Uspješni mladi glazbenici: Veronika Ćiković

Veronika Ćiković (Rijeka, 1997.) diplomirana je harfistica, a zahvaljujući tome što potječe iz glazbene obitelji, harfu počinje svirati već u dobi od šest godina. Studij harfe s velikom pohvalom (Magna cum Laude) završila je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi red. prof. art. Diane Grubišić Ćiković, nakon čega umjetničko usavršavanje nastavlja na specijalističkom studiju u Zagrebu u klasi nasl. doc. art. Mirjam Lučev Debanić, te u Milanu u klasi dr. Irine Zingg.

Specifičnost ove mlade talentirane umjetnice je istovremeno djelovanje u raznim instrumentalnim sastavima: uz izgradnju solističke karijere, Veronika muzicira i u nekoliko uspješnih komornih sastava te u renomiranim orkestrima. Njezin instrument sâm po sebi pobuđuje mnogo zanimanja – instrument koji prate mnoge predrasude poput onih da je tîh, isključivo „ženski“ instrument, a činjenica je da je i jedan od najskupljih instrumenata zbog čega ga prati i nota ekskluzivnosti.

Foto: Marko Pletikosa

Harfa je jedan od onih instrumenata koji stoljećima zadivljuje kako laike, tako i profesionalne glazbenike. Radi se o jednom od najstarijih instrumenata u povijesti, a opet danas harfisti nisu tako mnogobrojni u usporedbi s drugim glazbenicima. Kako se uopće započinje svirati ovaj instrument, u kojoj dobi se može odabrati?

Danas prvi susret djece s harfom može biti već u jako mladoj dobi zato što postoje harfe koje su baš namijenjene za djecu, za početnike. To su takozvane keltske harfe (keltska harfa tradicionalni je irski instrument), bez pedala, koje su inače visoke oko jedan-jedan i pol metar. Međutim, različite firme danas izrađuju baš u didaktičke svrhe takve harfe u raznim veličinama, prilagođenim za sve uzraste od tri godine na dalje. Tako da djeca zbilja mogu započeti jako rano, iako je kod nas uvriježeno da počinju sa sedam ili osam godina.

Prije se redovno započinjalo s klavirom, kada kod nas još nisu bile toliko poznate keltske harfe, a njihovo korištenje u didaktičke svrhe nije bilo uvriježeno niti u drugim zemljama Europe. Predznanje klavira u tom smislu apsolutno nije nužno, ali pomaže. Jedina sličnost je zapravo notni zapis, koji je za klavir i harfu gotovo pa isti. No u tehničkom smislu nema sličnosti.

Poznato je da je harfa jedan od najskupljih instrumenata, u čemu je tajna?

Kod ostalih instrumenata postoji stvarno veliki cjenovni raspon te je moguće nabaviti i jeftiniji instrument koji glazbeniku može dobro služiti. Mi nemamo takvu opciju zato što su čak i jeftiniji modeli harfe i dalje prilično skupi. Naravno, govorimo o instrumentima potrebnim za profesionalno bavljenje glazbom… A u čemu je tajna skupoće? Iskreno, ne znam točno ni sama. No činjenica jest da to mora biti iznimno kvalitetno drvo, pomno izabrano, tretirano, a posebna obrada drva traje i po nekoliko godina te se sve izrađuje ručno.

Kada sam posjetila tvornicu harfi Salvi u Italiji imala sam priliku vidjeti razne faze izrade i uvjeriti se da je izrada instrumenata zaista veliko zanatsko umijeće.

S natjecanja Suoni d’arpa u Saluzzu – harfa iz tvornice Salvi

Potječeš iz glazbene obitelji, koliko je to utjecalo na izbor tvog instrumenta?

Zasigurno jest, jer od kad sam bila dijete bila sam okružena glazbom, a harfa je bio normalan dio kućanstva, harfu sam smatrala gotovo kao komad namještaja. Za mene je bilo normalno da u stanu postoji harfa, kao i klavir.

Ti si imala sreću da si harfu oduvijek imala kod kuće, no općenito je li ta skupoća i ekskluzivnost harfe možda i prepreka za odabir ovog instrumenta?

