Ususret zagrebačkom koncertu u Hali
Stefan Milenković: „Ako želite raznovrsnu publiku, ne možete servirati stalno isto jelo, na isti način”
Stefan Milenković dobro je poznato ime hrvatskoj glazbenoj publici, ljubiteljima klasične glazbe, a ponajviše glazbenicima te mladim violinističkim nadama među kojima su mnogi pohađali neke od majstorskih tečajeva koje je zasebno ili u sklopu festivala na kojima je gostovao (Zagreb Kom, Dubrovačke ljetne igre, itd.) Milenković vodio.
Glazbenik, pedagog, organizator, omiljeni suradnik u međunarodnim projektima komorne glazbe, ali i avanturist, pasionirani skakač s padobranom, plesač tanga, jogi,… neiscrpna lista uloga u kojima se našao nadopunjena je odnedavna onom najvažnijom, roditeljskom. Među pozitivne promjene koje su se dogodile nakon pandemije svakako možemo dodati i Stefanov povratak u Europu iz SAD-a, gdje je godinama živio i predavao. Pokrenuo je mnoge projekte, ojačao suradnje i očvrsnuo glazbenu scenu u rodnoj Srbiji, a nakon što je upravo njegovim koncertom obilježen Dan grada Splita, sada dolazi i u Zagreb, jedno od mjesta gdje se osjeća gotovo kao kod kuće.
U lipnju će u Hali biti glavnim protagonistom scene projekta Rock el Clasico koji je ostvario s Neletom Karajlićem. Povod je to i razgovoru (vođenom prije polemike članova stare postave Zabranjenog pušenja o tome koje se pjesme smiju koristiti u ovom projektu) u kojemu otkriva dio profesionalnih planova, najavljuje suradnje, daje svoj pogled na stanje u glazbenoj pedagogiji te komentira odnos glazbenika i tehnologije.
Rock el Clasico
Kako se u projektu Rock el Clasico spajaju rock i klasika ili se suprostavljaju, sukobljavaju?
To nije rock na klasičan način ni klasika na rock način; takve su stvari, uostalom, već rađene. Nije ni crossover. A ovo je spoj rocka i klasike, na drukčiji način, gdje smo uzeli neke od tih najpoznatijih pjesama Zabranjenog pušenja, Neletovih pjesama, i nekih djela klasične glazbe, ne samo najpoznatijih nego kvalitetnih, rekao bih čak i edukativnih djela. Zatim smo to spojili u cjelinu, na način da se „šavovi“ između ta dva svijeta ne vide. U tome nam je pomogla skladateljica Ana Krstajić.
To nije rock na klasičan način ni klasika na rock način; takve su stvari, uostalom, već rađene
Naš prvi eksperiment bio je uspješan već od početka. Uključivao je pjesme Devil in the Business Class i Šostakovičev Oktet.
Kako je koncipirano, izmjenjuju li se ta djela ili..?
U tome je stvar, što je to jedna pjesma, jedna cjelina. Ispostavilo se da se, kad se spoji ta energija iz dva svijeta, dobije zajednička nit. U stvari, to što je zajedničko za oba svijeta veoma je atraktivno i zanimljivo, bez obzira na to prate li ljudi klasiku, rock, čak ako i ne poznaju jezik – kao što nam se dogodilo u Dubaiju. Ondje smo prvi put predstavili projekt i u publici su bile tisuće ljudi koje ne znaju nijednu od tih pjesama, ne govore jezik, ali su osjetili suštinu, zajedničko srce.
Nakon tog prvog pokusa nastavili smo i počeli spajati druge stvari. Recimo, pjesmu Gile Šampion, koja je svojevrsno ludilo, s Labuđim jezerom Čajkovskog.
Foto: Matej Grgić
Kada čuješ neku skladbu – bilo klasičnu, bilo rock-pjesmu – imaš li već osjećaj što možeš s njom, čuješ li da se radi o glazbi koja bi se dala spojiti s nečim drugim? Ili ste do toga došli iz prakse, uzimali razne primjere pa isprobavali dok vam se nešto nije svidjelo?
