Sandi Cenov: „Kao i u MMA, trebaš prvo naučiti podnositi udarce, a zatim udarati”
Sandi Cenov jedan je od sinonima za hrvatski dance pokret devedesetih godina prošlog stoljeća. U tridesetak godina karijere okušao se u mnogim žanrovima, a glazbom se počeo baviti, danas već davnih osamdesetih, svirajući i pjevajući u grupama Uran, Hard Time i Fantomi. “Ljubav za sve“, “U tvojim mislima“, “Do tebe mi nema“, “Kad srca kaže da” ili “Žena budi mi ti” evergreeni su povezani s njegovim imenom, prezimenom i profesionalnim djelovanjem u kojem se iskušao u mnogobrojnim glazbenim žanrovima.
„Blizanac sam po horoskopu pa sam jako znatiželjan”, s osmijehom nam objašnjava Sandi svoju autorsku raznolikost te dodaje: „Kada biste me pitali bih li ovo sve ponovio, zasigurno bih, jer mi je to jako zanimljivo. Mnogi su mi zamjerili što sam šarao u glazbenim žanrovima, no ja tvrdim da mi je zanimljivije tako raditi nego stalno jednu te istu pjesmu pa malo nešto mijenjati“.
Sandi Cenov/Matej Grgić
„Autori iz tog vremena sjećaju se kako je to kada si negdje na moru i nemaš kako snimiti ideju, pa nazoveš telefonsku sekretaricu i snimka te dočeka kad dođeš kući”
U njegovu dinamičnom opusu mogu se pronaći djela od sanjivih pop balada preko najpoznatijih dance hitova, pa do žešćih ostvarenja u maniri rock ‘n’ rolla. I sve je to Sandi Cenov čiji autorski potpis stoji ispod uglazbljenih i opjevanih stvarnih životnih priča koje su mu danas najveća inspiracija, a prisjetio se i kako je nastala prva: „Bio sam s Antom Pecotićem, mojim dugogodišnjim prijateljem, na Korčuli. Tadašnja djevojka nije mi vjerovala da je želim zaprositi, pa sam odlučio napisati joj pjesmu. Odlučio sam je zaprositi pjesmom.
Tada još nije bilo diktafona, pa smo nazvali moj kućni broj i na telefonskoj sekretarici ostavili snimku. Došli smo s gitarom na telefonsku govornicu – i to je bilo to. Autori iz tog vremena sjećaju se kako je to kada si negdje na moru i nemaš kako snimiti ideju, pa nazoveš telefonsku sekretaricu i snimka te dočeka kad dođeš kući”, nostalgično se, kroz smijeh, prisjeća Sandi vremena u kojima digitalne tehnologije nisu postojale, ali kada je nastala još uvijek popularna pjesma “Žena budi mi ti”.
Ovo je romantično djelo poslužilo je mnogim muškarcima pri ‘nagovoru’ svojih boljih polovica za novo poglavlje života, čime se mnogi rado pohvale u komentaru ispod spota na YouTubeu.
„Život je stvarno nepredvidljiv i toliko dobrih ideja iznjedri, bolje nego da sam ideš smisliti nešto”
Život kao takav u njegovim se pjesmama nije našao slučajno, inspiraciju je za ovaj način umjetničkog rada, kaže, pronašao u velikanu Đorđu Balaševiću: „Pričao sam s njim o tome i rekao mi je kako on baš i ne voli previše boraviti u kafani, no da obožava te neke ‘kafanske’ priče iz kojih je crpio puno ideja za svoje pjesme. Život je stvarno nepredvidljiv i toliko dobrih ideja iznjedri, bolje nego da sam ideš smisliti nešto. To je najbolja stvar za pjesmu”, prisjeća se Sandi koji je, stoga, oduvijek težio slikovitom pripovijedanju kroz pjesme:
„Uvijek sam sanjao o tome da napravim pjesmu uz koju se može zažmiriti i gledati film. Kao klinac bio sam zaluđen Balaševićevim pjesmama. Kada bih išao negdje na put, gledao bih crtu na cesti i istovremeno taj film koji dopire iz njegove glazbe. Odvuče me u taj prostor i vrijeme o kojem pjeva. Sve bih mogao vizualizirati. Zato sam uvijek težio tome”, dodaje.
