Šimun Matišić: "Kod jazza je bitna muzička ideja i prvih par taktova da se zna: 'A, to je ta stvar!'"

Dan nakon jedanaeste godišnjice smrti Boška Petrovića razgovarali smo sa Šimunom Matišićem, uspješnim mladim hrvatskim udaraljkašem i skladateljem. On se ovih dana sprema otvoriti novu sezonu ciklusa Jazz.hr koncertom na kojem će promovirati čak dva svoja albuma: Invocation, svoj prvi autorski album iz 2018. godine te najnoviji album Tribute to B. P. izdan prošle godine, kojim odaje počast upravo svom učitelju, Bošku Petroviću.

Na koncertu 19. siječnja u Tvornici kulture nastupa sa svojim sekstetom: Matijom Dedićem na klaviru, Zvonimirom Šestakom na kontrabasu, Davorom Križićem na trubi, Mariom Bočićem na saksofonu te Krunoslavom Levačićem na bubnjevima.

Iza Matišića je godina koja je, unatoč svim okolnostima, bila vrlo plodonosna – na području njegovog jazz stvaralaštva, kao i na području klasične glazbe.

Njegova skladba Šlomlek Maryam, koju je kao studentsku skladbu praizveo Cantus ansambl još 23. studenog 2020. godine povodom 75. obljetnice Hrvatskog društva skladatelja, zajedno sa sopranisticom Martom Schwaiger te saksofonistima Sašom Nestorovićem i Draganom Sremcem, pod ravnanjem Berislava Šipuša, prošle godine donijela mu je nagradu Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski.

Napisana za sopran, dva sopranska saksofona i ansambl, Šlomlek Maryam donosi molitvu Zdravo Marijo na aramejskom jeziku, a među ostalim donosi i stiliziranu upotrebu tradicijskog pjevanja gange. Tijesni intervali u saksofonima navode na logično pitanje: predstavljaju li sopranski saksofoni sopele?
Da, naravno da je to asocijacija, ali zapravo nema nikakvih istarskih glazbenih motiva. Oni zapravo, može se reći, predstavljaju ljude. Neka ideja iza te skladbe bila je: Marija je rođena u Jeruzalemu i imala je glazbu kakvu je imala, no da se rodila npr. u Imotskom (što se isto moglo dogoditi), imala bi neku drugu glazbu oko sebe i vrlo vjerojatno bi pjevala gangu.

Zato sam uzeo aramejski tekst. Tu se moram zahvaliti Ivanu Kapecu, prijatelju koji mi ga je uspio nabaviti. A glazba je… Dosta agresivna, mislim, meni je predivna, ali ipak ima agresivan ton. Bilo mi je baš zanimljivo molitvu tretirati na taj način jer – zašto ne bi bila takva? Zdravo Marijo na aramejskom.

Njih troje (sopran i dva saksofona) na početku ‘pjevaju’ gangu, dok na kraju ne ostane sam sopran s violom, koja pak predstavlja gusle – pa su to kao dva stila gange, kao kada ste u društvu i kada je čovjek sam. To je bila ideja iza toga. A sad, naravno da kad su dva sopranska saksofona u sekundama, da to mora ostavljati dojam zvuka sopila. Ali što se tiče nekoga gradivnog materijala, nema veze s tim.

Znači li to da si dublje ušao u istraživanje aramejskog jezika i hrvatske tradicijske glazbe?
Pa nisam puno, zapravo. Jer, kak mi je tata iz Imotskog, onda je ganga nešto što sam puno slušao, čuo puno puta uživo. Ta ganga nije nešto što sam transkribirao, nego sam više išao po vlastitom nahođenju. A što se tiče jezika, pazio sam, naravno, da naglasci budu točni. Naravno da je jezik, kad je tako neobičan, donio svoje zakonitosti, melodijske i ritmičke, koje bi sigurno bile drugačije da sam pisao na hrvatskom ili latinskom. Tako da mislim da je to svakako zanimljivo, koristiti različite jezike.

Jesi li skladbu prepravljao od same izvedbe, jesi li općenito sklon dodatnom radu na skladbi nakon izvedbe?
Ne, ne. Mislim da je u komponiranju bitno znat reći kada je dosta. Uvijek se nešto može prepraviti, ali… Svaka skladba je, na kraju kao i album, zapis razmišljanja u nekom vremenu. Naravno da, ako se radi o nekim ogromnim djelima, operama i simfonijama, onda tu mogu biti i neke preinake, ali kod ovakvih djela to nema smisla. Pogotovo dok sam mlad, trebam raditi nove stvari, a ne prepravljati stare.