Upravo to. Rekao bih: „Hej, evo ovih nekoliko pjesama ili elemenata iz nekih kompozicija.“ Onda bi Nele rekao: „A ovo bi moglo s ovim.“ Ili recimo, ja čujem u nekoj skladbi klasične glazbe nešto što bi se moglo ukomponirati s nekom pjesmom. Jednostavno prepoznajem određene elemente, bilo ritmičke, melodijske, harmonijske – koncept i energiju. Tako smo krenuli, nekad bi on predložio nešto, nekad ja. I onda bi Ana Krstajić to prevodila između nas dvojice.
Ona je, dakle, načinila aranžmane?
Da, nije to lako spojiti. Prije svega, nije lako spojiti sound gudača, violine i benda. To su veoma različite energije i, da to postane jedna organska cjelina, potreban nam je netko tko je veoma vješt i razumije prednosti te ograničenja obaju svijetova, obaju načina izraza. Cilj je ne izgubiti naše glavne karakteristike. Recimo, ja ne bih svirao električnu violinu jer to više nije to.
To su veoma različite energije i, da to postane jedna organska cjelina, potreban nam je netko tko je veoma vješt i razumije prednosti te ograničenja obaju svijetova
Nego – klasična violina, klinci koji sviraju na akustičnim instrumentima i onda da se u to uklopi punk-rock bend. To je bio princip i neke su se stvari nevjerojatno lako spojile, na nekima smo radili više i Ana je pomogla tako što je od toga zatim napravila jednu kompoziciju.
Foto: Matej Grgić
Po tom principu može se raditi i s drugim, međunarodnim repertoarom. Ima i ovdje nekoliko drugih pjesama, ali ideja je bila da se ide na pjesme Zabranjenog pušenja.
Je li tvoja želja bila baš raditi s Neletom Karajlićem? Jesi li ga poznavao, pratiš li otprije njegovo djelovanje?
Odrasli smo s Nadrealistima, cijela ta grupa je legendarna. Uvijek sam cijenio što su radili i kako su radili, a ja sam i generalno uvijek otvoren prema eksperimentima.
I onda nas je spojio jedan producent u Beogradu, Dejan Grastić, koji je davno bio involviran i u onaj spoj s Vlatkom Stefanovskim. Rekao je: „A što se ti ne bi našao s Neletom pa možda da radite nešto?“ OK, nisam znao što bismo, ali smo sjeli i počeli se nabacivati idejama, počeli smo od nečega potpuno drugog. To je normalno, to je taj kreativni proces, a on nije samo muzičar, nego je i pisac i glumac i ima mnogo nijansi u kojima može sudjelovati.
Foto: Matej Grgić
Počeli ste u Dubaiju i zatim otišli na turneju, koja uključuje i Zagreb?
Prezentacija je bila 21. lipnja prošle godine na Tašmajdanu u Beogradu, tada smo službeno predstavili projekt i to je bilo ludilo, fantastičan događaj, može se online vidjeti best of. Ali prije toga pojavila se prilika u Dubaiju, da na svjetskoj izložbi, World Expo 2020, koja se ipak nije dogodila 2020. godine, predstavimo projekt koji je tada bio 70 do 80 posto završen. Bilo je to u najvećoj kružnoj areni na svijetu, Areni Al Wasl, koja je sagrađena u središtu izložbenog sela i monumentalna je.
Publika iz cijelog svijeta koja je došla na izložbu zna samo da se odvija neki koncert; nekoliko dana prije nas bio je Coldplay, a prije toga Christina Aguilera. Ludilo od scene i događaja! Em što je bilo puno ljudi, em što su prepoznali da su to u stvari i party pjesme. I onda na našu glazbu krene plesati netko iz Pakistana, iz Švedske.
