Tomislav Bralić: „Puno puta je nama nuđeno puno toga, ali mi smo uvik želili biti nezavisni“

Tomislav Bralić i klapa Intrade 2. prosinca održat će koncert u zagrebačkoj Ciboni. Tim smo povodom proćakulali s ovim mističnim baritonom, kako ga nazivaju.

I zaista, neka mistika očito postoji u svezi ne samo Tomislava, već cijelog Intradea. Ipak je riječ o jedinoj hrvatskoj klapi kojoj je pošlo za rukom da postane sastavni dio estrade, da ne spominjemo da je rijetko koja grupa ljudi tako voljena od strane Hrvata kao Intrade. S druge strane, ne postoji ništa mistično i nedodirljivo kod Tomislava.

Dapače, iz njega progovaraju isključivo ljudskost, poniznost i iskrenost, baš kao i iz pisama koje piva. Koliko je bitna sirova emocija za uspjeh neke pjesme ili sastava, je li Intradeov uspjeh bio božji plan, tko su neki od ljudi koji su ga najviše inspirirali u životu i osjeća li se uopće kao estradnjak, samo su neka od pitanja na koje nam je Tomislav dao vrlo iskrene odgovore.

„Meni je lipo pivat i u jednom malom mistu i pred dvisto ljudi i pred 20 tisuća“

2. prosinca imate koncert s klapom Intrade u Ciboni. Riječ je o tradiciji dugoj već nekoliko desetljeća, s obzirom na to da svake godine u ovo doba počastite svoju publiku koncertom. Tako ste koncerte krajem godine održavali ne samo u Ciboni, već ste punili i prostore poput Arene i Doma sportova. Je li moguće da čovjek nakon toliko godina i toliko odrađenih nastupa i dalje osjeća uzbuđenje prije, tijekom, ali i nakon nastupa?

Također, recite nam kako to da vam se nakon toliko odrađenih koncerata i dalje dâ pjevati jedne te iste pjesme i to s tolikim žarom. Recimo, Leonard Cohen je jednom prilikom rekao da je logično da se sve pjesme nakon nekog vremena „izližu“, ali zato kada pjeva neku staru pjesmu, posegne za nekom emocijom, za nečim u sebi što mu dopušta da svaku pjesmu svejedno izvede s dušom. Je li tako i kod vas? Ukratko, kako se čovjek emotivno uključi u neku pjesmu iako ju je toliko puta otpjevao prije?

To je stvarno dobro pitanje, ali meni ne treba nekakva velika pozornica, veliki koncert, neka velika Arena da bih ja bio uzbuđen. Meni je lipo pivat i u jednom malom mistu i pred dvisto ljudi i pred 20 tisuća. Uvik tu nađem neki motiv za sebe. I nakon 16 godina Zagreba uvik nađem neki motiv. Evo, sad tri godine nismo pivali kako Bog zapovida. Zbog toga je ova godina opet drugačija. Ljudi nas čekaju, mi njih, a i Cibona je posebno napravljena. Nije baš rađena samo za košarku, napravljena je krugu, kao jedan amfiteatar.

Tamo se krasno piva, tamo se čuje taj zbor kako mi vraća pismu, svaki taj refren publika otpiva s nama. Morate doći viditi to, osjetiti. Ja uvik govorim da bi trebalo našu publiku pitati što i njih motivira nakon svih tih godina da dođu opet, da im nismo dosadili, da im nismo uvik isti. Ali uvik nađemo nešto novo. Ove godine imamo novi album pa ćemo tri, četiri nove pisme otpivati. Evo to će mi onako biti motiv, da čujem kako ljudi reagiraju na nove pisme.

Tomislav Bralić i klapa Intrade/Igor Kelčec

Znači ne razmišljate na način „ovu sam pjesmu otpjevao tisuću puta“, već dopuštate da vas pokrene energija publike i prostora u kojem nastupate?

