Davor Bobić: „Status rezidencijalnog skladatelja DSO smatram jednim od životnih uspjeha"

Jedan od najizvođenijih hrvatskih skladatelja, Davor Bobić, istodobno je redoviti profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, organizator i producent brojnih glazbenih događaja. Iz profesionalnih razloga živi na relaciji Varaždin – Osijek, djela mu izvode ugledni glazbenici na domaćim i inozemnim koncertnim podijima, a životopis vrvi nagradama i zanimljivostima iz svih područja njegova višeslojnog djelovanja. Brojne praizvedbe skladbi u proteklim mjesecima, ali i niz uspjeha te crtica iz dosadašnje karijere bili su povod razgovoru.

Na vrhuncu stvaralaštva

Unatoč svim preprekama i otegotnim okolnostima u proteklom razdoblju, iza Vas je iznimno plodna i uspješna godina koja je svoj nastavak dobila i u prvim mjesecima 2022. Nakon praizvedbe skladbe Desiderata, za violinu i gudače u Europskoj prijestolnici kulture 2022., Novom Sadu, najsvježija vijest je da ste postali rezidencijalnim skladateljem Dubrovačkog simfonijskog orkestra za 2022. i 2023. godinu. Smatrate li to imenovanje logičnim slijedom na svom umjetničkom putu i što Vam ono donosi?

Ovo imenovanje prije svega za mene i moju obitelj predstavlja veliku čast i privilegiju. Polučiti takav izniman te nadasve ugledan orkestar na raspolaganje, u smislu ostvarivanja praizvedbi, kao i sama pomisao na mogućnost aktivne komunikacije s glazbenicima i dirigentima, ostavlja dojam neopisive sreće te na osobit način smatram taj status jednim od životnih uspjeha.

Dakako, moram duboko zahvaliti prije svega ravnatelju, Damiru Milatu, na velikom iskazanom povjerenju, kao i svim glazbenicima, dirigentima, djelatnicima te Stručnom vijeću Dubrovačkog simfonijskog orkestra na jednoglasnom prihvaćanju tog prijedloga. U iskrenom sam zanosu skladanja već prvog ostvarenja koje posvećujem vrsnom hrvatskom violončelistu Vidu Veljaku i Dubrovačkom simfonijskom orkestru, a sve to pod teškim dojmom ratnih razaranja i ljudskih patnji u mojoj Ukrajini i Kijevu.

Iz inata i prkosa počeo sam svakodnevno pisati

Čini mi se da na Vaše stvaralaštvo pandemija nije ostavila negativan trag, već naprotiv, kao da ste dobili dodatni stvaralački polet i posebno nadahnuće?

Naglo i neočekivano zaustavljanje koncertnog života te glazbenih sezona u doba globalne pandemije ostavilo je dubok trag sa stanovišta umjetničko-kulturološkog aspekta uopće u čitavome svijetu te paraliziralo glazbenu industriju, a klasičnu scenu uistinu vratilo daleko unazad, iako se pomaci k prijašnjem načinu životnoga glazbenog promišljanja polako vraćaju u svakidašnju realnost.

Bolna stanka koncertnih događanja u doba koronavirusa kod mene je rezultirala poprilično negativnim osjećajima, no nekako sam ih uspio svladati te sam doslovce iz inata i prkosa počeo svakodnevno pisati. Intenzivno pisanje u predpandemijskim godinama te povećani rad u doba izolacije, dao je najveće rezultate upravo u prethodnoj, 2021. godini, s čak nevjerojatnih deset ostvarenih praizvedbi, od kojih je šest orkestralnih skladbi.

Narudžbe djela kao nezamjenjiva pokretačka snaga

Vaše su skladbe namijenjene najrazličitijim sastavima, od klavira četveroručno ili primjerice tambure, do većih izvođačkih korpusa, o čemu upravo i svjedoče brojne praizvedbe proteklih mjeseci koje ste maloprije spomenuli. Skladate li radije na narudžbu ili vođeni vlastitom stvaralačkom intuicijom?