Publika iz cijelog svijeta koja je došla na izložbu zna samo da se odvija neki koncert; nekoliko dana prije nas bio je Coldplay, a prije toga Christina Aguilera
Kombinirali smo, recimo, pjesmu Unza Unza Time s Bumbarovim letom i sad ljudi plešu, a ne razumiju nijednu riječ! Ali razumiju energiju, poentu. Ima tu i Piazzolle, Ave Maria… Dio ideje je da bude edukativno, predstaviti dio klasične glazbe onima koji inače ne bi išli na koncerte klasične glazbe. Da se istovremeno ne gubi integritet, a da bude i zabavno, zaokruženo u paket visoke energije koji Nele zna isporučiti, i neke naracije između toga. Uz to postoji i video koji ilustrira različite pjesme. Kada je koncert u Dubaiju uspješno prošao, rekli smo: „Ako to cijene ljudi ovdje, a ne znaju te pjesme, onda stvarno imamo šanse!“
Projekt smo onda predstavili i na drugim mjestima, a u Zagrebu smo 17. lipnja. Prošli nastup imali smo u Banja Luci, na kraju ATP turnira. Turnir je sadržavao i festival, Plan B, koji je imao i humanitarni karakter i dio prihoda išao je na ono čime se bavi Đokovićeva zaklada.
Foto: Matej Grgić
Premrežavanje publika
Prema dosadašnjem iskustvu s ovim projektom, a i prema iskustvima s onim što zoveš „eksperimentima“, čini li ti se da se publika stvarno „prelije“? Da netko nakon ovakvog koncerta prvi put ode i na koncert „klasično klasične“ glazbe?
Da. Jer meni je dovoljno da se prelije jedan posto, ma pola posto. Ima još jedan dio plana. Mnogo je onih koji prate Neleta, koji su nešto starija publika i ono što su slušali je već postalo klasikom, a onda na koncerte dođu i njihova djeca. Upoznaju ono što mi radimo, gudače iz te Gudačke reprezentacije mladih, koje sam odabrao da nas predstavljaju na svjetskoj izložbi u Dubaiju. Dovoljno je da jedno od te djece kaže: „E, mama, ja bih vidio što to svira onaj čovjek.“ Da ih zaintrigira. I ta misija vrijedi cijelog ovog procesa, vrijedi stvaranja novih suradnji.
Mislim da je ovo jedan od načina da se većem broju ljudi približi ono što radimo, onima koji inače možda ne bi išli na koncerte klasike
Moramo izlaziti želimo li proširivati publiku. To se radi i ličnošću, tu i tamo – ovo je samo jedan dio mojeg karijernog portfolija, nije sve čime se bavim. Mislim da je ovo jedan od načina da se većem broju ljudi približi ono što radimo, onima koji inače možda ne bi išli na koncerte klasike.
Pretpostavljam da se pitanjem publike još više baviš otkad si umjetnički ravnatelj Gradske koncertne dvorane u Novom Sadu. Kakvim taktikama i projektima se služite da biste privukli novu publiku, naročito djecu?
Radimo neke klasične stvari kao što su koncerti za djecu, koje vodi Miloš Milovanović, inače voditelj za televiziji N1. On ima taj format, Kako se sluša muzika i vodi klince kroz to. To je klasičan način na koji dolaze škole, razredi, mlađa publika i daje se prilika nekom kvartetu, grupi, da sviraju. Voditelj između toga intervenira i pravi kontakt s publikom.
Mislim da je ponuda u nekoj dvorani isto kao nutritivna ponuda – treba biti raznovrsna
Mislim da je ponuda u nekoj dvorani isto kao nutritivna ponuda. Treba biti raznovrsna. Ako želite raznovrsnu publiku, ne možete servirati stalno isto jelo, na isti način. Nekad imamo suvremenu glazbu, nekad jazz. Prošle godine sezonu je otvorio Vasil Hadžimanov s bendom. Zatim smo imali Festival komorne muzike, a poslije Božu Vreću pa Edina Karamazova. Nedavno je nastupio Orkestar Metamorphosis koji radi suvremenu glazbu; to su bile premijere, nova djela, što ima svoju publiku, a prije toga je nastupio Klavirski trio Corda. Bio je to njihov prvi zajednički nastup u toj formaciji.
Mislim da komorni sastavi moraju imati mnogo jače prisustvo, platformu. Da se ne dovode samo velika imena i solisti, ono za što znate da će sto posto napuniti salu, nego da se da inicijativa mladima kako bi formirali komorne sastave te došli pred nekoga tko će ih podržati.