Sigurno kod nekih i jest, susrela sam djecu koja bi voljela svirati harfu, ali roditelji bi se na spomen harfe hvatali za glavu i upisali dijete na klavir ili gitaru. To je zbilja velika sreća da sam ja doma imala harfu i da sam uvijek imala na čemu vježbati. Znam po svojoj mami, koja sve do svog studija na Akademiji nije imala svoj instrument i znam da su to stvarno bila velika žrtvovanja, odlazila bi vježbati u kazalište u pet ujutro, u pola noći… imam sreću da to nisam iskusila.

Tvoja mama, renomirana harfistica Diana Grubišić Ćiković, bila je i tvoja profesorica na MA u Zagrebu. Kako je bilo graditi istovremeno profesionalni i obiteljski odnos? Je li bilo problem kod kuće vježbati?

Za mene je to bilo nekako normalno i prirodno, jer kad sam počela učiti svirati harfu sa šest godina, ona je bila ta koja me je učila. Kada sam krenula službeno u Rijeci u glazbenu školu kod prof. Jasne Štiglić, čitavo sam vrijeme doma s mamom radila i ona mi je pomagala. Meni je bilo normalno da dok nešto vježbam doma otvorim vrata ili čak vičem kroz zatvorena vrata „Hej, kako se ovo svira??“ dok ona kuha ručak.

Harfistički duo Ćiković: / Foto Dražen Šokčević

Dakle nije nikad postojao ni pubertetski bunt i „zatvaranja vrata“ pri vježbanju?

Ne, moram reći da nikad ne, uvijek smo se dobro slagale i u privatnom i profesionalnom smislu. Od kad sam bila mala često smo svirale zajedno i to me je jako motiviralo. Ona je uvijek pronalazila neke note koje bismo mogle svirati kao duo, ja bih svirala neku jednostavnu melodiju, ona neku bogatu pratnju, i meni je to bilo prekrasno, i to mi je bio jako velik motivacijski faktor.

Na prijemnom ispitu za studij harfe na MA u Zagrebu se općenito prima mali broj studenata, a dogodi se i godina kada nema ni jednog pristupnika. O čemu je riječ? Nedostaje li interesa za harfu u Hrvatskoj?

Mislim da je u Hrvatskoj dosta veliki, usudila bih se reći problem, što se harfa uči u jako malo glazbenih škola. Usporedbe radi, u Hrvatskoj postoji oko pet ili šest osnovnih i srednjih glazbenih škola u kojima se može upisati harfa, a u Sloveniji se radi o broju koji je veći od dvadeset. Samim time je jako mali broj đaka koji uopće dođu do mature, a još manji koji bi htjeli i mogli zadovoljit kriterije na prijemnom za studij. Nedavno sam saznala nešto što me jako razveselilo, a to je da će od ove jeseni harfu biti moguće učiti i u Varaždinu, što znači da ipak polako, ali sigurno, situacija ide na bolje.

U kojoj je državi harfa najpopularnija kao instrument?

Svakako je Francuska jedna od zemalja s možda najznačajnijom i najvećom harfističkom tradicijom. Značajne harfističke škole svakako su i ruska i talijanska, a harfa kao popularan instrument za kućno muziciranje, ali i narodni instrument, iznimno je popularna u Irskoj, Austriji (Tirol) te u zemljama Južne Amerike.

Usavršavala si se s temom Francuska glazba za harfu u prvoj polovici 20.stoljeća u klasi nasl. doc. art. Mirjam Lučev Debanić. Zašto baš ovo razdoblje, je li to tvoj omiljeni repertoar?

Taj repertoar odabrala sam zato što je meni osobno najdraži i najbliži, ali i zato što je u tom periodu nastao stvarno ogroman broj djela i jako je velik izbor skladbi za sviranje. Za harfističku literaturu i za razvoj sviranja, i za razvoj izvodilačke umjetnosti, jako je važan faktor bio pariški konzervatorij. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Francuske su potekla najvažnija harfistička imena, Marcel Tournier, Henriette Renié, Marcel Grandjany, Carlos Salzedo… oni su uzori svima nama današnjim harfistima, svatko od njih bio je poput  „renesansnog čovjeka“ harfističkog svijeta.