Da, da. “Croatio, iz duše te ljubim” sam otpiva najviše puta ove godine, ali u Ciboni ću je posebno otpivati da se vidi kako naši nogometaši sjajno igraju, da im dam podstrek, da se čuje sve do Katra. Uvijek postoji neki motiv, neka situacija koja je aktualna. Nađem sebi nešto, zatvorim oči… Ima i ljudi što su prošle godine bili na koncertu, a sada nažalost više nisu s nama… Uvik nađeš nešto, nešto samo za sebe, nešto intimno. Ne moraš ni podiliti to sa nikim.

To je možda najbolji dokaz da niste jedan od onih izvođača koji dođe odraditi nastup, nego da glazbi uistinu pristupate s ljubavlju…

Da, da, ako to počnem raditi na taj način, onda bolje da se ostavim i pivanja i svega. Moram u tome uživati, to voliti, i to ljudi i kažu nama uvik da uživaju jer mi to volimo i vidu na nama da smo iskreni. I dok je toga i dok je tih iskrenih priznanja sve će biti u redu. Kada to bude rutinski odrađeno to nije to, onda je bolje da ostaneš doma.

Tomislav Bralić/Igor Kelčec

Članom grupe Intrade postali ste sada davne 1986., a od 1993. nastupate i samostalno. Koliko se nastup razlikuje kada nastupate solo i s Intradeom?

Razlika je u tome što su mi oni logistika s lijeve i desne strane, klapa vam je jedan veliki zbor, klapa vam je orkestar, klapa su ljudi koji me okružuju 35 godina. Kada sam sâm, odmah znam da mi oni fale. Znate. Dok sam sâm nudim neku drugu interpretaciju, dok si sâm možeš raditi što te volja. Možeš i drugi tekst otpivati, neće ti nitko reć da si pogrišija. Drugačije je to. Klapa mi je stvarno desna ruka i ja jesam sâm nastupa i na festivalima, i splitskom i šibenskom i zadarskom, ali s klapom se bolje osjećam i dok smo živi i zdravi pivat ćemo zajedno.

Već ste 35 godina na sceni. To je priličan broj godina ne samo bivanja na sceni, već i života. Sigurno su vam se u svim tim desetljećima dogodila i neka lijepa iskustva, ali i neka teška iskustva, ne samo u karijeri već i općenito u životu koja su vam se baš urezala u pamćenje i obilježila vas. Zar ne?

Znate kako je. Patim samo sretne dane. Svi smo imali i one tužne trenutke, nažalost, ono što sam prije rekao, neki ljudi koji su mi bili desna ruka, koji su me podupirali, nisu više tu, pa roditelje izgubiš… Zbog svega toga su ti pjesme drugačije. Recimo, pivaš neku pjesmu o materi koja te čeka doma i sad je više nema… Pisme su uvik iste, ali zbog tih nekih događaja prominiš način interpretacije. U svakom životu se nešto dogodi, a pisma ostane ista jer tekst ne možeš mijenjati… Ali osjeti se to.

Možda meni čak u grlu, možda neki ljudi to vide, neki ne znadu… Ja to čak ni neznan sakriti, te emocije. Zato čak nekad želim i izbjeći takve pisme. Volim se prepustiti samo glazbi, ne dati da druge misli dolaze do mene. Možda je tako i bolje, ne puno se otkrivati. Nekad se to može, nekad ne. Ali sretni trenuci klape su zaista uvik. Uvik smo sritni što smo zajedno, što imamo tu publiku, te pisme. To je san svakog izvođača, napraviti nešto takvo kao što je klapa Intrade napravila. Mi nismo uopće kad smo se skupili znali da će to tako bit. To nikad ne možeš ni pogoditi ni znati. Mi smo se našli što smo volili tu dalmatinsku pismu, što smo bili prijatelji, što smo samo a cappella pivali… Dogodila nam se ta popularnost preko noći i sad je to teško vratiti.