Foto: Matej Grgić
Sve to imamo na programu jer ta dvorana jest eklektična: ona je višenamjenska te pripada i muzičkoj i baletnoj školi. To je moj pristup i na taj način se ljudi polako navikavaju da odlaze u dvoranu. Mislim da takav prostor mora prevladavati gradom cijele godine. Ne samo da bude postera o nečemu što se događa, nego da cijele godine živite s tim mjestom koje je hram glazbe i kulture. Da ta dvorana sraste s gradom, a i da ljudi gledaju na nju kao na prijatelja kod kojega mogu otići. To moj je princip i pristup pa u okviru toga i programiranje mora biti eklektično.
Cijele godine živite s mjestom koje je hram glazbe i kulture, dvorana sraste s gradom, a i da ljudi gledaju na nju kao na prijatelja kod kojega mogu otići
Ta je pozicija dodatak ili nadogradnja na izvođačku karijeru – ali ujedno i prilika da imaš više utjecaja, kontrole nad time što se izvodi, nego što si možda imao prije?
Jest. To je valjda normalno.
Izazovi kulturi starog i novog kontinenta
Jesi li u sklopu toga naišao i na neke lošije, teže, strane takve pozicije? Imaš li odjednom posla s mnogo birokracije, s politikom?
Čini mi se da je to sve uobičajeno. Ja sam ipak umjetnički direktor pa nemam sve to, nego pokušavam raditi svoje. Drugačiji je princip u Americi, gdje sve ovisi o privatnim sponzorima i ne postoji koncept državnog ili gradskog budžeta za kulturu ovako kako postoji ovdje. Sve ovisi o gospodinu i gospođi Smith ili anonimnim donatorima, a ovdje su to grad i država.
… ali obično se uz grad i državu traži još kakav sponzor, jer novca nikad nema dovoljno?
I to, da. Nikad nema para i uvijek ima para. Otkad znam za sebe svi kukaju da nema para za kulturu, da je kultura zadnja rupa na svirali – no pun intended.
Foto: Matej Grgić
Spomenuo si američke prilike, a u Sjedinjenim Američkim Državama si dugo živio. Nedostaje li ti sada nešto odande, kada je riječ o glazbenom i koncertnom pogonu te životu?
Mislim da bi se otvorile mnoge mogućnosti kada bi postojale porezne olakšice za donatore u kulturi, kako je ondje. Mnogi daju iz istinske želje, iz altruizma i želje da podrže kulturu, ali važan je element da vi to odbijete od godišnjeg poreza. Svi dobivaju, na neki način. Recimo, u Italiji toga nema, prije nekoliko godina pojavilo se nešto slično, ali ne tako izraženo.
Otvorile bi se mnoge mogućnosti kada bi postojale porezne olakšice za donatore u kulturi, kako je to u SAD-u
Mislim da bi mnogo značilo kada bi se taj zakon promijenio u europskim zemljama. Mislim da bi se pojavilo više velikodušnih – u Americi čak lakše možete stvoriti energiju za kulturom nego ovdje. Ovdje ste okruženi kulturom, ne živimo u gradovima koji su stari sedamdeset godina i kultura je svugdje pa je teže nekoga uvjeriti da nam treba još kulture. A ondje možete lakše podići tu energiju, ako imate dobru ideju za neki festival ili orkestar. Oni su prilično izolirani kao zemlja pa podržavaju nove ideje i poduzetnički duh. Ovdje isto može, samo treba biti uporan jer su neke stvari zakonski drukčije.
Uvijek ima izazova i u karijeri – dostizanje pa održavanje nivoa, sve je to dio priče
Ali nađe se uvijek ljudi koji će vjerovati u vaše dobre ideje. Nije lako, ali nijedna aktivnost na višem nivou nije laka. Ima izazova, ali tko se ne može nositi s izazovima, onda ovo nije za njega. Uvijek ima izazova i u karijeri – dostizanje pa održavanje nivoa, sve je to dio priče.
I zbog prijašnjih izazova si, misliš, spreman i za nove?
