Tibor: „Želim repati bez prodavanja priče“

Osnivač TDKM-a govori o deset godina Pacino sage, životu između mainstream produkcije i undergrounda, suradnji s Flowdeepom te novom albumu Istetika, kojim želi dokumentirati svakodnevicu istočnog Zagreba bez filtera, preuveličavanja i hip-hop poza.

Tibor je u desetak godina objavio više od dvadeset albuma, izgradio prepoznatljiv audiovizualni identitet i zajedno s Flowdeepom pretvorio TDKM u jednu od najproduktivnijih underground hip-hop kuća u regiji. Iza njih nisu samo albumi i videospotovi nego i koncerti, mjesečni B-Strana partyji, godišnji TDK događaji, fizička izdanja i zajednica publike koja u funkcioniranju labela često sudjeluje mnogo dublje od običnog slušanja glazbe.

Povod za razgovor sedmi je nastavak Pacino serijala, albumske sage u kojoj je Zagreb s vremenom postao gotovo ravnopravan protagonist. Tibor pritom otvoreno govori o neodrživosti underground modela, odnosu prema algoritmima i mainstreamu, stanju domaće rap-scene te zamoru od američkih obrazaca prema kojima reper uvijek mora „prodavati priču“. U razgovoru prvi put najavljuje i Istetiku, svoj budući prvi pravi solo album, kojim želi razviti novi stil: rep o životu kakav doista jest, a ne kakvim ga društvene mreže i hip-hop mitologija žele prikazati.

Pacino serijal stigao je do sedmog nastavka, a iza tebe je više od dvadeset albuma, sve u rasponu od desetak godina. Kad gledaš unatrag, što je Pacino 1 bio kao namjera, a što je Pacino 7 postao kao rezultat?

Prvobitna namjera bila je napraviti album u skladu s tada modernijim repom baziranim na semplovima, koji i danas radimo, a da Al Pacino bude narator kroz skitove te da se kroz album osjeti atmosfera Pacinovih ili Scorseseovih filmova, ali na zagrebački način. Pacino je bio samo radni naziv foldera s instrumentalnim trakama, ali nismo smislili bolje ime pa je tako ostalo. Kad sada gledam unatrag, ime mi je možda malo previše on the nose, ali kaj je, tu je.

Rezultat je najduža domaća albumska rap-saga, koja ima određene karakteristike što se protežu kroz sve njezine nastavke. Ljudi mi često kažu da im je Pacino saga poput priče u kojoj je grad glavni lik, a ja sam samo njegov POV. To ima smisla, iako u početku nisam tako zamišljao. Vjerujem da ta perspektiva ljudima pomaže da se lakše povežu sa sagom. Među pratiteljima ima mnogo ljudi koji uopće nisu purgeri, ali kažu mi da kroz te albume doživljavaju Zagreb svaki put kada dođu ovamo.

Istodobno si reper, videomaker, dizajner, izvršni producent i organizator unutar TDKM-a. Koliko tih uloga doživljavaš kao alate koji služe repu, a koliko su postale jednako važan oblik izražavanja kao i sam mikrofon?

Ja sam prije svega reper. Uvijek sam bio i uvijek ću biti, iako se „civilima“ predstavljam kao videomaker, hehe. Sve druge stvari prvenstveno sam naučio raditi iz potrebe, ali godine kontinuiteta dovele su do toga da se sada profesionalno bavim svime time. Isto vrijedi i za Flowdeepa, koji radi sve osim repanja. Izbacivanje albuma zapravo zahtijeva ogromnu infrastrukturu, koju se trudimo pružiti svim izvođačima i albumima koji nastaju pod našom palicom, takoreći. Svi ti alati jednako su važni u izražavanju, pogotovo cijeli vizualni dio jer smo mi audiovizualna bića. Iako ljudima ne mogu nametnuti u što će gledati dok slušaju glazbu, mogu im barem ponuditi opcije koje meni odgovaraju. Zapravo bi mi bilo najdraže da se moja glazba sluša tijekom šetnji ili vožnji gradom, a ne sjedeći za kompjuterom i gledajući YouTube stranicu ili društvene mreže.

TDKM je izrastao u jedan od prepoznatljivijih underground hip-hop labela u regiji. Kada si 2015. sve pokretao, jesi li uopće mislio da gradiš instituciju ili je to bio samo način da objaviš album?