Skladba je nastala pod mentorstvom Mladena Tarbuka, tvojeg profesora kompozicije. Kako je skladati uz mentora, kakva je uopće dinamika takvog rada?
S prof. Tarbukom je super raditi, jer daje veliku slobodu što se tiče i stila, i pristupa, odabira tema i sadržaja, što glazbenih što vanglazbenih. On više dramaturški vodi. Naravno da većinu posla radim sam, ali s njim komentiram. To nikad nisu komentari da nešto nije dobro, nego…

Recimo, imamo A dio i B dio, i recimo da je A dio spor, a B dio brz. I onda mi komentiramo hoćemo li se odlučiti za postepeni ili nagli prijelaz, to jest rez. To znači da ako se odlučimo za rez, onda je to neki kôd koji smo za tu skladbu odabrali. Tehnika naglih rezova tada postaje nešto što je dio skladbe i čega se i dalje trebam pridržavati kroz kompoziciju. Više me na taj način usmjerava.

Moj sugovornik komentirao je i nagradu Josip Štolcer-Slavenski:
Jako sam zahvalan žiriju, i muzikologu Trpimiru Matasoviću koji je napisao jako lijepi tekst kao obrazloženje, u kojem se vidi da je proučavao partituru, što je baš lijepo. Čast je velika, naravno. Sve nagrade struke, i Porin i Slavenski, koliko god da muzičari i umjetnici govore da sviramo samo za publiku – i naravno to je istina, osobno sviram više-manje zbog sebe [smijeh]… – ali ipak su nagrade struke nešto drugo. Kad čovjek zna da je baš tu glazbu odabrao netko tko se cijeli život time bavi, naravno da znači puno.

Osim Šlomlek Maryam, Cantus ansambl protekle je godine praizveo i skladbu Mor u sklopu ciklusa 20 za 20.
To je bila narudžba Hrvoja Sekovanića na kojoj sam mu stvarno zahvalan. Htio je nešto za udaraljke i to je prvi put da sam pisao nešto za solo udaraljke. Odlučio sam se za književni predložak Đure Sudete, fantastična pripovijest Mor. To je skladba u kojoj sam se odlučio za ‘slikarski’ pristup, gdje sam uzeo jedan paragraf koji opisuje jedno tmurno jutro.

Cijeli tekst ide, iz šireg rakursa u uži: prvo opisuje doline i oblake, pa krošnje i drveće, pa kapi kiše i životinje. Tako sam podijelio i instrumente, pa su gongovi i burmanski gongovi doline i oblaci, grand cassa je deblo drveta, konge su krošnje; a svaka grupa ima sve gušće ritamske vrijednosti, prema logici kakva je i u slici.

Jako je meditativna, tiha skladba, ima samo jedan fortissimo udarac, sve ostalo je pianissimo. To je neka ideja. Kiša je triangl, plač je crotales. To je bilo iznimno kreativno iskustvo. Skladba je nastala jako brzo, nakon što sam odredio parametre išlo je glatko. Jako sam zadovoljan snimkom i zahvalan i Cantus Ansamblu i Hrvoju što su to sve omogućili.

Osim dvije spomenute, i treća praizvedba obilježila je 2021. godinu, ona Koncerta za klavir i orkestar koji je u lipnju izvela Zagrebačka filharmonija s pijanisticom Petrom Akrap. Kako je bilo raditi na skladbi za ovako veliki izođački sastav – koliko je trajao rad na skladbi i koje je izazove donio?
Koncert se zove Skulpture. To sam napisao inspiriran pet skulptura Dimitrija Popovića, njegovim izložbama na kojima sam bio. Pet skulptura u bronci koje sam odabrao, a koje inače nisu povezane, povezao sam u priču: Noć, Opsesija, Tuga, Svitanje i Rajska vrata. Nekakva logična dramaturgija.

Na skicama za tu skladbu počeo sam raditi prije dosta vremena, to je zapravo najduže što sam pisao, godinu i pol sigurno. Praizvedba je trebala biti 2020. godine, ali onda se sve otkazalo. To je bio najveći zalogaj, ovo je ipak bilo prvi put da se izvelo nešto moje za veliki orkestar. Uspoređujući ovo djelo sa skladbom koju sam pisao za Cantus, ondje je u pitanju manji ansambl i ipak sam mogao u glavi pretpostaviti kako će to zvučati.

