Juranićevom praizvedbom otvorene 51. Osorske glazbene večeri

Ljetni datumi otvarajućih ljetnih festivala slijede (ponekad i gusto) jedan za drugime, festivalska se sezona zahuktava, a svaka od takvih destinacija i ne samo turistima želi se pokazati ekskluzivnim, jedinstvenim i neponovljivim kulturno-umjetničkim događajem, ili festivalskim slijedom takvih.

Uistinu jedinstvene svojim smještajem u tisućljetni, danas jedva naseljeni gradić koji povezuje dva sjevernojadranska otoka, Osorske glazbene večeri ove su godine zaokružile svojih (prvih) pola stoljeća postojanja. Uz nezaobilazno i neophodno podsjećanje na osnivača Daniela Marušića koji je svojim idejama, energijom i neumornošću, ali i vrlo suptilnom upućenošću u svijet glazbe i glazbenika oblikovao snažnu prepoznatljivu trasu, vodeći festival sve do smrti 2009., uvijek je važno podsjetiti i na tu trasu, na njegov smjer oblikovanja programa i identiteta festivala u Osoru.

Foto: OGV

Jer, hrvatska glazba i hrvatski glazbenici u kontekstu inozemnih gostujućih umjetnika i rastera kanonskih djela glazbene literature, uvijek su se u povijesti festivala otkrivali kao snažna festivalska strana, noseći pritom jednako putanju predstavljanja hrvatskih vrhunskih umjetnika i ansambala kao i ingeniozno predstavljanje novih mladih imena koja su u kasnijim godinama potvrdila ulaz u Marušićevu selekciju.

Hrvatska glazba i hrvatski glazbenici u kontekstu inozemnih gostujućih umjetnika i rastera kanonskih djela glazbene literature, uvijek su se u povijesti festivala otkrivali kao snažna festivalska strana

Nova hrvatska djela, koje je festival od svojeg iskona naručivao, okupljaju opus od tristotinjak skladbi, neke su ušle u glazbeni život, neke ostale tek izvedbom osorskom, ali poticaj, poziv i osorski prvozvuk, uvijek su suvremenim hrvatskim skladateljima do-davali kreaciju posebne aure, naročito ako su imali priliku i sami doći na festivalsku praizvedbu.

Foto: OGV

Osorski glazbeni vrt Daniela Marušića (da parafraziram naslov jednog /svojeg/ radijskog dokumentarca) uistinu je bujao svake godine novim glazbama, istraživanjem baštine, ali i postupnom obnovom negdašnje katedrale (remek djela genijalnog Jurja Dalmatinca), osmišljavanjem perivoja skulptura, naručivanjem novih skulptura hrvatskih skladatelja uz festivalska izdanja posvećena pojedinim važnim imenima hrvatske glazbe. Marušićevo osobno poslanje za promicanje hrvatske kulture i umjetnosti u ovom je gradiću sjajne povijesti našlo pravi zaklon (od nesklonosti režima bivše države), ali i uistinu vrt u kojem je sadio, njegovao i predstavljao ljepote hrvatske glazbe.

Foto: OGV

Ovaj uvod, koji je  (možda ponekima) znan, ipak vrijedi uvijek ponavljati, a pola stoljeća opstojnosti festivala koji je začet takvim idejama svakako je respektabilna prilika da se i opet uputi pogled na zalog neumornog humanista i vizionara, poznatog umjetnika redatelja Daniela Marušića (1931-2009). Svakako će, uz nasljeđe već objavljivano u knjigama, zbornicima, te na diskografskim izdanjima, pogled u prošlost ovih sveukupnih 50 godina donijeti nova prigodna i prikladna monografija za koju se brine, kao i za cijeli arhiv festivala, unuk Matko Matija Marušić, inače povjesničar umjetnosti.

Festival je, kako je znano, nakon smrti osnivača preuzeo najprije skladatelj i dirigent Berislav Šipuš, a potom su ravnatelji bili muzikologinja Ivana Kocelj, glazbenik Branimir Mihanović i sada aktualni Marin Kaporelo. Važan je iskorak ostvaren godine 2011. podizanjem festivala u status nacionalnog, pa je svojevrsnu skrb preuzelo i Ministarstvo kulture i medija RH, te posebno festivalsko vijeće (čiji sastav nije, međutim, javno poznat).