Moram priznati da me unatrag nekoliko godina najviše privlače narudžbe te zamolbe brojnih solista i ansambala. To je ta trenutna, nezamjenjiva pokretačka snaga koja me dodatno motivira jer daje ljudski osjećaj da ste ipak nekome potrebni te imate dojam da vlastitim radom oplemenjujete sredinu u kojoj živite, djelujete i stvarate.

Niz praizvedbi u protekloj godini okrunila je ona Karakteristične varaždinske simfonije, koju su u povodu Dana grada Varaždina upriličili Varaždinski komorni orkestar i dirigent Ivan Hut. Pretpostavljam da ste djelo zamislili kao hommage svome rodnom gradu, no još je jedan grad iznimno važan dio Vašeg profesionalnog života, a to je Osijek. Upravo su na otvorenju Osječkog ljeta kulture 2021. pijanist Konstantin Krasnitski i Hrvatski komorni orkestar, pod vodstvom Davora Kelića, praizveli Vaš Koncert za klavir i simfonijski orkestar, znakovitog podnaslova Esseker. Nakon toliko godina, osjećate li se i Vi na neki način Osječaninom? Kako je započela Vaša osječka priča?

Osijek je, poput Varaždina, moj ‘životni grad’, s obzirom na već punih dvadeset godina aktivno provedenih na Akademiji i Sveučilištu i naravno da se u Osijeku osjećam ‘kao doma’. Ondje sam ostvario gotovo sve svoje životne zamisli vezane uz progresivne ideje razvoja visokog glazbenog školstva u istočnom dijelu naše domovine, no svega toga ne bi bilo da me okolina nije zdušno prihvatila te mi dala mogućnost i slobodu da zajedničkim ciljevima, u skupnim naporima ostvarimo općeniti boljitak za društvo i stvorimo neke nove vrijednosti koje će zasigurno biti prepoznate u narednim generacijama.

U Osijeku sam ostvario gotovo sve svoje životne zamisli vezane uz progresivne ideje razvoja visokog glazbenog školstva u istočnom dijelu naše domovine

Prvi poziv za zaposlenje na mjestu docenta na Odsjeku za glazbenu kulturu pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku uputio mi je dragi profesor Josip Jerković. Osnivanje Umjetničke akademije te dugogodišnja iznimno profesionalna i prisna suradnja s dekanicom prof. dr. sc. Helenom Sablić Tomić razlog su mojeg ostajanja u tom predivnom gradu.

Danas ste redovni profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na kojoj je proteklih godina utemeljeno i nekoliko novih studijskih programa, između ostalih tambure, ali i kompozicije. Kako je došlo do inicijative i realizacije tih zamisli i je li interes mladih glazbenika opravdao očekivanja?

Na tom polju lomila su se mnoga koplja te otvarala mnoga nepodudarna i raznovrsna mišljenja koja su, nažalost, često dovodila mnoge strane u otvoreni sukob zbog razmimoilaženja u stavovima unutar same akademske zajednice. Bilo je to za mene uistinu teško i iznimno naporno razdoblje. No, danas se time Akademija, grad Osijek te osječko Sveučilište uistinu mogu ponositi jer rezultat je nedvojbeno impresivan.

Otvoren je prvi sveučilišni studij tambura u svijetu, a po prvi put u osječkoj povijesti utemeljeni su studiji kompozicije, teorije glazbe, gitare, muzikoterapije…

Otvoren je prvi sveučilišni studij tambura u svijetu, a po prvi put u osječkoj povijesti utemeljeni su studiji kompozicije, teorije glazbe, gitare, muzikoterapije… Kada govorimo o interesu budućih studenata za navedene studijske programe, i to stalno znatno premašuje naša očekivanja. No, moram prvenstveno izreći duboku zahvalu svim kolegama s Odsjeka za instrumentalne studije jer bez tog zajedništva i vrhunskog profesionalnog promišljanja nikad ne bi bila stvorena jezgra za učinkovit razvoj visokog glazbenog školstva u Slavoniji, a samim time i platforma za daljnjim otvaranjem novih studijskih programa u kojima svakako prednjači ideja za otvaranjem studija violine, s obzirom na bogatu tradiciju ”guslačke osječke povijesti” predvođene slavnim Franjom Krežmom.