Iako s neke realne strane sam sebe uvjeravaš da na sve gledaš samo kao na harmless hobi, veliki planovi podsvjesno su uvijek bili dio priče. Pretapanje svega toga iz nekakve maštarije u stvarnost mentalni je proces s kojim se i danas nosimo, korak po korak. Svake godine, još otkad sam bio mulac, u glavi prijeđeš neku novu stepenicu u shvaćanju svega toga i uranjanju još dublje u to. Ponekad shvatiš da si na novu stepenicu prešao i prije nego što si stigao razmisliti o tome i potpuno je prihvatiti. U idućoj se sekundi okreneš i shvatiš da si život posvetio nekom načinu postojanja koji je samo tebi potpuno shvatljiv i da najvjerojatnije nema povratka.

Danas je TDKM produkcijska kuća koja zahtijeva konstantan trud oko hrpe obaveza i rasporeda koje smo si s vremenom sami zadali: mjesečni B-Strana party, godišnji TDK događaj, objavljivanje osam do dvanaest albuma godišnje, konstantan rad na spotovima i dizajnu, dovođenje novih izvođača i tako dalje. Obaveza je toliko da sami rezultati, poput slušanosti i pregleda, više nisu ni presudan faktor. Prošao neki album dobro ili loše, mi već imamo idućih pet albuma koji su u procesu dovršavanja i od kojih sigurno nećemo odustati na pola puta. Sve je to već postalo stvar navike. I hvala na komplimentu da smo institucija.

Suradnja s Flowdeepom traje cijelo desetljeće. Kako ta radionica funkcionira iznutra? Tko donosi što, gdje završava produkcija, a gdje počinje liricizam, i koliko se ta dinamika promijenila tijekom deset godina?

Ja donosim liriku, on donosi beatove, a sve ostalo radimo zajedno. Nema tu neke velike komplikacije. Lako je raditi s jednom osobom u usporedbi s radom s, recimo, tri do pet osoba, haha. Ako ja zapnem za nešto, primjerice želim da refren bude takav i takav, nagovarat ću Flowdeepa na to. On će ili prihvatiti ili se odupirati. Ako se previše odupire, ja ću odustati i to je to. Ako je riječ o nečemu za što sam baš jako zapeo, a on ne želi tako, odustat ću, ali ću onda pregovarati da popusti oko nečeg drugog na albumu, gdje smo također imali različita mišljenja. S njegove strane funkcionira slično.

Sve je stvar jednostavne matematike i kompromisa. Tako tretiramo gotovo svaki projekt na kojem zajedno radimo, bili to Pacino albumi, Spremnici albumi ili album nekog TDKM izvođača na kojem smo zajedno izvršni producenti. Naravno, zna se i on ponekad petljati u liriku pa reći, primjerice: „Volio bih da preko ovog beata spomeneš to i to.“ Ja se petljam u beatove tako što kažem da mi se neki beat ne sviđa, iako je on htio da na njega snimamo, ili obrnuto – meni se sviđa neki beat koji on ne preferira. Ali sve je to minimalno.

Kažeš da jednostavno sjedneš i snimiš, bez kalkuliranja o tome što će publika prihvatiti. U vremenu kada svaki drugi reper strepi nad algoritmima i streaming brojkama te pazi na količinu autotunea, tvoje nebriganje zvuči gotovo provokativno. Je li to filozofija ili luksuz koji si zaradio vremenom?

Definitivno nije luksuz. Rekao bih da je upravo suprotno. To je neka vrsta patnje koju umjetnici kroz povijest, iz nekog razloga, s vremenom počnu preferirati – taj uporni smjer suprotan popularnoj struji. Nije da ne razumijem kako stvari funkcioniraju, da ih nisam radio ili da ih nisam sposoban raditi na drugi način. Kao izvršni producent i videomaker radim ih cijelo vrijeme. Primjerice, nedavno sam režirao spot za domoljubnu pjesmu Lidije Bačić. Stvar je u tome da sam dovoljno prisutan na „mainstream strani“ da mi „underground strana“ dolazi kao ispušni ventil i gušt, za razliku od one prve, koja mi je posao nakon kojeg se želim odmoriti.

Zapravo sam toliko duboko u social media managementu, YouTube algoritmima i streaming brojkama da, s osobne i privatne umjetničke strane, više ne mogu podnijeti ništa od toga. Ja kao Tibor reper praktički više uopće ne pratim društvene mreže, iako sam potpuno sposoban brinuti se o tuđem social media marketingu ili baviti se organizacijom većeg događaja zbog kojeg svakodnevno moram razmišljati o svim tim kalkulacijama. Jednostavno sam povukao čvrstu liniju između tih dviju stvari, odnosno različitih outletova svojeg rada, i tako egzistiram već dugo. Iako se izvana, nekome tko to promatra laički, sve može doimati dosta kontradiktorno.