Koncert mi je puno značio za to da saznam kako neke stvari zvuče uživo, kao što su, primjerice, strukture akorada ili strukture kao takve, recimo pratnje. Jako poučno iskustvo.

Kao trenutni student pete godine udaraljki i četvrte godine klasične kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, namjeravaš skladati sonatu za vibrafon koju bi sam praizveo na svome diplomskom koncertu studija udaraljki. Na čemu, osim na sonati, radiš na području klasične glazbe?
Zapravo sam skužio da je sve što sam do sad napisao bilo sa solistima. Doslovno sve. Tako da mi je sad nakon sonate plan ići na nešto poput simfonije, nešto što nema vanglazbenu temu. To je nešto što sam puno koristio, na što sam se nerijetko dramaturški ‘izvlačio’. Baš želim takvu jednu skladbu za veliki orkestar, koja nema nikakvu izvanglazbenu temu i koja nema solista.

Jer kad su tu solisti i orkestar, naravno da postoje izazovi i pravila koja se moraju poštivati. Odnos pojedinca i mase, na što se svodi na kraju, ipak je jednostavniji za riješiti nego samu ‘masu’ koja sada nešto predstavlja. Naravno, ima solista u orkestru, ali oni se drugačije tretiraju. A kada su tu solist i ansambl, jasno je: ili je on sam, ili su ovi protiv njega, ili on protiv njih.

Zanimljivo je kod pisanja za simfonijski orkestar da se tu čovjek osjeća puno ogoljenije nego kad piše za violinu i harfu, tu se jednostavno zna da dvoje ljudi moraju bit u nekom dramaturškom odnosu – ili su u svađi, ili se slažu, ili su potpuno razdvojeni. Zapravo je to kompozicija.

U čemu nalaziš potencijalni uzor svog skladanja, jesu li se iskristalizirali kakvi stilski smjerovi tvoje glazbe?
Stilski je to sve već, usudit ću se reći, šareno. Ali, što se tiče uzora, svakako su to Lutoslawski, Messiaen, Stravinski, Ligeti, Schönberg, Brahms… Nemam jednog uzora nego njih više. Recimo, u mom Koncertu za klavir ima nekih mjesta gdje bi se pratnja gudača mogla povezati s Ligetijevom mikropolifonijom.

Onda, na primjer, u Šlomlek Maryam su neke situacije između saksofona, npr. njihova kadenca, bile napisane potpuno dodekafonski i zvuče kao nekakva aleatorika Lutoslawskog. Od svakog autora uzmem stvari koje mi se sviđaju. Kako Ligeti gradi zvučne tepihe, kako Lutoslawski gradi kaose, organizirane ili poluorganizirane; onda neki blokovi ili udarci kod Stravinskoga, pristup ritmu i superponiranju ritmova, onda pak Messiaenovi akordi i kako ih je orkestrirao, koja je njihova funkcija…

Što se tiče tehničkih stvari, imam neki svoj sistem kako komponiram, s akordima i ljestvicama koje onda slažem i kojih se zatim držim. Tako da na neki način jesam ograničen, ali ograničen sam onime što sam si sam zadao ranije. Primjerice, Koncert za klavir koristi sedam akorada. Samo, mislim, svaki ima sedam različitih tonova, i onda dolaze njihovi obrati, inverzije. Ono što od njih ostane zatim tretiram kao neakordiku, a ove kao akordiku. Nisam prvi koji to radi, ali to je jedan od sistema koji mi se sviđaju i koje sam na neki način skupio i pretvorio u nešto svoje.

Vraćajući se na temu klasične glazbe i jazza, imaš li namjeru ta svoja dva interesa i žanra držati odvojeno ili možda spajati?
Pa… Ne, ne želim spajati. Baš ih svjesno ne želim spajati. Nisam pretjerani ljubitelj crossover glazbe, iako bi se danas moglo reći da je sve neki crossover, i da ništa to nije… Ali, nekako mislim da, koliko god da suvremeni jazz, recimo Keith Jarrett i Brad Meldhau, ima strukture koje nailazimo i u klasici, čak neke doslovne fraze, i dalje nema greške da je to jazz… zar ne?