Foto: Osječko ljeto kulture / Marin Franov

Inicirali ste i utemeljenje Osječke glazbene srijede, koncertnog ciklusa koji je brojnim gostovanjima prije desetak godina počeo nadopunjavati kulturnu ponudu grada Osijeka. Je li Vam neki od koncerata ostao u posebno lijepom sjećanju?  

Da, u dosadašnjih devet sezona Osječke glazbene srijede ostvarili smo gotovo dvjesto koncerata i sa svakim od tih koncerata ostajete emocionalno povezani, no možda su ipak za izdvojiti nastupi solista i ansambala kao što su: The Howard Gospel Choir, Solisti Katarine Velike, Nikola Fabijanić & Zagrebački solisti, naš rezidencijalni Jazz orkestar Oružanih snaga RH, Martina Filjak, Ivan Konev, Panonska filharmonija, Djevojački zbor Kantilena iz Brna, The Wing Singers Gospel Choir, ZZ Quartet, Gudački oktet Oberton, Borut Zagoranski i Kvartet Feguš, Evgenia Ephstein, Goran Končar uz orguljaša Edmunda Andlera Borića, Varaždinski komorni orkestar, Karnevalski koncert Camerate Garestin, Alexei Tanovitski, Cantus ansambl, Tamburaški orkestar HRT-a, Katarina i Vladimir Krpan, Papandopulo kvartet, Marco Graziani i Danijel Detoni, Mario Zbiljski, Akademski tamburaški orkestar Strossmayer, Vlatka Peljhan i Mia Elezović, Trio Solenza, Anđelko i Martin Krpan, Zagrebački puhački trio, Ansambl Oktos, Marija Bašić i Petra Gilming, Tamara Coha Mandić i Diana Grubišić Ćiković, Ladislav Vrgoč, Klavirski duo Dalibor i Zrinka Cikojević, Capella Zriniana, Edin Karamazov te posebno prvi koncert s kojim smo započeli tadašnju Osječku muzejsku glazbenu srijedu, 7. studenog 2012., u zajedničkom nastupu pijanista Konstantina Krasnitskog s osječkim kvartetom Opus Mundi.

U promišljanju osnivanja koncertnog ciklusa u kojem su sudjelovali tadašnji ravnatelj Muzeja Slavonije Grgur Marko Ivanković i kustosica Ljerka Perči, njegovim smo pokretanjem omogućili i brojne nastupe mladih osječkih glazbenika, no moram priznati da ipak nismo već s prvim koncertima očekivali toliku posjećenost osječke glazbene publike.

Beskompromisnost programskog koncepta

Vaša osječka glazbena priča uslijedila je nakon dugogodišnjeg iskustva u organizaciji Varaždinskih baroknih večeri. Kao ravnatelj jednoga od naših najuglednijih i najdugovječnijih festivala, što smatrate ključnim za održanje visoke kvalitativne razine tijekom godina? Jesu li to u prvom redu provjerena programska okosnica i vrsni izvođači?

Prije svega, to su beskompromisnost programskog koncepta, u smislu izbora vrhunskih glazbenika i ansambala te najviša profesionalna razina organizacijske strukture festivala koju provodi Koncertni ured Varaždin. Varaždinske barokne večeri stilski su određene glazbenom epohom baroka, kojoj temelj čine autentičnost interpretacije rane glazbe, intenzivna briga o hrvatskoj glazbenoj baštini te, dakako, koncept partnerske države koji ostaje istaknut u svjetskim razmjerima kao iskorak, budući da je po tome jedinstven među sličnim festivalima u Europi.