Tomislav Bralić i klapa Intrade/Igor Kelčec

„Kažu da su tužne pisme najbolje pisme“

Ovo što ste rekli navodi na nekoliko pitanja. Recimo, osobno, kad slušam klape ili nešto slično, jako mi je emotivno slušanje takve glazbe. Takvu glazbu doslovno možemo osjetiti u tijelu i takva glazba jako podsjeća na fado. To je isto izuzetno emotivna glazba, i pjevači fada sâmi kažu da je za fado bitan taj patos prisutan u svim njihovim pjesmama. Možemo li onda reći da je u glazbu – kako bi bila kvalitetna – ipak bitno inkorporirati i ta neka teška iskustva koja smo prošli?

Kažu da su tužne pisme najbolje pisme. Da su to pisme zauvijek. Tu dalmatinsku pismu dobro si usporedila s fadom… Triba je proživiti. Znate. Kada se piva “Dalmatino, povišću pritrujena” ti možeš proć kroz tu povist i što si stariji i iskusniji tu povist možda više razumiješ i u sebi nosiš pa kad pivaš o nekoj ljubavi, pa nesretnoj ljubavi… Ne može dečko od 20 godina pivati o nesretnoj ljubavi. Sve to čovik mora proći, kroz ruke i kroz kožu osjetiti.

Moraju te trnci proći dok pivaš. Tako gledam sada i te naše nove pisme, gledam da tekstovi nisu banalni, da nije to baš idi mi dođi mi, nego da nose neku poruku. Nema lipše kada ti netko kaže: „Dobra ti je Tome pjesma“. Još ako si sâm mislio da je dobra, jedva čekaš potvrdu da je zaista dobra.

Također, maloprije ste rekli da niste mogli znati da ćete ostvariti toliki uspjeh, ali nada li se čovjek ipak potiho da će do toga doći?

Ma normalno, doma dok pivaš sâm kad pečeš ribu, kad se tuširaš pa pivaš… čuješ i ti sâm da to dobro zvuči pa pomisliš „čekaj možda će ovo neko vidit, možda će to netko čuti”… Ali to vam tako dođe. Snimiš prvi Zadarski festival, kad je to bilo 1993., moja prva pisma se zvala “Ne znam što me tebi vuče”. To smo pivali na Zadarskom festivalu i računaš tu smo lokalno pa su nas primili. Ali dogodine smo išli na Melodije hrvatskog Jadrana. Runjić nas je primio i to nam je bio znak da idemo u dobrom smjeru, da nema nazad.

I onda su se zaredale pisma za pismom, jedna za drugom… Došla je ta famozna “Croatijo, iz duše te ljubim” i s njom smo osvojili čitavu Hrvatsku, a čula se i po cilom svitu. Lipo je to kad vam se pisma piva do Pertha i Moskve i svugdi. Pa je došla “Zora bila”, pa “Zalutali pogled”… Ne znam ni ja više što, ali zaredali su se baš hitovi, mogu reći.

Ali Hrvatska ima toliko klapa. Kako to da je baš Intrade od svih našim klapa postala tako uspješna?

Nemam baš odgovor na to pitanje. Ne mogu reći da smo najlipši, najšarmantniji, da najbolje pivamo, ne znam. Opet kažem, triba napraviti anketu među publikom, među ljudima koji slušaju sve te klape, ali jesmo najpopularniji po puno tih pokazatelja. Vjerojatno je to u pismama. Evo ove tri šta sam nabrojio su bile ne hitovi, nego megahitovi i dan-danas se slušaju. Ne znam, jednostavno smo zaredali jednu dobru pismu za drugom, a puno nam je pomogao i autorski tim. Ne bih volio izdvajati posebno autore da nekoga slučajno ne izostavim, ali svaki autor nam je jako važan.