Da. I želim doprinijeti kako, koliko i dokle mogu. Ljudi danas možda žele da se stvari prebrzo dogode, da se brzo promijene. Najčešće taj proces traje. Ništa ne ide preko noći. Sebi sam dao pet godina da neke stvari koje smo sada započeli uopće dođu na svoje. A generalno sam dao sebi dvadeset godina, dokle još mogu da mrdam. Radim, ali mi se ne žuri. Pa što ako ne doživim kraj nekog projekta? Neka bude početak, a netko drugi će završiti.
Foto: Matej Grgić
Topli prijem hrvatske publike
Nedavno si imao koncert u Splitu, koji je imao posve klasičan repertoar; no i on je na neki način pridonio širenju publike, jer je to bio gala-koncert u povodu Dana Grada Splita – znači, vjerojatno su došli svečani uzvanici, među kojima neki ljudi koji inače možda ne slušaju djela Beethovena, Pärta…?
Apsolutno. Ofenziva uvijek uključuje više punktova, ne samo jedan. Generalno mislim da ljudima treba predstaviti i veoma klasičan repertoar i nešto novo, ali elegantno, da se ništa ne krije. Predstaviti ono što radimo, onda je to paket koji odgovara mnogima, ne samo nekima.
Detalj koji ukazuje na to „kakva su vremena“ jest što je u najavama uglavnom pisalo „Stefan Milenković“ i „gala-koncert“, ali ne i tko će biti za klavirom (svirala je Hilda Švan, op. aut.), nekad se takvi podatci ipak nisu izostavljali.
Da, opća je halabuka, preplavljeni smo stimulansima, a portali se jednostavno očajnički bore za klik, a ne za davanje informacija. Svi su naslovi tipa „Nećete vjerovati što se dogodilo…“ A drugo, sad imam iskustva i znam da koncerte ponekad najavljuju ljudi koji se inače time ne bave. Ali koncert je bio odličan, bila je puna dvorana, bilo je to što je trebalo biti. Sljedeći put će staviti i pijanisticu.
A u Splitu si imao i radionicu za djecu. Koja je razlika u pristupu, kada imaš s učenicima samo dan ili dva, a prenosiš im disciplinu koja je zapravo maraton, a ne sprint, u odnosu na druge vidove podučavanja? Sada već imaš dugo predavačko iskustvo, ali inače to radiš dugo i polako.
Da. Prvo, imam svoju klasu [na Akademiji umetnosti u Novom sadu, op. aut] gdje itekako radimo veoma, veoma podrobno. Drugo, imam taj Institut od tri tjedna, to je ljetna škola gdje se stvarno radi svaki dan od 7:30 ujutro do 7:30 navečer i radimo brdo stvari pored sviranja violine. A kada se radi o manjim formatima, to ja kao kada idete kod doktora: daju vam nešto što vam odmah pomogne i onda vam preporuče nešto što trebate raditi šest mjeseci, ili do kraja života.
Dođe li netko na sat ili dva, a sve druge sate u danu ili tjednu provode sami sa sobom, vi ne znate što rade, jesu li disciplinirani i slično. Pristupate tom nekome kao da će usvojiti sve to što vi kažete, da će razumjeti i primijeniti. A to nije slučaj. Netko odlično reagira odmah, dok nekome treba mnogo više vremena da shvati. Prva stvar je, kad se radi o kraćim formatima, da što prije prozrijete tko je ta osoba, da bi se znalo kako im se najbolje može pomoći, odnosno utvrditi što će im najbolje služiti.
Foto: Matej Grgić
Mnoge toga može se relativno brzo, za nešto treba više vremena, ali bez dosljednosti te osobe, tog studenta – i inače, u bilo kojim studijima – mislim da nema ničega. Taj je kratki format relativno lak jer često im govorim ono što im njihovi profesori već govore. Čest je slučaj da govorim nešto što su već čuli, ali pomogne – samo zato što im to kaže netko drugi, sa strane.
Izazovi suvremene tehnologije u edukaciji
Prava pedagogija zahtijeva da pratite studente cijelu jednu generaciju. I tek nakon što otpratite nekoliko generacija, počinje se pojavljivati šablona. Prije toga možete znati ne-znam-što i čak biti u stanju prenijeti znanje, jedino što nedostaje je iskustvo. U pedagogiji se to ne može zamijeniti ničim.