Bili su i vrhunski solisti, i jako cijenjeni pedagozi i skladatelji te su napisali djela koja su dio tipičnog  harfističkog repertoara, a koja nisu samo važna didaktički, jer su oni jako dobro poznavali tehniku, nego su to stvarno bili i odlični skladatelji tako da ta djela imaju i kvalitetu u umjetničkom smislu.

Što su to glazbeni klasici za harfu, ono što je pijanistima Bachova fuga ili Beethovenova sonata?

Rekla bih da su to prvenstveno francuski skladatelji, oni su dio, ako se to može tako reći, „željeznog repertoara“ za harfu i bez njih se ne može proći ni jedna godina studija, kao što je npr. Fauréov Impromptu op. 86. Naravno, nisu samo francuski skladatelji pisali značajna djela za harfu te govoreći o „željeznom repertoaru“ svakako treba istaknuti i koncerte G. F. Händela, kao i W. A. Mozarta te brojna druga djela.

Što se tiče skladatelja koje spominješ, radi se najčešće o repertoaru 19. stoljeća na dalje – ima li originalnih skladbi za solo harfu koje su nastale ranije?

Najbogatiji je repertoar za harfu od 19. stoljeća na dalje, ali posljednjih godina učestala je praksa sviranje baroknih čembalističkih komada, i općenito aranžiranje skladbi primarno nastalih za instrumente s tipkama. Na studiju sam puno svirala A. Scarlattija, svake godine jednu njegovu sonatu. Svirala sam i J. Ph. Rameaua, što zahtjeva veliku tehničku spretnost. Posljednjih godina sve je popularnije svirati takva djela na harfi te se takav repertoar traži na svim velikim harfističkim natjecanjima.

Dakle vrlo često se radi o aranžmanima, zbog toga što nema dovoljno originalnog repertoara za harfu, ili da se određeni repertoar prikaže u jednom drugačijem zvukovnom specifikumu?

Rekla bih i jedno i drugo, jer repertoara za harfu ima puno, međutim kod pojedinih harfista – a i ja spadam u tu grupu – uvijek postoji i težnja da se repertoar proširi, da se svira nešto novo, otkrije nešto novo… Izuzetno volim pronalaziti nove skladbe koje bi dobro zvučale na harfi i stalno „kopam“ po skladbama izvorno napisanim za instrumente s tipkama.

Jesi li sama napravila aranžmane koji prije nisu postojali?

Da, odabrane Debussyjeve preludije od kojih najviše volim svirati Bruyères. Neka djela F. Poulenca sam također pokušavala aranžirati, a trenutno se bavim skladbom Cubana Manuela de Falle za klavir, koju bih voljela aranžirati za dvije harfe, što bi bio i moj prvi iskorak u aranžiranju za duo.

Harfu često prate predrasude da je nježan, tih, „ženski“ instrument… Je li to zbog prevladavajuće literature ili prirode samog instrumenta?

Odbacila bih sve ove predrasude, npr. u suvremenoj literaturi ima i zvukovno i tehnički grubljih skladbi. No na harfi se naprosto ne može postići taj agresivniji efekt kao npr. na klaviru, ne može se dobro prenijeti ideja skladbe poput npr. Allegro barbaro B. Bartóka; Harfa je zbilja instrument koji se s razlogom najviše veže uz taj jedan profinjeni zvuk. Neke skladbe koje, iako se mogu aranžirati za harfu, kao da gube svoju poantu, njihova bit se ne može prenijeti – po meni to je npr. Chopin, njegova djela mogu se odsvirati i mnogi ih sviraju, ali ja imam osjećaj da se bit skladbe jednostavno ne može prenijeti.

Može li se reći da suvremena glazba „razbija“ te predrasude? Koji su općenito najveći izazovi za harfu u suvremenom repertoaru na primjeru tvojeg iskustva?

Moj prvi ozbiljniji susret sa suvremenom glazbom bio je tijekom rada sa studentskim ansamblom ASMANGU. To mi je ostalo u jako lijepom sjećanju jer do tada nisam puno znala o suvremenoj glazbi, niti sam imala neki poseban interes za nju. A onda, kroz rad u ansamblu počela sam puno više cijeniti suvremenu glazbu i postala mi je jako zanimljiva za izvođenje.