Da završim tu filozofiju konkretnim primjerom: iz perspektive redatelja drago mi je da spot Lidije Bačić ima milijun pregleda. S reperske strane draže mi je kada izvodim neku svoju apstraktnu pjesmu i ona dobro prođe kod stotinu ljudi nego kada izvodim pjesmu sa Stokom koja ima milijun pregleda i koju svi znaju.

Na Pacino albumima uglavnom gostuje isti krug ljudi – TDKM obitelj i scenska braća. Što znači ta zatvorenost ekipe? Je li to svjesna zaštita zvuka ili prirodan izraz scene koja je organski narasla oko tebe?

Oboje. Praktički si umjesto mene dao odličan odgovor na pitanje, ali da pojasnim odakle to dolazi. To je rezultat slušanja američkog repa, u kojem je uvijek bio važan taj element izvođačeva kruga ljudi. Normalno je da su barem polovica gostiju na nečijem albumu drugi izvođači iz njegove ekipe. To je i najbolji način da publika otkrije druge izvođače koji zvuče slično onome kojeg već sluša. Time se stvara svojevrstan ekosustav oko određenog zvuka, a u slučaju boljih rezultata i određena scena, što mi na neki način i gradimo.

Primjerice, kao klinac slušaš album 50 Centa i naravno da se na njemu nalazi nekoliko poznatih gostovanja, poput Snoop Dogga ili Eminema, zbog kojih će netko dati priliku 50 Centu. Ali ondje je i nekoliko manje poznatih imena iz njegove ekipe, kojima ćeš zatim dati priliku upravo zbog 50 Centa. Na kraju slušaš albume ekipe iz G-Unita, svi međusobno gostuju i s vremenom počneš koristiti izraze poput „G-Unitovski zvuk“.

Slično je i s TDKM-om. Da zaključim konkretnom brojkom, mislim da je omjer od sedamdeset prema trideset između izvođača iz ekipe i neočekivanih ili poznatijih imena izvan ekipe vrlo dobar omjer gostovanja.

Bandcamp, fizička izdanja, koncerti u Močvari i nastupi na festivalima poput Preach the Riča – TDKM funkcionira prema modelu koji namjerno zaobilazi mainstream distribuciju. Koliko dugo taj model može biti održiv i postoji li trenutak kada si se zapitao što bi se dogodilo da si krenuo drugim putem?

Model nije nimalo održiv. Taj motor vozi isključivo na benzinu zvanom ljubav i ulju zvanom ludost. Takvi modeli jednostavno ne mogu funkcionirati tako da svi uključeni žive regularan život, rade posao od osam do pet, a zatim u slobodno vrijeme, kada pronađu volju, brinu o labelu. Mislim da su u našem slučaju važna tri faktora zbog kojih taj model još funkcionira. Prvo, Flowdeep i ja prihvatili smo egzistenciju „onog lika koji pokreće sve druge“ i dali smo se u to sto posto, umjesto da odaberemo varijantu posla od osam do pet. Drugo, imamo infrastrukturnu podršku Bassivityja, čiji streaming softveri te općenita financijska i social media podrška ipak čine stvari za jednu razinu lakšima. Treće, imamo podršku lojalnog fanbasea, koji je često uključen mnogo dublje od toga da su ljudi samo slušatelji. Kada mogu i pronađu vremena, pomažu oko raznih stvari svojim sudjelovanjem. Primjerice, imamo supportera koji ima znanje tonskog tehničara pa nam, kada radimo nastup, pomogne oko tonskog setupa. Imamo supportericu koja radi u restoranu pa, kada imamo nastup, donese meso za roštilj. Imamo supportera koji je fotograf pa nam iz svojeg gušta fotografira događaj. I tako dalje.

Domaća rap-scena doživjela je procvat trapa, koji mnogi opisuju kao svojevrsno zlatno doba. Kukusi, High5, Buntai, Hiljson Mandela samostalno, Edo Maajka puni dvorane, TBF okuplja staru publiku i bez novih pjesama, Elemental je stalno prisutan s novim radovima, underground labeli pune klubove, a publika očito postoji. Koliko taj procvat osjećaš kao nešto što je TDKM pomogao izgraditi s underground pozicije?