To je ipak jedan od onih poslova u kojima s vremenom možeš postati sve bolji, za razliku od mnogih.
Da, to jest tako. Ove godine je dvadeset i pet godina kako predajem. Mislio sam da sve znam i u prvoj godini, u petoj, ali tek nakon što vidiš kako se ljudsko biće ponaša od početka do kraja studija, četiri godine, šest godina, nekad i duže, vidiš efekt toga što govoriš, koji se kombinira s razvojem te osobe koji ne možeš kontrolirati. Ne znaš kakav će netko biti za dvije godine, ne zna ni ona ili on. Tek onda vidiš kako neke stvari utječu i koliko se djelotvorne.
Prava pedagogija zahtijeva da pratite studente cijelu jednu generaciju
Neke tipove studenata počneš prepoznavati mnogo prije i već znaš kako će to izgledati za godinu dana, za pet godina. I zato mnogo ranije neke probleme možeš riješiti ili barem uočiti. Za rad s ljudima treba vremena.
Foto: Matej Grgić
Kao što se ljudi uvijek žale da nema novca, tako se i žale da mladi „nisu kao nekad“. Za današnje mlade doista se govori da imaju sve manju sposobnost koncentracije, da drukčije funkcioniraju. Primjećuješ li to na svojim sadašnjim studentima? Ili su oni koji su došli na studij violine već ionako dodatno motivirani i više fokusirani?
I jedno i drugo. Vidi se razlika u toj generaciji s kraja 1990-ih, početka 2000-ih godina. Jednostavno, oni su rasli i srasli s tehnologijom, udario ih je najjači val tehnologije baš kada su najosjetljiviji i definitivno su drukčiji jer su imali druge uzore, druge načine dolaženja do informacija. Mi smo nekada, još nedavno, išli u knjižnicu kada je trebalo nešto naći, internet se tek polako počeo pojavljivati. Pa je onda trebalo naći CD i slično. Više se čovjek mučio da dođe do informacija. I onda to valjda uvjetuje drugi odnos, proporcije, između rada i truda, teškoća s jedne strane i rezultata.
Ako samo pitaš ima li neka aplikacija za to, onda taj mišić volje slabi, jer nemaš ni razloga razvijati ga
A kad radiš bez tog koncepta knjižnice, enciklopedija, nego samo pitaš ima li neka aplikacija za to, onda taj mišić volje slabi, jer nemaš ni razloga razvijati ga.
Je li to nešto što će nam omogućiti da brže dođemo do nekih ciljeva… Mislim da se stvara drugi, obrambeni mehanizam u kojem zbog toliko informacija kao da tonemo u pasivnost i one samo prolaze pored nas. A glazba zahtijeva suštu suprotnost od toga.
Malo onih koji to zaista žele i zato ih držim kao kap vode na dlanu
Stalno razgovaram sa studentima i o tome da je sve OK ako koriste tehnologiju i da svi to radimo, ali da budu svjesni da im to može, pogotovo prekomjerna upotreba, oslabjeti koncentraciju i memoriju. I da oni moraju u tome balansirati žele li biti profesionalni glazbenici. Jer kada izađu, neće svirati njihov mobitel za njih, nego oni. Oni to razumiju, jer je općenito malo onih koji to zaista žele i zato ih držim kao kap vode na dlanu.
Foto: Matej Grgić
Mislim da nema ništa vrijednije: u ovom ludilu, ludilu informacija, ludilu lakih karijera i izmišljenih poslova, neko tko kaže „Ja želim svirati instrument“ i usavršava se i vježba svaki dan – to je zaista nesvakidašnje. Govorim im da su oni čuvari povijesti, preuzimaju na sebe povijest i tradiciju, bez obzira na to što sad imaš ChatGPT; do jučer su programeri bili najtraženiji, a sad će program moći zamijeniti kodiranje? I to je zastrašujuća misao, da odjednom ono što je do jučer bio vaš posao, može biti automatizirano.