Nastavilo se praksom naručivanja novih djela, ali se ipak u nekim festivalskim sezonama posustalo u upornom uključivanju hrvatskih partitura u baš svaki koncertni raspored, a zahvaljujući festivalskom nacionalnom statusu Hrvatska radiotelevizija počela je 2011. izravno prenositi koncerte (svakako otvorenja, ali u slučaju radija snimati i prenositi i još neke koncerte u festivalskom nizu).

Nastavilo se praksom naručivanja novih djela, ali se ipak u nekim festivalskim sezonama posustalo u upornom uključivanju hrvatskih partitura u baš svaki koncertni raspored

Hrvatski radio, odnosno Radio Zagreb od početaka je pratio festival, prema mogućnostima, ali je (uz 100. obljetnicu radija) ove godine u uvodnoj emisiji prije izravnog prijenosa otvorenja, među ostalim, doneseno nekoliko dragocjenosti iz radijske arhive. Festival je, pak, otvoren protokolarnim tijekom govorom gradonačelnice Maloga Lošinja, Ane Kučić, koja je pozdravila prisutne te najavila ministricu kulture i medija RH Ninu Obuljen Koržinek koja je službeno festival otvorila.

Foto: OGV

I sada stižemo do glazbe, onoga zbog čega festival postoji, koncertnih događanja vrhunske kvalitete – posebnih odabira glazbenika intepreta, ali i programskih sadržaja, odnosno rasporeda uključivanjem praizvedbi i izvedbi hrvatske glazbe.

Četrnaest je ovogodišnjih koncerata (uz koje su se povezali i neki popratni programi) započelo svečanim koncertom otvorenja:  okupljeni su glazbenici u poseban festivalski ansambl (što nije presedan niti za ovaj festival), a violončelistica Monika Leskovar (koja ima iskustvo i s mini-festivalskim izdanjima Monika Leskovar & prijatelji, te Festivalskim oktetom violončela) pozvala je i vrhunskog svjetskog violinista Stefana Milenkovića te još kolega gudača koji su skladno formirali ansambl za ovu priliku. Uz svečanost pola stoljeća festivala otvorena je jednokratna avantura u koju su Leskovar i Milenković umjetnički i posebnim zanosom poveli svoje kolege.

Foto: OGV

Gudački oktet odmah je prizvao poznatu Mendelssohnovu mladenačku partituru (staru 201 godinu), a uz dodani kontrabas otvorena je mogućnost komorne izvedbe antologijske Sinfoniette za gudače Borisa Papandopula, ovogodišnjeg obljetničara rođenog prije 120 godina (koji je uspio još malo biti prisutan u festivalskim programima), dok je novo djelo za gudački oktet na narudžbu festivala napisao akademik Zoran Juranić.

Trobrodni slijed komornog gudačkog muziciranja u sažetoj koncentraciji je iznio ležerni ali vrlo studiozno pripravljeni susret s partiturama Mendelssohna i Papandopula, pri čemu je upravo ovako prozračna komorna verzija Sinfoniette u zaključku koncerta istaknula sinergiju gudačkog zvukovlja.

Foto: OGV

Ansambl glazbenika, u sastavu Stefan Milenković, Marin Maras, Đana Kahriman, Teodora Sucala Matei, Marija Andrejaš, Krešimir Petar Pustički, Branimir Pustički i Monika Leskovar (gledajući ih kako stoje, a čelisti sjede) s lijeva nadesno, uz Antala Pappa u Papandopulu, u nekoliko je dana intenzivnih pokusa i oblikovanja interpretacija, s posebnim vlastitim užitkom muziciranja sjajno donio tri cjeline koncerta u jasno artikuliranima prepletima dionica, fino nijansiranim detaljima dinamike i tempa. Sve u udobnosti perfektne akustike crkve uznesenja Blažene Djevice Marije u Osoru, prostora koji se naslušao velikih interpretacija, pa je i ovu odmah prigrlio smještajući je u popis za pamćenje.