Iskreno, mislim da mi konkretno nemamo apsolutno nikakve veze ni s čim od toga. Kao što sam ranije rekao, dosta smo upućeni u algoritme, ponašanja i kretanja brojki, a samim time i u promatranje publike. Mogu reći da se naša publika s tuđom preklapa u najmanjoj mogućoj mjeri. Jednostavno znam ili prepoznajem većinu tih ljudi. Znam, primjerice, da je „ovih deset ljudi došlo jer su srednjoškolski prijatelji Avangarde“ ili da je „ovih petnaest ljudi Notijeva ekipa iz Hercegovine“. Eventualno se naše scene ponekad stilski preklapaju. Primjerice, oni isfuraju neki element, poput kadra u spotu koji se meni svidi, pa nesvjesno napravim sličan kadar u idućem spotu. Ili mi isfuramo neki flow koji se nekom od njih svidi pa nesvjesno naprave nešto slično na idućoj pjesmi.

Što se tiče samog procvata, osobno smatram da ništa tu ne raste niti se događa ikakav procvat domaće underground scene. Iz moje su perspektive stvari vječno stagnirajuće i slabo se išta razvija. Može se reći da smo u jednom trenutku ponudili „ono čega je nedostajalo“ i da je na tom području došlo do nekakvog rasta publike. Ali upravo zato što smo toliko produktivni, toga više ne nedostaje i taj se „rast“ automatski zaustavlja. Koliko god to cinično zvučalo, takav je moj dojam. To je vječna ironija undergrounda. U pjesmama uvijek zaziva „rast i preuzimanje scene“, a zapravo underground kao takav nije sposoban rasti jer, ako se proširi, prestaje biti underground.

Mi smo se jednostavno pronašli u toj ulozi. Taj „rast i razvoj“ više se ne događa kroz stalno širenje publike, nego tako da postojećoj publici ovog zvuka što lakše omogućimo što kvalitetnije događaje i glazbu. Istodobno pokušavamo pronaći vlastiti gušt koji će biti dovoljno snažan da prevagne kada se postave normalna ljudska pitanja poput: „Koji je smisao ovoga?“

Deset godina Pacina obilježio si koncertom koji si opisao kao „kraj jedne ere i početak nove“. Što je nova era za Tibora?

To su neke stvari koje sam tada izjavio, a da ni sam još nisam bio potpuno zaključio o čemu se točno radi. Možda je to onaj trenutak: „Ne znam kamo ću ići, ali moram tamo stići.“ Doduše, sada sam već mnogo bliže tome da sve definiram. Novu eru Tibora kao repera vidim kao tranziciju koja rezultira stvaranjem novog stila repanja, do kojeg sam nesvjesno i postupno dolazio tijekom godina. Teško ga je opisati u nekoliko rečenica, ali taj stil vidim kao nešto potpuno odvojeno od egzistencije na društvenim mrežama i stvaranja glazbe pod kišobranom američkog kapitalističkog entertainment svijeta, pod kojim smo više-manje svi na Balkanu usvojili hip-hop kulturu.

Konkretnije, danas će ti i najveći znalci i ljudi najupućeniji u kulturu mrtvi-hladni govoriti kako je rep oduvijek bio „samo prodavanje priče“ i da najbolji reperi jednostavno „najbolje prodaju svoju priču“. Mene sve to sve više tjera da se pitam: zašto bi morao biti? Zašto cilj mojeg pisanja tekstova ne bi bio da što više budem čovjek koji jesam, bez ikakvih filtera, te da svoj život i stvari oko sebe opisujem onakvima kakvi jesu, a ne tako da se doimaju što zanimljivijima? Logičan protuargument bio bi: „Pa koga to zanima? Život običnog Hrvata iz Zagreba realno je dosadan.“ Ali prava je istina da ne mora biti. Život je jedan i svačiji je život jedinstven. Čar umjetnosti upravo je u tome da se nečija razmišljanja i emocije dok ujutro šeće pse po kvartu, na neki „običan, dosadan dan“, slušatelju mogu učiniti zanimljivijima od tekstova izvođača koji živi najluđi mogući život, pun žena, novca, automobila, droge, kriminala i sličnog.