Tomislav Bralić i klapa Intrade/Igor Kelčec

A što mislite da je u vama konkretno da je došlo do tolikog uspjeha, jer svi govore o tom vašem mističnom baritonu, ali postoji li još nešto u vama što je zaslužno za toliki uspjeh?

Ne volim sebe faliti, ali znam da to kažu i ima nešto zarazno u tome i, eto, kažu ljudi kad pričam da se to čuje, među tisuću glasova da bi prepoznali moj glas. Eto, ima nešto. To je urođeno, to je ta genetika koju imam i, eto, zvučan mi je taj glas. Čak sam čua, jedan dečko je solo pivanje studira na zagrebačkoj Akademiji i profesorica mu je dok je vježbao pjevanje rekla: „Ako znate kako pjeva Bralić Tomislav, probajte tako“. Bila mi je baš lipa ta usporedba. Ali ko će znati. Možda je do načina kako se piva, možda je bitno dati dušu… Triba taj tekst znati ispričati. Ono što smo prije pričali, triba taj tekst proživiti.

Možda je sve to bio i Božji plan?

Ima i toga. Baš tako. Vjerujem u to. Vjernik sam i svaki dan se sjetim toga da od nekog to mora doći, da su neke zvizde posložene. Možda su i ti strijelci baš predodređeni za takve stvari. Puno je bilo poznatih pjevača rođenih baš u tom horoskopskom znaku. Ko to zna. Nešto ima.

Tomislav Bralić i klapa Intrade/Igor Kelčec

„Radi svoje i želi ljudima najbolje. To je moja poruka svima.“

Dobitnik ste brojnih nagrada. Koliko vam znače nagrade i općenito priznanja drugih ljudi, a moram reći i to da mi je za oko zapeo vaš intervju koji ste dali Tončici Čeljuski u emisiji Kod nas doma u kojem govorite o nagradi koju vam je uručio Ante Gotovina. Što je to bilo u tom uručenju nagrade od strane Gotovine da vas je toliko ganulo?

Ante Gotovina mi je uručio nagradu baš za ovu pismu “Croatijo, iz duše te ljubim” uopće ne znajući da će ta pisma postati mainstream. Mi smo tu pismu otpivali 1997. ili 1998. na Festivalu domoljubnih pjesama, a Ante je bio počasni član tog događaja i uručio mi je nagradu. Sliku tog događaja imam doma i uokvirio sam je. To mi je bila čast da mi je on uručio tu nagradu, a to sve dobiva na svojoj posebnosti kada uzmemo u obzir što je Ante sve proživia ove godine, šta je bio i di je bio pa smo mi tako s njim postali prijatelji.

Baš sam ponosan na te dane što smo mu bili podrška dok je njemu bilo najteže, dok je sluša naše pisme. On je onako čovik koji je ono baš primjer neke hrabrosti i oličenje dobrote. Hrabar čovik… Hrabri ljudi šta kaže Gabi Novak i kad s takvim ljudima imate jedan dobar odnos, častan, pošten, to je divno. Želim samo naglasiti da nam takvi ljudi trebaju jer puno smo mi mali da bismo se razdvajali. Takvi ljudi neka rade svoj posao, neka u drugog nikog ne diraju. Radi svoje i želi ljudima najbolje. To je moja poruka svima.

Ali što je općenito s priznanjima? Koliko vam znače pohvale?

Kada dođete na festival, tamo imate 25 izvođača pa se dile tih desetak nagrada pa volite da ste među nagrađenima pa ne dobijete nagradu nikakvu pa ste malo možda tužni ta dva dana pa vidite za godinu dana da je ta pisma koja nije dobila nagradu najpraćenija tu godinu pa se pitate ko je sad lud? Ali znate nije sve ni u nagradama.