Imam sad još više vjere u to što mi radimo – vrlo je malo toga što tehnologija neće moći zamijeniti, a ovo je jedna od njih
Iskreno, nakon tog trenutka jeze shvatiš da je ta umjetna inteligencija već tu i munjevitom brzinom zamjenjuje svašta. Ali odsvirati npr. Beethovenov Koncert uživo s orkestrom, pred publikom i to savršeno, to ne može zamijeniti, nikad. Ne nikad, možda za 50 ili 100 godina neki android uspije, ali jednostavno tehnologija još uvijek ne može to dostići. I, iskreno, imam sad još više vjere u to što mi radimo, u to da je to prava stvar i da nema ništa vrijednije te da je vrlo malo toga što tehnologija neće moći zamijeniti, a ovo je jedna od njih.
Zato klinci koji to žele jesu rastegnuti između tehnologije i tradicije, ali razumiju i oni da rade nešto nesvakidašnje. Ne radi se o tome da će se obogatiti, da će voziti skupe automobile. Nego radimo nešto plemenito, što čini ovaj svijet boljim, jer se ispostavlja da stvari koje donose bržu zaradu često ne traju i lako su zamjenjive.
Stoga klasična glazba i, općenito, glazbeno umijeće, danas donose nešto utješno?
Da, da! Apsolutno, nešto u što se publika može pouzdati.
Foto: Matej Grgić
Novi obzori
Stigneš li se baviti novim diskografskim projektima, što je u planu za snimanje?
Da, već sam dosta toga snimio, a imam u planu nekoliko novih projekata. Jedan je u fazi pripreme pa još ništa ne bih otkrivao. Ali u nekim projektima sam u fazi finalizacije. Jedan od posljednjih bio je Carmina Burana – Orffova, ali u verziji za violinu i komorni orkestar. I to je radila Ana Krstajić. Imali smo puno koncerata s Cameratom Novi Sad. Uzeli smo Carminu Buranu, koju obožavam, da je sažmemo, da se približi svojoj autentičnoj formi. Jer to su soneti iz srednjeg vijeka i u početku tu nije bilo dvjesto ljudi na sceni.
I zato je dobar malo intimniji zvuk, jer, osim prvog i posljednjeg stavka, sve drugo je dosta prozračno. I taj projekt ćemo uskoro snimiti.
Kakvi su ti izvođački, odnosno koncertni planovi? I imaš li nešto što već odavno želiš odsvirati, ali se ipak još nije dogodilo?
Nema puno toga što nisam odsvirao, što se tiče solističkih koncerata. U planu je nekoliko recitala. A ima još nešto što mogu najaviti, također u suradnji s Anom Krstajić, nešto što ćemo predstaviti u prosincu, a riječ je o glazbi za videoigre. Bit će to suita za violinu i simfonijski orkestar iz glazbe za razne igrice koje oboje volimo.
Foto: Matej Grgić
U lipnju imamo prvo NEO Festival u Novom Sadu, koncert, Carminu Buranu, onda je Zagreb (17. lipnja), a poslije imam još koncerata. Imam seminar o kojem smo razgovarli, zatim Grado u Italiji pa Rab i Pag u kolovozu, to će sve biti klasični recitali. Poslije sam u žiriju Natjecanja Vittorio Veneto u Italiji, a onda u Portugalu.
U travnju sljedeće godine nastupam sa Zagrebačkom filharmonijom, ali ne mogu još potvrditi program.
Usput stvarno možemo ubaciti formulaciju da si u Zagrebu „kao kod kuće“. Često dolaziš, kao solist, sada s novim projektom, a dolazio si i na Zagreb Kom…
Da, tu se osjećam kao s prijateljima i obitelji. Jest klišej, ali je i istina. I, da, nisam vjerovao da su Dalio [Despot] i Susanna [Yoko Henkel] prestali raditi festival Zagreb Kom…
Primjećuješ li da se koncertni život vratio „na staro“ nakon pandemijskih godina?