Sandi Cenov/Matej Grgić
Opisao je svoj autorski proces koji ga, kaže, kada pronađe inspiraciju, potpuno preuzme: „Družio sam se i učio sam od ljudi kao što su Pecotić, Huljić, Bregović i slični. Oni imaju samokontrolu i disciplinu da ujutro, nakon što popiju kavu, kreću raditi pjesme. Nema onog da tri dana ne naprave ništa pa krenu pisati pjesme. Ja ne mogu raditi baš na taj način, no, kada me inspirira neki događaj iz života, kada mi se nešto po glavi krene motati supruga mi se ruga da se ponašam kao autist.
Što god mi kaže ne čujem, jer mi se ta pjesma tri dana mota po glavi. Nije mi bitno mjesto na kojem se nalazim, jer meni to svira u glavi gdje god, pa pokušavam to sklopiti s nekim tekstom”, smije se Sandi te otkriva koje mu teme predstavljaju najveći izazov u kreativnom procesu: „Zapravo je najteže pisati o jednostavnim temama. Ljudi koji ne stvaraju glazbu misle da je najjednostavnije napisati ljubavnu pjesmu, što nije istina. To je nešto što treba biti jednostavno i većini ljudi slušljivo, a ja se trudim reći to na način na koji do sada nije rečeno, što je danas skoro pa nemoguća misija. Napraviti nešto novo u glazbi danas je baš jako teško.”
„Nekad je to bilo puno čišće, više iz srca, jer sve što je bili dobro tada je moglo na radio, a danas je to poseban format koji se traži da se zadovolji, što ne može biti interesantno”
Danas, zbog specifičnog formata domaćeg radijskog etera, slušatelj često nailazi na uniformiranost zvuka, što, potvrđuje Sandi, ranije nije bio slučaj: „Parafrazirao bih moju veliku prijateljicu i kolegicu Alku Vuicu koja mi je jednom prilikom rekla da je glazba nazadovala onog trena kada smo svi mi glazbenici pustili pjesmu kolegama i pitali ih kako će to proći, umjesto što ti misliš o tome. To je jedan element koji, nažalost, nije moguće izostaviti iz današnje situacije, kada zaista moraš pitati nekoga kako će to proći i prilagoditi se trendovima.
Mislim da je to loše za autore i glazbu općenito jer se glazba više ne stvara srcem već s nekim kalkulatorom u glavi. Nekad je to bilo puno čišće, više iz srca, jer sve što je bilo dobro tada je moglo na radio, a danas je to poseban format koji se traži da se zadovolji, što ne može biti interesantno. Meni osobno, kada slušam radio, sve to zvuči vrlo slično, što nije dobro”, kaže Sandi koji je iskoristio priliku da se osvrne i na razlike između onog što je popularno među publikom i onog što se sluša na radiju: „Čovjek sam s terena i puno sviram.
Nevjerojatno je da kod nas postoje dvije paralelne scene. Jedna scena je ono što publika prihvaća, a druga je nekakva javna scena, odnosno mediji, radio. Mislim da toga nigdje u svijetu nema. Pratim neke svjetske trendove, vani je sve vrlo jasno definirano. Onaj koji je prvi na top listi, taj ima trenutno najviše posla, tog publika najviše voli. A mi imamo taj neki… mi bismo htjeli biti nešto što nismo i to nas košta dobre i kvalitetne glazbe.”
Sandi Cenov/Matej Grgić
„U trenu kada je zabavna glazba maknuta iz etera načinjena je velika greška, i upravo je ta struktura ljudi dovela narodnjake u Hrvatsku”
Sandijeva tvrdnja jasna je već pri prvom pogledu na Billboardovu ljestvicu koja objedinjuje podatke sa svih streaming servisa, a na kojoj se već četvrti tjedan za redom nalaze samo tri hrvatska autora, od kojih je samo jedan iz područja pop glazbe. Domaći slušatelji tako sve više preferiraju zvuk ostalih zemalja regije, a Sandi ima objašnjenje i za to: „Naša glazba kakva je godinama bila treba takva i ostati. Neki urednici misle da znaju puno više o glazbi, a ono što je narodu dobro, to je njima bez veze. Istina nije baš takva. Neki radijski urednici forsiraju neku vrstu urbane glazbe, protiv koje osobno nemam apsolutno ništa, ali kada su početkom 2000-tih maknuli zabavnu glazbu iz etera, urbana je postala dominantna.