Foto: Varaždinske barokne večeri

Moram također spomenuti i usku suradnju s gospodarskim sektorom iz kojeg potječu naši mnogi sponzori i podupiratelji te ekskluzivnost postojanja Kluba mecena VBV. Zahvaljujući stalnoj potpori Ministarstva kulture i medija Repubilike Hrvatske, Varaždinske županije i grada Varaždina, uspješno i kontinuirano uspijevamo održati visoku razinu kvalitete festivala, a posebno smo ponosni na oznaku EFFE – Europskog udruženja festivala, koju smo zaslužili kao jedan od festivala koji su pokazali iznimnu otpornost na izazove vremena u ovim teškim pandemijskim godinama.

Bit će posebno zanimljivo čuti kako će irski orkestri interpretirati naše glazbene velikane

Posebno se radujemo 52. izdanju Varaždinskih baroknih večeri kojima će država partner biti Irska. Bit će to prilika za upoznati se s njihovom bogatom keltskom i tradicionalnom plesnom tradicijom, dosezima irskih skladatelja iz vremena baroka i ranog klasicizma, no ipak me posebno raduje činjenica da nam, uz slavni Irish Baroque Orchestra, u goste stiže i njihov Irish Youth Baroque Orchestra, što nam ukazuje na osobito važnu činjenicu da oni već u srednjoškolskoj dobi obučavaju mlade glazbenike za izučavanje rane glazbe te vrše pripremu za njihovu daljnju edukaciju na visokoškolskim glazbenim institucijama. To je uistinu za svaku pohvalu. Bit će posebno zanimljivo čuti kako će oni interpretirati naše glazbene velikane Sorkočevića, Ivančića, Cecchinija i Jelića.

Posebno mjesto u Vašem životopisu zauzima podatak o studiju kompozicije, glazbene teorije i klasične harmonike na Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu, za koji Vas zacijelo vežu brojne uspomene… Kako ste se odlučili na studij u Ukrajini i u kojoj mjeri Vas je on odredio kao skladatelja? Jeste li u ovoj teškoj situaciji u kontaktu s kolegama?

To je bio sudbonosni izbor, s obzirom da smo u tadašnjoj državi prvo morali proći selekciju u Beogradu, zatim u Moskvi, a onda bi nas slali u središta diljem tadašnjeg SSSR-a. Moj izbor bio je Lenjingrad, sadašnji Sankt Peterburg, no bio sam poslan u Kijev i nisam nikad zažalio jer sam ondje dobio uistinu najbolji izbor profesora koji sam ikad mogao zamisliti, a o meni su se brinuli svakodnevno.

Postati studentom Državnog konzervatorija P. I. Čajkovski u Kijevu bila je velika čast i neopisiva radost. Uvijek ističem da sam predstavnik rusko-ukrajinske škole kompozicije, tzv. ‘sovjetski đak’. Strahovito me emocionalno pogodio rat u Ukrajini i teško psihološki prolazim ovo vrijeme. U kontaktu sam sa svojom generacijom iz čitavog svijeta koja je u to vrijeme studirala u Kijevu i nastojim pomoći te doprinijeti organizaciji privremenog dolaska studenata s moga Konzervatorija Čajkovski, kako bi nastavili studij na našim visokoškolskim glazbenim institucijama u Osijeku i Puli, do okončanja ratnih zbivanja u Ukrajini.

Od iduće akademske godine trebao sam predavati kompoziciju na čuvenom Konzervatoriju N. R. Korsakov u Sankt Peterburgu, no zbog novonastalih okolnosti to će očito morati pričekati neka druga, možda malo sretnija vremena.