Tijekom studija smo svirali mnoga djela studenata kompozicije, ali i djela starijih hrvatskih skladatelja te kapitalna djela inozemnih autora – npr. uvijek se rado sjetim skladbe Folk Songs Luciana Beria. Danas rado slušam i posjećujem koncerte suvremene glazbe te me veseli svaka suradnja sa skladateljima. Mislim da je najveći izazov za skladatelja shvatiti da harfa nije klavir, unatoč mnogim sličnostima i u zapisu i možda čak i u načinu sviranja. Potrebno je to shvatiti, ali istovremeno se ne ograničavati. Treba pronaći neku slobodu unutar mogućnosti i spektra koji harfa nudi.

Foto: DLJI

Koji su potencijali harfe za suvremenu glazbu, za eksperimentiranje? Može li se harfa preparirati, je li osjetljiva po tom pitanju, jeste li vi osjetljivi po tom pitanju?

Harfa svakako ima veliki potencijal u suvremenoj glazbi, baš kod prepariranja instrumenta. Ona i bez da se preparira – u svojemu primarnom zvučanju – nudi veliki dijapazon boja. A kada se preparira, onda naravno nastaju neke potpuno neočekivane, lude, sulude zvučne slike, što može biti jedan zanimljiv kreativni proces. Je li harfa osjetljiva na to? Ovisno u kojoj mjeri… ali su zato harfisti često osjetljivi na to (smijeh). Kada se zahtjeva neko lupanje ili grebanje po instrumentu nismo sretni, jer nas je strah da ćemo ošteti instrument, ali naravno dok su to nekakvi eksperimenti u dogovoru s harfistom, sve je u redu.

Odmah da razbijemo sve predrasude o harfi – imali ste jedan zanimljivi duo s kolegom Brinom Bernatovićem i izvodili ste Vltavu B. Smetane, primjer posebno zanimljivog aranžmana.

Da je harfa tzv. ženski instrument (u pejorativnom smislu) zbilja jest predrasuda, jer je za sviranje harfe potrebna jako velika fizička snaga, da ne spominjemo snagu nužnu za prijenos harfe, tako da u svijetu ima jako puno muških harfista, poznatih slavnih solista. Mislim da jedino kod nas u Hrvatskoj postoji ta predrasuda da to nije instrument za muškarce.

Brin i ja jako smo dobri prijatelji i u isto vrijeme smo studirali na Akademiji tako da smo nekoliko godina svirali kao duo i išli na mnoga natjecanja što pamtim kao jako lijepo razdoblje. Bili smo i finalisti na natjecanju Concurso Ibérico u Madridu, a prvu nagradu smo dobili na HDGPP-u, kao i na Bistričkom zvukoliku. Voljeli smo spajati natjecanja i koncerte s izletom i druženjem i taj faktor prijateljstva ima svakako veliku ulogu u komornom muziciranju.

U kojim još komornim sastavima djeluješ?

U komornom sastavu s kolegicom i prijateljicom, flautisticom Lucijom Stilinović, zovemo se duo Eolian. Zatim u harfističkom duu s mamom, a ponekad nastupamo i kao trio – mama, sestra i ja.

Svirala si također u unikatnom sastavu pod nazivom 1000 žica?

To je bio zanimljiv sastav od broja harfi koji nije bio fiksno određen, ali bilo nas je otprilike dvadesetak.

Je li to stvarno 1000 žica?

47 puta dvadesetak… da, ponekad i više od tisuću! To je projekt koji je nastao s  humanitarnom idejom, 1000 žica je bio sastav koji je nastupao samo jednom godišnje u Lisinskom. Odaziv je bio tako velik da bismo najčešće izvodili nekoliko koncerata za redom, čak i u istom danu. Bilo je lijepo, ali neodrživo zbog toga što je teško pripremiti takav sastav i ne postoji mjesto gdje bi se mogle održavati probe… uopće transportirati dvadesetak harfi na isto mjesto je najtočnije rečeno – užas.

Nakon što smo za desetu obljetnicu održali veliki koncert u prestižnom ciklusu Lisinski subotom, zaključili smo da je to možda dobar trenutak da se zaustavimo ili pauziramo. Možda se jednog dana projekt nastavi, bilo bi lijepo, ali zahtijevalo bi jaku tehničku, logističku i financijsku podršku.