Tako su stasali neki novi klinci koji su zbog toga prihvatili narodnjake s istoka i folk glazbu koja je, po mom mišljenju, puno lošija za našu mladost od hrvatske zabavne glazbe. Kako klinci nisu imali gdje čuti hrvatsku zabavnu glazbu, a postoji internet, otišli su malo dalje… Ne može se to više sada niti zabraniti, niti ljude preodgojiti. U trenu kada je zabavna glazba maknuta iz etera načinjena je velika greška, i upravo je ta struktura ljudi dovela narodnjake u Hrvatsku.
To više nije izdvojeni slučaj, to je sociološki fenomen koji se dogodio, a postoji i realno objašnjenje za to. Trebalo je biti, na primjer, 70% urbane glazbe, ali i 30% zabavne glazbe.
To je komercijalna, zdrava hrvatska glazba. Znači, u posljednjih deset godina ne postoji pjesma koja je najemitiranija u eteru, a da svi u dva ujutro na nju dižu ruke na nekom tulumu”, zaključuje.
Bio je to direktan povod za pitanje boje li se zato danas hrvatski autori eksperimentirati sa zvukom: “Da, jer ih nitko neće vrtiti. Što je apsurdno, u niti jednoj zemlji na svijetu to ne postoji. Tako smo već takav mentalitet, onda dajte da se to njeguje, uistinu ne trebamo uvoziti robu s istoka.”
Sandi Cenov/Matej Grgić
„Današnji klinci više ne stavljaju postere na zidove, nemaju idole”
Tijekom pandemije je održao, kaže, priličan broj koncerata, ali u akustičnoj varijanti: „Veliki koncerti mi dosta nedostaju, to je nešto od čega živimo. Naš se glazbenički život u potpunosti promijenio. Jako mi je žao što su vladajuće strukture mislile da je naš posao zapravo hobi. Ima nas koji živimo od toga i koji živimo za to i kojima je to duševna hrana. Svjedok sam ratnog vremena. Tada smo imali jako puno koncerata jer je to ljudima dizalo moral, zato što su glazba i kultura svojevrsna nadogradnja na sve ono što nas čini ljudima. Glazbe je bio u svim trenucima, a sada nam je djelovanje suženo.”
Pandemija je donijela i još veći fokus na digitalni format koji je zbog društvenih mreža učinio zvijezde prilično dostupnima publici. Sandi je devedesetih godina bio velika medijska zvijezda u Hrvatskoj, za njim su vrištale i o njemu su sanjale mnoge obožavateljice, no danas pojam zvijezde kao takve i na globalnoj razini jenjava. Osvrnuo se na ta vremena: „Tada je sve bilo obavijeno nekakvom mističnošću. Današnji klinci više ne stavljaju postere na zidove, nemaju idole. To je zapravo tužno i loše, sociološki gledano. Ako znaš što želiš i imaš svog idola, pa kreneš svojim malim koracima prema tome, možda jednog dana to i napraviš. Ako ne znaš kojim putem uopće krenuti…
Najveće zvijezde danas su sinovi bogatih prevaranata, to je strašno, ali to je tako. Svaki klinac koji dođe u najnovijem skupom autu puno je veća zvijezda od nekog tko je napisao ne znam koliko pjesama. To nije dobro za neku novu generaciju.” Danas preko poruke, a nekada – pred vratima. Prisjetio se obožavateljice koja ga je satima čekala ispred stana, a detalje i razmjere svog utjecaja na obožavateljice otkriva i dan danas: „Svašta sam doživljavao u devedesetima, a nedavno sam igrom slučaja u Opatiji upoznao gospođu koja je bila mlada medicinska sestra kada smo radili veliki koncert na Slatini s nekih dvadesetak tisuća ljudi. Dugo je čekala priliku da me upozna i kaže koliko su tada bili ljuti na nas zbog tog koncerta jer je svakih nekoliko minuta neka klinka pala u nesvijest”, smije se Sandi.