Nagrada je ta Cibona, tih 16 godina Zagreba, ta pisma koja se piva, to je najveća nagrada ili ljudi kad vas vide na putu pa vam se jave pa vam kažu: „Bravo Intrade, želim vam puno sriće, zdravlja, pivajte nam i dalje, veselite nam se…“ Jučer mi je doša čovik na benzinskoj pumpi i kaže mi: „Poslije vašeg koncerta dobia sam sina, poslije vašeg koncerta napravili smo kćer…“ To su vam te priče. To je ono što me čini sretnim. To se ne može s ničim mirit.

Tomislav Bralić i klapa Intrade/Igor Kelčec

„Nismo mi prava estrada da robujemo nekim potpisima i ugovorima. Mi smo još uvijek samo klapa.“

U intervjuu s Tončicom ste spomenuli i Olivera Dragojevića kao vrlo značajnu osobu u svom životu i istaknuli ste da je bio veliki čovjek. Po čemu je Oliver bio tako velik?

Znate gdje je velik, velik je u tome što kad je on bio velik, a mi smo bili anonimci, on nam je pružio ruku. Ne jedan put, nego dva, tri, četiri puta, deset puta. On je došao nama pjevati jer smo ga mi pozvali i vidio je da smo dobri prijatelji. Prvi put je došao na naš poziv 1990. u Zadar i vidio je nešto u nama, vidio je da imamo nešto. Možda humor koji je njemu odgovarao. To vidite, znate, da je čovik normalan, da je prirodan, da ima dobre pisme… Pa smo snimili duet “Škrinja jubavi“, pa smo s njime išli na ta putovanja… Ma normalan čovik.

Ali od svega naglašavam, on je nama pomogao kad smo mi bili anonimni. I onda to cijenite. Evo, zato ga cijenim, jer je pomogao ne samo nama, već i jako puno drugih mladih pjevača. A i te njegove pisme i način pivanja, to su pisme za sva vrimena i sve prigode, to je za uvik, dok je Hrvatske i naših ljudi.

Nikad niste bili dio nekog “klana” na estradi, na primjer “klana” Huljić ili bilo kojeg drugog. Jesu vam nudili da budete dijelom nekog “klana”? Zar nije lakše biti dijelom “klana”?

Puno puta je nama nuđeno puno toga, ali mi smo uvik želili niti nezavisni i imamo svojih par ljudi s kojima smo godinama, na primjer sa Scardonom, a i ne želim da mi samo jedan autor piše pisme. Ja primim pisme od raznih autora, pogledam sve što god mi netko šalje. Danas sam dobio deset pisama, nemam uopće pojma ko su ti ljudi, ali ja poslušam pismu, javim im se, kažem je li to u redu, nije, zahvalim im se.

Nikad nisam radio na način „Tome, moraš 1. 6. snimit 16 novih pisama“ ili tako nešto. Ne želim robovati tome. Kad mi dođe ja pivam i Scardona to poštiva i tako to ide. Kad imam neki dobar prijedlog, oni to usvoje i idemo. Nismo mi prava estrada da robujemo nekim potpisima i ugovorima. Mi smo još uvijek samo klapa.

Zadnji album Još bi tija vam je izašao u 2022. Koji su planovi u svezi tog albuma?

Baš smo snimili spot za drugu pismu. Prva je bila pisma Rajka Dujmića što smo otpivali na Splitskom festivalu. “Još bi tija”, za nju smo imali spot. Izašao nam je i spot za pismu “Laku noć” Vinka Barčota. Ma eto tako, nemamo mi velike ambicije i planove. Mi smo ti onako, opet ti ponavljam, ljudi koji su masline brali, koji su imali vinograde, gledamo kakvo nam je vino pa usput zapivamo. Mi smo ti obični ljudi. Volim što smo takvi, što smo normalni, na zemlji… Prvi plan je da odradimo tu Cibonu, pa kroz Advent imamo puno nastupa po Hrvatskoj, 1. 1. smo u Dubrovniku i onda dogodine novi dan, nova srića.