28
ožu
Izvještaj

Dodjela Oscara u znaku skandala

oscar, cancel culture, kultura otkazivanja

Nagrada Oscar

share

Sinoćnja ceremonija dodjele Oscara ostat će upamćena po nekim najbizarnijim trenucima u povijesti, a neupamćena po onim najdosadnijima. Od nestvarne (i nimalo odglumljene?) šake u glavu koju je Chrisu Rocku zadao Will Smith, tek nekoliko minuta prije negoli je dobio Oscara za glavnu ulogu u filmu King Richard, do nezaslužena trijumfa filma CODA nad značajno boljim ostvarenjem The Power of the Dog koji je od dvanaest nominacija potvrdio tek onu za najbolju režiju (Jane Campion), Oscari 2022. pokazali su i posvemašnju trulu nespremnost Akademije i njezinih producenata da se suoče sa zdravim balansom između tradicije i progresivne vizije.

Gorak okus u ustima

Teška srca suzdržat ćemo se detaljne analize cijele ceremonije i uopće problematike koja leži u srži svih dodjela koje su bile posljednjih desetak godina. Uostalom, kad se dotaknemo samo jednog segmenta – onoga koji se tiče glazbe – već smo zabrazdili duboko u dehumanizirajuću politiku jednog sustava koji ne može ostaviti ništa drugo do gorka okusa u ustima.

Prvo, kao što je od ranije bilo poznato, producenti su s ovogodišnje ceremonije odlučili jednostavno ukloniti live prijenos za čak osam kategorija te su dobitnike istih snimili nekad prije dodjele i onda potom pustili skraćene, montirane verzije tih govora. Kategorije kratkometražnih filmova, montaže, scenografije, maske te zvuka i originalne glazbe ostale su tako bez mogućnosti da njihovi dobitnici – ravnopravno sa svima ostalima – budu viđeni široj publici. Odluka lišena smisla, dostojanstva i poštovanja ne samo prema dobitnicima i nominiranima, već i cijeloj filmskoj industriji i ljubiteljima filma.

Osim toga, tradicionalni orkestar koji je na dosadašnjim dodjelama (osim one prošle, izvanredne pandemijske) bio punokrvni glazbeni drive tijekom čitavih večeri, ove je godine sveden na tek nekoliko članova sakrivenih duboko u mraku ispod pozornice te nisu bili odviše zaposleni s obzirom na to da je većinu posla i popratna glazbenog ugođaja obavljao DJ.

Druga problematična kreativna odluka leži u izboru same glazbe za, primjerice, dio večeri posvećen preminulima, In Memoriam. S jedne strane, ekstatična pjesma i vrckasta plesna koreografija su, zasebno gledajući, odličan izbor za neki drugi segment, no, s druge strane, nekako se ipak osjetio manjak dostojanstva prema onima koje smo izgubili u proteklih godinu dana.

Glazba za In Memoriam ne mora biti depresivna da bi bila dostojanstvena, no tek ponešto mirniji ton od ovoga kojem smo svjedočili sinoć već bi imao mnogo više smisla. 2019. godine, primjerice, imali smo simfonijski orkestar koji je tijekom tog segmenta izvodio nježnu, nenametljivu skladbu, dopuštajući tako da fokus bude na poštovanju prema preminulima, a ne na glazbi.

Nadalje, segment izvedenih pjesama uvijek čine ona djela koja su, jasno, nominirana u kategoriji Najbolje originalne pjesme. Zato je posve nerazumljivo što su se producenti sinoćnje dodjele odlučili za ubacivanje dodatne pjesme u ionako prekrcani raspored – i to iz animiranog filma Encanto koji je već imao jednu nominaciju u toj kategoriji.

Osim, dakle, nominirane ”Dos Oruguitas” izvedena je popularna ”We Don’t Talk About Bruno” koja nije niti nominirana, a niti predložena za nominaciju tijekom kampanje za Oscara. Iako je potonja pjesma mnogo bolja od dosadnjikave ”Dos Oruguitas”, doista ne postoji razlog za ubacivanje iste u glazbeni program večeri.

Pobjeda jednog od najvećih filmskih skladatelja današnjice u nasilno montiranom fragmentu

Problem manjka razigranih, ‘mjuziklastih’ pjesama rješava se stvaranjem zasebnog medleyja ili prigodne posvete nekom filmskom klasiku, kao što je to bilo prije nekoliko godina kad je Lady Gaga dala fantastičan i vokalno virtuozan homage filmu Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music).

Kako bilo, u jednom od najneupečatljivijih lineupova oskarovskih pjesama posljednjih desetljeća, kipića za najbolju pjesmu dobili su Billie Eilish i njezin brat Finneas za pjesmu ”No Time To Die” iz istoimena bondovskog filma, posljednjeg s Danielom Craigom u ulozi agenta 007. Ni približno dobra kao Adelein ”Skyfall”, pjesma je barem stepenicu iznad ”Writing’s On The Wall” autora Sam Smith i Jimmyja Napesa.

U kategoriji najbolje originalne glazbe očekivano je pobijedio Hans Zimmer za Dinu (Dune) svojim epskim, eteričnim soundtrackom i time pozamašnoj kolekciji nagrada dodao drugog Oscara, 27 godina nakon osvajanja onog za Kralja lavova (The Lion King). Hans Zimmer se za vrijeme dodjele nalazio u Amsterdamu, namjerno ne došavši u Los Angeles na ceremoniju, dajući time jasno do znanja koliko je odluka o izbacivanju kategorija iz live prijenosa štetna, glupa i ponižavajuća.

I doista, bilo je otužno gledati pobjedu jednog od najvećih filmskih skladatelja današnjice u dvadesetsekundnom, nasilno montiranom fragmentu, bez odavanja priznanja nominiranima, bez glazbenih isječaka, bez govora, bez dostojanstva.

Otužno je bilo i što praktički nitko od dobitnika nije spomenuo tu nepravdu u svom govoru, pričajući uglavnom o potrebi aktivizma za LGBTQ+ osobe, gluhonijeme osobe, Afroamerikance, a propuštajući podignuti glas za dostojanstvo i osnovnu razinu poštovanja prema nominiranim kolegama.

Otužno je, također, i što se ovaj cijeli tekst bavi cijelom tom problematikom (a bilo bi još štošta za pisati), umjesto da se slavi umjetnost te veličina ostvarenja i talenata koji su osvojili najvažniju filmsku nagradu na svijetu.

Stoga, na kraju, umjesto prigovaranja, možemo posvetiti koju minutu nečijim kreativnim vizijama i tako proslaviti umjetnost.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora