17
sij
Kolumne

Što skrivaju hrvatske top-liste?

streaming servisi

ilustracija /Unsplash

share

Koliko se hrvatska glazba uistinu sluša i jesu li podatci sa streaming servisa koji govore o tome da je tek svaku petu pjesmu koja se sluša u Hrvatskoj snimio hrvatski izvođač – stvarni odraz percepcije? Na što ukazuje činjenica da je gotovo pola najboljih albuma u Hrvatskoj snimljeno na engleskom, a ne na materinskom jeziku? Godišnje top-liste nisu blagdanska razonoda, one otkrivaju ozbiljne procese u hrvatskoj popularnoj glazbi

Kad se punti na chatovima zbroje, onda kod nas rijetko što dođe na svoje

Primijeni li se Gibonnijeva stihovna formula ‘svi moji punti kad se zbroje / sve dođe na svoje’ na upravo objavljene godišnje top-ljestvice hrvatske glazbe, onda je u toj formuli nešto vrlo klimavo. Kad se punti na chatovima zbroje, onda kod nas rijetko što dođe na svoje.

Utisak je, naime, da se različite liste račvaju u suprotnim smjerovima već u startu. Pogledamo li Nacionalovu listu ponajboljih albuma u 2021., listu koju je Dubravko Jagatić agregirao na temelju lista 40 istaknutih hrvatskih glazbenih kritičara i novinara, vidjet ćemo da u Top 10 nema nijednog izvođača s Unisonove Godišnje top-liste (temelji se uvidom u FokusKontrol koji bilježi emitiranja na 135 hrvatskih radijskih postaja, uvidom u pozicioniranja na nacionalnim i županijskim top-ljestvicama, zatim uzimanjem u obzir koncertne i diskografske aktivnosti te uvidom u pozicioniranja na relevantnim digitalnim glazbenim platformama) za 2021. iz koje se generira nagrada Cesarica, najveća glazbena nagrada publike za hit godine.

Na prvi pogled, sasvim razumljivo, oduvijek su kritičari guslali svoje, a publici se dopadalo nešto drugo. Štoviše, povijesni primjeri govore u prilog tome: Bruce Springsteen nema nijedan singl koji je završio na prvom mjestu britanske ili američke top-ljestvice, ali ima deset albuma na američkoj i jedanaest albuma na britanskoj na broju jedan. Svakako, kad kritičari odabiru album neke godine, hitoidnost određene pjesme vjerojatno je posljednji kriterij za kvalitetu albuma, ali indikativno je da su od 40 glazbenih novinara, tek dvojica posegnula za izdanjem izvođača s Unisonovog Topa 20: to je Gibonni i mini-album U po’ ure.

Većina izvođača s te ljestvice i nisu objavila album, no ipak je čudno da osim dvije Gibonnijeve pjesme nijedna druga s nekog od albuma nije završila na Godišnjoj top listi hitova pa ni one koje smo na portalu glazba.hr odabrali kao najbolje, a izvode ih Grše, Urban & 4 i The Gentleman (sva trojica vlasnici jednoga od Top 10 albuma u Nacionalovoj anketi).

Top-lista Hrvatske diskografske udruge HR Top 40 kompatibilna je s Unisonovom i kako navode, posrijedi je jedina službena, točna i sveobuhvatna lista radijskog emitiranja domaće glazbe koja pokriva najveće nacionalne, regionalne te brojke lokalne postaje, njih preko 130. U trenutku pisanja kolumne još nisu publicirali godišnju top-listu, no na polugodišnjoj je dvanaest pjesama s Unisonovog Topa 20 pa se po tome vidjelo što publika (ili radijski urednici!) voli.

Na toj listi najviše punata ima upravo Gibonni s pjesmom „Kiša (Z’naab)”, slijedi Albinin eurosong „Tick-tock”,pa suradnja Tončija Huljića i Madre Badesse s Petrom Grašom u pjesmi „Inamorana”, skladba Željka Bebeka „Kupit ću nam sat” i uspješnica Nine Badrić „Ja još uvijek istu želju imam”.

Najbolji albumi su, prema kritičarima, Let Me Panic Bad Daughter, Domovina Mayalesa, Southbound banda Kensington Lima, Portopop Porto Morta i Hide & Seek The Gentlemana. Tri od njih nalaze i na godišnjoj ljestvica glazba.hr-a.

Pogledamo li ljestvice na streaming servisima, vidjet ćemo kombinaciju – na Deezerovoj ljestvici Top 50 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj tek je petina iz Hrvatske: Gibonni s obje liste, Grše i Urban s kritičarske, Albina, Matija Cvek, Tonči Huljić & Madre Badessa ft. Petar Grašo i Cambi s radijske te z++ kojeg nema nigdje drugdje, no tu je zastupljen s dvije pjesme.  U YouTube trendingu, među mnoštvom srpskih izvođača nalaze se i Luka Basi, Opća opasnost i Nika Turković. Spotify nema službene godišnje top-liste za neku zemlju, no zacijelo su rezultati slični: tu vidimo da se broj slušatelja za pojedinog izvođača s najvećim hitovima kreće između tri i gotovo 90 tisuća.

Kad su posrijedi izvođači s ponajboljim albumima, taj broj je između nekoliko stotina i tri tisuće, dakle, definitivno manji. Zanimljivo je, međutim, da na Spotifyju ima hrvatskih izvođača koji skupljaju i po deset puta više mjesečnih slušatelja od najpopularnijih hrvatskih zvijezda. Indikativno, pjevaju na engleskom jeziku i očito privlače (i) inozemnu publiku. Na primjer, Fran Vasilić, prvo ime hrvatskog bedroom popa.