Covid je presjekao mnoge stvari, neke na silu, a neke su se prirodno ugasile nakon te pauze i distance. I nisu se sve stvari vratile na staro, sve karijere. Recimo, u Milanu, Conservatorio Verdi je jedan od glavnih organizatora i ondje su mi rekli da su mnogi još nesigurni, ne žele u puni auditorij.
Tu se osjećam kao s prijateljima i obitelji – jest klišej, ali je i istina
Neki se ljudi boje, a neki su jednostavno izgubili naviku odlazaka na koncerte.
Da, nije sasvim kao prije. Naravno, mnoge informacije o drugim ljudima dobivamo na Facebooku, Instagramu. Neke ljude ondje više ne vidim, a ispada da, ako te nema na društvenim mrežama, da više ne postojiš. Tužno je i to.
Foto: Matej Grgić
Aktivan si na društvenim mrežama?
To je sastavni dio posla, ali treba ga obaviti bez emocija. Ja bih volio izbaciti nešto svaki dan, ali nisam ipak toliko opsjednut. Gledam kako to ljudi rade, nekad unajme nekoga da to radi u njihovo ime, ali vidi se kad im to radi netko drugi. Onda je sve puno glupih fraza koje nisu njihove. Vidi se da je generički sadržaj. I sad: je li bolje konstantno prisustvo, ali šablonsko ili da ti to sam radiš, ali možda malo rjeđe i autentično? Biram drugu varijantu, ali nekad je tlaka.
Je li bolje konstantno prisustvo, ali šablonsko ili da ti to sam radiš, ali možda malo rjeđe i autentično?
Neki ljudi se još u tome ne snalaze, a znaju da bi trebalo nešto staviti. I njihova objava nije prilagođena mrežama i algoritam to ne prepozna. A algoritmovi i pretraživači danas diktiraju formu.
Foto: Matej Grgić
Skok u nepoznato
Za kraj, gotovo obavezna rubrika u razgovoru s tobom jesu i skokovi, tj. padobranstvo, pa da spomenemo i to… Kao i tango.
Jeste, skačem i dalje. Nisam od listopada, ali skačem skoro petnaest godina.
Tango je pomalo iščezao. Neko sam vrijeme bio baš zaluđen time, išao na svaku milongu, nosio sa sobom i cipele za koncert i cipele za tango, kamo god sam išao. Više ne, sve to negdje u meni ostane i jednom ću se tome vratiti.
Tako sve radim, kad se zaludim nečim, idem do apsolutnog kraja – nekad za to trebam tri mjeseca, nekad sedam godina, dok ne dođem do svog maksimuma. I tada znam da sam došao do neke suštine, barem svoje, i da je to integrirano u moju ličnost zauvijek. I da se mogu nekad tome vratiti i uživati u tome, jer to radim dovoljno dobro da uživam. Jer ne uživam ako to ne radim dovoljno dobro.
Foto: privatna arhiva Stefana Milenkovića
Uživam u punom izrazu svojih mogućnosti u nekoj aktivnosti. Tako sam se bavio jogom, nekim borilačkim vještinama. Čak sam jedno vrijeme igrao poker, nisam bio kockar, ali zanimalo me to znanje, vjerojatnost. Imao sam mentora i čitao o tome. I došao sam do trenutka nakon kojega više nije zabavno i traži previše vremena.
A padobranstvo mi je ostalo i dalje, kao bijeg, kao sloboda. Ima i pauza, s obzirom na to da je u pitanju sezonska aktivnost. Kada počne sezona, skačem kad god mogu i to mi je malo i bježanje od obaveza. Volim tu atmosferu, avione, društvo, ali i proceduru. Trebaju mi dvije stvari: nešto što mi zaokupi mozak da bih se istovremeno odmarao. Nije to isključivanje mozga, nego umjesto procedura pripreme za koncert, imam neke druge procedure koje traži padobranstvo.
Skok padobranom je ipak skok u nepoznato, kao što je i nastup skok u nepoznato – uvijek može nešto da se dogodi, ali je skok pripremljen
Padobran provjeravam pa je skok pripremljen, ali je to ipak skok u nepoznato, kao što je i nastup skok u nepoznato, jer uvijek može nešto da se dogodi, ali je skok pripremljen.
View this post on Instagram