Mi reperi toliko smo zatrovani tim standardom funkcioniranja unutar hip-hop kulture da to više ni ne primjećujemo. Riječ je o bolesno dugom procesu osvještavanja, kroz koji prolazimo tijekom godina i godina pisanja tekstova. Da ne odlazim previše u apstrakciju, evo konkretnog primjera. Koliko sam puta i sam kroz tekstove izgovorio stvari poput: „Preuzimamo scenu“ ili „Došli smo po svoje“? Kaj točno mi preuzimamo? Po kaj smo točno došli? Sve su to američke hip-hop fraze i stavovi koje nesvjesno projiciramo kroz tekstove, a da ni ne razmišljamo koliko zapravo ne drže vodu u stvarnom svijetu. A da ne počnem tek govoriti o svojim razmišljanjima o laganju i preuveličavanju stvari i događaja u tekstovima. Primjerice, netko je jednom imao priliku sjesti u Ferrari, a zatim u tekstu napiše stih: „Dok sam sjedio u Ferrariju.“

Potpuno razumijem zašto ljudi rade rep na taj način i fokusiraju se samo na adrenaline peak dijelove života. Ako netko stekne dojam da se takve stvari događaju češće, ni to nije nikakav problem. Tehnički gledano, reper nije lagao, a slušatelj je sam stvorio takav dojam. Ali, s druge strane, zašto bih i ja to radio? Umorio sam se od te speak it into existence priče i manipulacije publikom.

Ako ne volim sjediti na kavi s osobom koja govori samo o jedan posto svojeg života i nada se da će se uspješno predstaviti kao da je riječ o mnogo većem dijelu njezina života, niti želim biti takva osoba, zašto bih to radio u repu? Naravno, ne treba pobjeći ni na drugu stranu priče, među autore koji su vječno jadni, tužni i dramatični, jer ni s takvim profilima ljudi vjerojatno ne bih pretjerano uživao sjediti na kavi. Sva ta razmišljanja, u kontekstu pristupa vlastitim tekstovima, pokušavam koristiti kao sredstva za otključavanje novog stila koji ću primijeniti na idućem albumu „Istetika“. Zapravo ga ovime prvi put javno spominjem i najavljujem.

Tehnički gledano, bit će to moj prvi pravi solo album. Naravno, tu su i završna dva dijela Pacino sage, koja će izaći kad-tad.

Istetika je taj novi stil i nova era Tibora – estetika života na istoku Zagreba, onakvog kakav on zaista jest, iz moje perspektive. Ne onakvog kakvim bismo ga željeli predstaviti ljudima koji ga ne žive niti takvog da ljude koji ga žive pokušavamo uvjeriti kako zapravo žive nešto drugo. Za to ih, zapravo, ni ne krivim u ovim suludim vremenima društvenih mreža i poremećenih vrijednosti digitalnog doba. Kao pisac želim doći do toga da repam bez prodavanja bilo kakve priče. Teško je, naravno, pogotovo zato što će to vjerojatno slušati sve manje ljudi, ali eto – očito je došlo do toga.

Kako vidiš domaću rap-scenu općenito, negdje između komercijale i undergrounda? Ima li izvođača i pojava koje smatraš vrijednima te tko ti je u posljednje vrijeme privukao pažnju?

Mislim da rap-scena u svojem duhu zapravo nikada nije bila gora. Blažen će biti dan kada se uspijem potpuno odvojiti od nje, i emotivno i funkcionalno. Znam da će, što više vremena provedem objašnjavajući zašto tako mislim, sve biti kontraproduktivnije i poslužiti kao argument za potencijalni narativ da sam milijun stvari koje definitivno ne želim biti. Zato jednostavno neću ulaziti preduboko. Digitalizacija i razvoj tehnologije doveli su do toga da su ljudi koji bi, da su rođeni deset godina ranije, bili sve samo ne glazbenici – sada svi glazbenici. To nije nikakav gatekeeping, nego statistika iz moje perspektive.

Neka je svima njima sa srećom, but I ain’t havin’ none of it.

Tko me prati dobro zna koga podržavam i koga sve TDKM podržava. Mladih nada uvijek ima, a postoje i načini da se svi izraze i dokažu.

Spominjanje nekog imena u ovom intervjuu ionako neće ništa postići. Oni koji su meni osobno privukli pažnju svakako će dobiti priliku nastupiti na ovogodišnjem događaju TDK006: Back TDKitchen u Garden Breweryju.

Zato za kraj pozivam sve koji ovo čitaju da 5. rujna svrate onamo i uživo dožive underground scenu u njezinu punom sjaju i sve što ona nudi. Naravno, uz dobar roštilj, dobre pive, crtanje grafita i razne prezentacije – od mercha do knjiga o hip-hopu.

Hvala na intervjuu i nadam se da se vidimo i uživo.