Glazbeni urednici šumom, kritičari drumom

I dok među tako uočenim rezultatima nema, zapravo, devijacije koja odudara od onoga: glazbeni urednici šumom, kritičari drumom – iz ovih podataka mogu se ipak dijagnosticirati tri trenda koja govore o stvarnom stanju hrvatske popularne glazbe. Odgovori na pitanja koje postavljaju ti trendovi mogu biti povodom organizacije relevantnih panel diskusija.

Prvo, koliko se hrvatska glazba uistinu sluša i jesu li podatci sa streaming servisa koji govore o tome da je tek svaku petu pjesmu (ili rjeđe) koja se sluša u Hrvatskoj snimio hrvatski izvođač – stvarni odraz percepcije? Drugo, na što ukazuje činjenica da je gotovo pola najboljih albuma u Hrvatskoj snimljeno na engleskom, a ne na materinskom jeziku?

Treće, stvara li se određeni trend raslojavanja hrvatske glazbe na onu koja će plodno tlo naći u Hrvatskoj i koju preferiraju lokalne radijske postaje i televizije te one koja osvaja ili bi mogla osvojiti šire područje, a ne ono između Dunava i Prevlake?

Promotrimo li dijakronijski percepciju hrvatske popularne glazbe, vidjet ćemo da se u 30 godina štošta promijenilo. Prije svega, način distribucije glazbe: tada je to bilo gotovo isključivo na vinilima i kasetama (CD-ovi su se tek skromno pojavljivali, a CD playeri bili razmjerno skupi), a Internet je bio u zoni znanstvene fantastike. Potom, rat je umnogome unazadio razvoj hrvatske popularne glazbe, premda su se održavali i koncerti i festivali, a diskografska se industrija razgranala.

Nadalje, u tih trideset godina Hrvatska je ostala bez gotovo 900 tisuća ljudi, gotovo četvrtine svoga stanovništva. Za razliku od one prijašnje dijaspore koja nije imala dodir s glazbom iz domovine pa je halapljivo vapila za zvucima rodnog kraja, većina ljudi koja je napustila Hrvatsku novu pjesmu svoga favorita iz Hrvatske može čuti netom što je on postavi na streaming servis pa otpada faktor čežnje. Također, ne i najmanje važno, hrvatska publika mogla je uživo mnogo češće nego prije vidjeti i svoje omiljene inozemne izvođače u svom dvorištu i tako imala neposredan uvid u ono što svjetska scena nudi, bez obzira na žanr. Na koncu, korona je u posljednje dvije godine sasvim sigurno snažno utjecala ne samo na glazbenike, nego i na produkciju.

Na streaming servisima uvijek se može provjeriti koji su izvođači popularni

Zbog svih faktora, u posljednjih trideset godina promijenila se i percepcija popularne glazbe. Banalan je primjer da se nekoć važnost određenoga glazbenog događaja reklamirala tako da će biti emitiran izravno na televiziji, a danas je postalo uobičajeno da se uz njega kači odrednica livestream. Internet je definitivno preuzeo primat, osobito među slušateljima do 35 godina (50 posto slušatelja Spotifyja ima manje od 35 godina) i sigurno je kako glazbenici trebaju više gledati prema onome što se kotrlja na streaming servisima, a ne na radiju i televiziji.

Između ostalog, i zbog toga što ima samo pet-šest streaming servisa na koje je priključena većina mladih koji koriste smartphone. S druge strane, u eteru dominira radijska usmjerenost prema lokalnim izvođačima, pa – na primjer – slušatelji u Zagrebu tijekom godine na radijskim programima neće nijednom čuti neki hit koji je iznimno popularan u Dalmaciji ili Istri. I obratno. Na streaming servisima uvijek se može provjeriti koji su izvođači popularni.

Ne čudi stoga endemičan prošlogodišnji status koji ima z++. On ima čak dvije pjesme među najslušanijima u Hrvatskoj na Deezeru, a za kupnju karte za njegov koncert u zagrebačkoj Tvornici bio nepregledan red. S druge strane, na godišnjim top-listama ga nema, a kako nije objavio album u 2021., nije ni na toj ljestvici.

Ono što je izvjesno na temelju top-lista u 2021. godini jest neosporna činjenica da hrvatska glazba više nije zakucana u državnim okvirima: autorskim dosezima, kvalitetom izvedbe, korištenjem engleskog jezika (pjesme prije uđu u uho od našeg lomljenja sa suglasnicima), produkcijom i korištenjem svih mogućih kanala distribucije sve se više otvara prema van i obratno. Bacimo li pogled na sve veću glazbenu prihvaćenost stihova i melosa sa srpskog tržišta, što streaming servisi nedvojbeno pokazuju, očito je i da neki trendovi odudaraju od slika koje dočaravaju top-liste.

Definitivno je kako se hrvatska popularna glazba nalazi na početku tranzicijskog puta, od napuštanja starih diskografskih i medijskih uzusa kakvi dominiraju zadnjih 30 godina do prihvaćanja aktualnih svjetskih glazbenih trendova koji se mogu primijeniti i ovdje, bez obzira kakvi oni bili. Ono što oduševljava jest da su nositelji mladi, neopterećeni izvođači s novim idejama i načinima kontakta sa svojom publikom.

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.

Moglo bi Vas zanimati