Foto: OGV

Vodeća violina Stefana Milenkovića krasnim je tonom nadvisivala ukupnost zvučne slike, ansambl je svirao istančanim međusobnim osluškivanjima dokazujući da festivalska jednokratna suradnja donosi poseban polet sudionika, a uz posvemašnju usredotočenost u svirci oblikuje vrhunsku interpretaciju. Možda su posebni trenutci izvedbe poznatih partitura bili treći stavak u Mendelssohnovou Oktetu, i Elegija iz Papandopulove Sinfoniette.

Ansambl je svirao istančanim međusobnim osluškivanjima dokazujući da festivalska jednokratna suradnja donosi poseban polet sudionika, a uz posvemašnju usredotočenost u svirci oblikuje vrhunsku interpretaciju

Pregnantno ritmički u preciznosti četvrti stavak Okteta,ili  poznati Perpetuum mobile kao zaključak Sinfoniette, otkriva kako se u nekoliko dana promišljenog vježbanja kreira sklad, suglasje i finoća svirke. Čestitke Moniki Leskovar i Stefanu Milenkoviću na vodstvu ansambla, a čestitka i akademiku Zoranu Juraniću na novoj profinjenoj skladbi koju je napisao za taj ansambl.

Mjesec nad Osorom  četvrta je praizvedba u sklopu Osorskih glazbenih večeri koju je akademik Juranić ubilježio u povijest festivala. Prije točno 25 godina bio je njegov festivalski debi (skladateljski) uz skladbu A Luca Sorgo, hommage Luki Sorkočeviću za ansambl Nuova Cameristica Italiana i dirigenta Berislava Šipuša, dok je iduće godine napisao Četiri viteške zakletve za brass kvintet, a prije četiri godine za Radovana Vlatkovića i Danijela Detonija skladbu Apsyrtides za rog i  klavir (koja se na njegovu obljetničkom autorskom koncertu kasnije izvela i u Zagrebu uz druge izvođače).

A prvi susret akademika Juranića bio je vezan uz Sorkočeviće, jer je kao muzikolog sudjelovao na simpoziju 1979.  u sklopu 4. Osorskskih glazbenih večeri (zbornik radova je bio objavljen iduće godine).

Foto: OGV

Ova je godina, Juraniću nadomak obljetničke iduće kada će slaviti 80. rođendan, donijela ponovnu priliku skladanja na narudžbu festivala, i to za festivalski gudački oktet. Činjenica da se radi o ansamblu vrhunskih glazbenika, očito je bila izuzetno poticajna skladatelju koji je doslovce od prvoga tona postavio interpretima zahtjevni razboj u partituri desetominutne glazbene impresije koja, bez obzira na naslov i mogući program, drži ipak uzde u formatu koji ne zalazi u programnost nego se trodijelnim oblikom smireno-zaigrano-smireno (ovo su moje oznake, op.a.) nudi asocijacija na večer uz more.

Skladatelj je doslovce od prvoga tona postavio interpretima zahtjevni razboj u partituri desetominutne glazbene impresije

Rad uz ansambl na pokusima perfektuirao je sve detalje i finese u artikulaciji tona, pa se svojevrsni intermezzo između dva poznata djela iz literature izdigao kao vrlo svježa injekcija suvremenosti, glazbe koja ne provocira niti ne zamara – glazbe koja ima svoj svijet, a time i priliku ekskluziviteta i uzbuđenja.

Foto: OGV

Vrlo zaintresirana (uglavnom inozemna) publika koja dolazi na koncerte festivala u Osoru svakako je poticajna u kreiranju atmosfere događaja kakvo je bilo otvorenje ovogodišnjeg izdanja uz misao na pola stoljeća vrsnoće, ali i zaloga. Stoga je odluka ansambla da pripremi vrckasti dodatak koji se na Papandopula naslonio naslovom Perpetuum mobile  iz pera prošlogodišnjeg slavljenika Johanna Straussa mlađeg (u aranžmanu rumunjskog čelista Mladena Spasinovicija), kao glazbena šala, uz pojedinačni izlazak članova ansambla u fade-out svirci na samome kraju zaokružila  sjajnu koncertnu večer, pravu festivalsku svečanost koja slavi glazbu i glazbenike.

Posvećenost glazbi i umjetnosti istinska je nit Marušićeva nasljeđa koje se ne bi smjelo kompromitirati, nego brižno i pažljivo nastavljati u idućim godinama i desetljećima.

Foto: OGV