U 2021. prijavio se na Doru, no ne zbog ambicije da ode na Eurosong, kako kaže, nego isključivo zbog tadašnjih pandemijskih okolnosti: „Bilo mi je izuzetno dosadno u lockdownu, a jedini način na koji sam u tom trenutku mogao doći do publike bila je Dora, jer znam da to svi gledaju. Samo da ih podsjetim da sam živ i da još djelujem, da se nisam krenuo baviti poljoprivredom (smijeh). Super mi je bilo doživjeti barem maleni privid tog šušura u tim trenucima.” Nastupio je s pjesmom “Kriv”, a postavljanje bilo kakve vrste koreografije, prisjeća se, bilo je veoma izazovno: „To je bila fora da se malo skrene pažnja na njih i da se nešto dogodi na pozornici, osim mojeg pojavljivanja. Situacija nije dopuštala da se uvježba neka koreografija, kafići nisu radili pa se nisi mogao naći niti na sastanku, niti na probama, sve je bilo konfuzno. Pa sam odabrao prve dvije cure koje su se javile i bile mi simpatične.”
Sandi Cenov i Maja Trstenjak/Matej Grgić
„Iz godine u godinu na Dori se pojavljuje sve više anonimaca. Tu bi trebali nastupati naši najbolji izvođači s najboljim autorima”
Ovo je bio prirodan povod i za pitanje o plasmanima Hrvatske na Eurosongu što ga je podsjetilo na njegov pokušaj inozemne karijere: „Svojevremeno sam pokušao napraviti inozemnu karijeru, bio sam u Parizu skoro godinu dana s tadašnjom suprugom. Obilazio sam diskografske kuće, producente, publishere, nalazio se s njima i shvatio da Eurosong u Europi i nije nešto ozbiljno. To svi gledaju, ali jako je malo ljudi napravio karijeru zbog toga. Iz godine u godinu na Dori se pojavljuje sve više anonimaca. Tu bi trebali nastupati naši najbolji izvođači s najboljim autorima”, tvrdi Sandi.
Od inozemnog je pothvata odustao jer mu je, kako kaže: „trebalo pola milijuna eura da se nešto ozbiljnije počne događati vani. (smijeh) Vani je kapitalizam jako izražen, puno više nego što smo mi imali tu predodžbu devedesetih godina. Nismo bili svjesni da za veliki posao tamo treba i veliki ulog”, objašnjava, i povezuje s činjenicom zašto Hrvatska do sada nije lansirala niti jednu pop zvijezdu na svjetsku scenu: „Treba imati hrabrosti spakirati dva kofera i otići u bijeli svijet. Iza svake holivudske zvijezde koja zabljesne preko noći postoji petnaest godina mukotrpnog rada. Tako da sam siguran da su se mnogi jako trudili, doživljavali neuspjehe, padali se i dizali, sve kako bi postigli ono što su danas. Trebaš spakirati ta dva kofera i zaboraviti odakle si došao. Ili ostati doma i raditi tamo ono što najbolje znaš.”
Javnost često ne vidi razmjere truda i rada koji glazbenici ulažu kako bi uspjeli na sceni, zbog čega mnogi talenti odustanu prije nego što dobiju pravu potvrdu za svoje djelovanje: „Živio sam glazbu dvadeset i četiri sata dnevno petnaestak godina prije nego što mi je krenulo. Treba biti uporan. Promjene bendova, odbijanja, svirke na koje ti nitko ne dođe… sve je to dio toga, kao i u MMA, trebaš prvo naučiti podnositi udarce, a onda udarati”, poručuje Sandi, koji nam je na samom kraju otkrio jedan zanimljiv novi projekt na kojem radi: „Spremam jedan projekt – koji još uvijek treba ostati u tajnosti – a mislim da bi mogao dignuti cijelu hrvatsku autorsku scenu na viši nivo. Trudim se oko toga, već to dugo kuham, da televizija kao najjači medij podrži autorski rad u jednoj jako zanimljivoj formi. Nadam se da će to uspjeti”.