A isto je i kod klasike. Recimo, meni su neki ljudi rekli da u kadenci Koncerta za klavir osjete utjecaj jazza i Keitha Jarretta. Naravno, moguće, ne bježim od toga, ali to nije svjesno u tom smislu. Mene ne zanima crossover žanrova, jazza i klasike, koliko mi je zanimljivo kombinirati pristupe.

Recimo, u Šlomlek Maryam kadenca saksofona bi se mogla čuti na nekom koncertu free jazza. Može podsjećati, recimo, na Waynea Shortera. Iako je komponirana potpuno klasično, te su fraze jednostavno tako izašle. Ja sam ih čuo negdje prije, i naravno da je utjecaj tu.

Dodirnuvši se jazza, naravno, Matišić je nešto rekao i o dvama albumima čija promocija uskoro slijedi. Album Tribute to B. P., nastao je na vlastitu inicijativu…
On nije toliko eksperimentalan i, tako reći, nabrijan, koliko su neki moji projekti u zadnje vrijeme koji idu u tom smjeru. To je baš jedan homage album. Koncept je da, što više ide kraju, kompozicije bude ‘suvremenije’, to jest, moj upliv u aranžmane Boškovih stvari bude sve veći i veći. I onda završava mojom kompozicijom. Suradnja s Croatia Records bila je super, kao i uvijek.

Album Invocation izdan još prije tri godine još nije imao promociju. Teško smo našli termin, a veliki je bend, pa je teško pokriti sve zahtjeve. Jako sam zadovoljan njime, ali nismo ga još svirali. To je moj prvi kompletno autorski album. Naslov je Invocation jer je prvi autorski album, pa zato ‘zaziv’. Jako sam se oko njega trudio, baš sam ga dugo promišljao. I zadovoljan sam njime, zvuk je dosta divlji. Ista je ekipa kao i na ovom albumu, uz Marija Bočića, koji će isto sada biti na koncertu. To su jednostavno moje autorske skladbe koje nemaju posebnu priču iza sebe.

Znači, zapravo bi se moglo reći da je tvoj pristup klasici i jazzu suprotan – za klasičnu glazbu koristiš izvanglazbeni predložak koji promišljaš glazbom, a jazz je na neki način apsolutan, bez izvanglazbene ideje?
Da, kad sad to kažeš, da, tako je ispalo. Ali nije da samo tako radim i da tako mora bit. I kod jazza je stvar da pola tih skladbi nose imena Loverboy, Love You, Love Me… Mislim, to su imena koja moraju postojati. Ali zapravo je kod jazza bitnija ta muzička ideja i prvih par taktova da se zna: ‘A, to je ta stvar!’

Među predstojećim projektima će se sigurno pronaći i poneka praizvedba, sudeći po brojnim narudžbama koje su već stigle?
Prošle godine sam imao narudžbu Alana Bošnjaka, iz Harlequina, kolege i genijalnog prijatelja, trombonista. Hrvatska vojska je naručila koncert za trombon. Tako da sam to napisao, Koncertni stavak za trombon i puhački orkestar. To još nije praizvedeno.

Osim svega, Matišiću ne manjka vremena ni za stvaranje kazališne i filmske glazbe:
U zadnje vrijeme me dosta ‘dopala’ kazališna glazba, i to mi je super. Moj tata se bavi njome isto, a i dosta sam povezan s kazalištem i inače. Radio sam prvo za predstavu Zagreb 2020 Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića, onda sam radio glazbu za Pillowman to jest Čovjek Jastuk u Gavelli, zatim za dječju predstavu Kazališta Prijatelj; zatim za predstavu u režiji Vanje Jovanović za Teatar Puna Kuća. Radio sam sad i u Teatru &TD na predstavi Filipa Šovagovića Žena popularnog pokojnika… I sad još tu nešto dolazi, radit ću nešto narednih par mjeseci, i s tatom radim na jednoj seriji, Klan.

Ovom mladom glazbeniku predstoji završetak studija, ali i snimanje ciklusa Oliviera Messiaena s ansamblom Harlequin Art Collective, a osim toga i izvedbe kvinteta Ivana Kapeca i albuma Crta, kvarteta Filipa Pavića, kao i John Coltrane tribute benda pod vodstvom Saše Nestorovića, koji je 2020. godine izdao album Wes Meets Trane.
Započinjajući novu godinu nadolazećom dvostrukom promocijom, teško je zamisliti kamo i kuda glazbeni svijet Šimuna Matišića vodi dalje kako bi to nadmašio.