U kontaktu sam sa svojom generacijom iz čitavog svijeta koja je u to vrijeme studirala u Kijevu i nastojim pomoći te doprinijeti organizaciji privremenog dolaska studenata s moga Konzervatorija Čajkovski

Foto: Krešimir Đurić

Vaše skladbe redovito se izvode na domaćim, ali i inozemnim koncertnim podijima. Koje biste izvedbe ili profesionalne trenutke izdvojili kao osobno najdraže?

Teško mi je na to odgovoriti jer sam imao na stotine neponovljivih emotivnih trenutaka vezanih uz moje praizvedbe. U dubokom sjećanju uvijek ostaju koncerti na kojima sam doživljavao stajaće ovacije, kao što je to bio slučaj s oratorijem Izaija u katedralama Pečuha, Osijeka i Varaždina. Folk-balet Veronika Desinićka, pisan za Lado, ispraćen je stajaćim ovacijama svaki put tijekom tri dana izvođenja u varaždinskom HNK-u, a slično je bilo i s praizvedbom oratorija Kralj Tomislav, izvedenog pred više od 7000 ljudi ispred bazilike u Tomislavgradu.

Naš proslavljeni hornist Radovan Vlatković, njemu posvećen Koncert za rog, gudače i zvona, uvijek je fascinatno izvodio u mnogim koncertnim dvoranama, a vrlo često uz Varaždinski komorni orkestar. Nakon premijernog izvođenja Koncerta za čembalo i gudače, s našom proslavljenom čembalisticom Višnjom Mažuran, u Velikoj koncertnoj dvorani HNK-a u Varaždinu, nikad neću zaboraviti dodatak u kojem je orkestar zasvirao moj Valse Garestiensis.

Tu je i nezaboravna praizvedba Vukovarskog requiema u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 2004. godine s maestrom Vladimirom Kranjčevićem. Posljednji sličan događaj zabilježen je ruskom praizvedbom djela Koraci kroz Yad Vashem, u interpretaciji našeg uglednog violinista Gorana Končara, uz Simfonijski orkestar ruske Crvene armije u okviru Festivala Kogan u Jaroslavlju, u studenome prošle godine, kao i praizvedbom Desiderate koju sam posvetio svojoj kćeri Ruti, uz međunarodni gudački ansambl mladih glazbenika Violint, u sklopu programa Novi Sad – Europska prijestolnica kulture 2022.

No, svakako moram izdvojiti i 2018. godinu, kada sam imao autorske koncerte u Varaždinu i Zagrebu te rezidencijalni status na Osorskim glazbenim večerima.

Svih ovih godina s nesmanjenom ste energijom posvećeni skladanju, pedagoškom i organizatorsko-producentskom radu. Planirate li nastaviti istim tempom? Možete li nam otkriti barem djelić planova i želja?

Osobito sam ponosan i sretan što smo otvorili diplomski sveučilišni studij kompozicije i što imam tu privilegiju dijeliti s kolegicama Majurec, Drakulić i Horvat na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Svakako bih se volio posvetiti glazbeno-scenskim djelima, budući da sam ipak, kao kijevski student, ogromnu većinu vremena provodio u Ukrajinskoj nacionalnoj operi

Osobno smatram da je ta prva generacija (T. Ranogajec, M. Brekalo, J. Hrenić, D. Pavlinić) budućih diplomanata uistinu sjajna. S Varaždinskim baroknim večerima imam nastojanja ostvariti još neka nova postignuća vezana uz izbor nadolazećih zemalja partnera festivala, a s tempom življenja bi valjalo malo posustati jer ipak godine čine svoje. U stvaralačkom smislu svakako bih se volio posvetiti glazbeno-scenskim djelima, budući da sam ipak, kao kijevski student, ogromnu većinu vremena provodio u Ukrajinskoj nacionalnoj operi Taras Ševčenko, prateći sve važnije operne i baletne izvedbe.

Foto: Krešimir Đurić