Duo Eolian s Lucijom Stilinović vrlo je uspješan, posebno nastupi u Italiji?

Jedno od najvažnijih i najljepših iskustva bilo je natjecanje Suoni d’Arpa u Italiji, u Saluzzu. To je  jako veliko natjecanje koje se odvija u jednom malom mjestu pokraj tvornice harfi Salvi, jednoj od dvije najveće na svijetu, koju sam tom prigodom i posjetila. U komisiji su bila stvarno svjetska imena, bila nam je čast uopće doći tamo. Bilo mi je jako drago kada nas je prof. Emanuela Degli Esposti, predsjednica talijanskog društva harfista, pozvala da se prijavimo i dođemo, a onda nam je naravno bilo još draže, odnosno bile smo apsolutno iznenađene i oduševljene kada smo dobile 1. nagradu na natjecanju, kao i posebnu nagradu grada Saluzza, tako da smo se tamo i vratile svirati recital povodom  dana sv. Sicilije.

Ubrzo smo imale i jedan koncert u Bologni koji je bio posebno neobično i čarobno iskustvo, jer se održao u jednom predivnom dvorcu, a ugostio nas je sâm vlasnik. Taj gospodin povremeno ustupi, za posebne prilike, prostor u svom dvorcu za koncerte, a organizatori koncerta organizirali su i poseban prijevoz za publiku iz Bologne u dvorac, zbog čega je cijelo to iskustvo djelovalo više filmski nego kao zbilja.

U Italiji si bila i na usavršavanju?

Tako je, usavršavala sam se kod  dr. Irine Zingg na Civica Scuola di Musica Claudio Abbado. Radilo se o dvogodišnjem usavršavanju i jednom posebnom iskustvu u svakom smislu. Profesorica Zingg možda je i najtraženiji pedagog u posljednjem desetljeću i bila mi je velika čast što želi raditi sa mnom i što me želi primiti u svoju klasu, jer doista ne može svatko tko poželi doći s njom studirati. Mi smo se upoznale na seminaru Harp Masters Academy u Švicarskoj, to je najveća ljetna škola za harfu u Europi, a i jedna od većih u cijelom svijetu. Odmah sam znala da bih nakon Akademije u Zagrebu voljela raditi s dr. Zingg, i to je doista bilo neprocjenjivo iskustvo.

Sudjelovala si i na prestižnom francuskom festivalu u Aix-en-Provenceu 2018. godine, jesi li se onda uvjerila da su francuski harfisti i najkompetitivniji?

Kompetitivni su Francuzi, apsolutno jesu, ali meni se čini da su danas svi na neki način kompetitivni, nisu samo oni. U Aixu je bilo inspirativno i zanimljivo, bilo je lijepo vidjeti tu razliku klime kod nas i vani, činjenicu da je harfa zbilja cijenjena i kao solistički instrument i kao ravnopravni član orkestra. Radili smo tamo uglavnom na orkestralnim djelima, a dirigirao je i maestro Quentin Hindley koji je više puta surađivao s hrvatskom glazbenom scenom. Zapravo sam ga prvi puta upoznala godinu dana ranije kada sam izvodila tvoju skladbu za orkestar i harfu, i bilo mi je jako drago što me se sjetio!

Za završni koncert u Aixu dirigirao je maestro Kazushi Ono, koji je bio dugogodišnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Naravno, nisam ga od tada poznavala, prvi put sam ga u upoznala u Aixu. Pet godina kasnije, došao je dirigirati u Zagreb kada sam ja svirala s filharmonijom, pozdravila sam ga i mislila sam da nema šanse da će me se sjetiti, no zbilja se je sjetio bez da sam nešto rekla, odmah je viknuo: „Aaa, Aix en Provence 2018!“ Lucija Stilinović je isto bila sa mnom, tako da imamo fotografiju s njim iz 2018. i 2023. godine.

Kakva je općenito konkurencija u harfističkim krugovima – stalno govorimo da vas nema puno – je li to blagoslov ili prokletstvo?

Kako kad. Nas nema puno, ali s jedne strane gledano možda nas ima i previše, jer ni potražnje za harfistima nema puno. Ovisi, ponekad dođe period godine kada smo ludo traženi, kada orkestar zove i platio bi harfista u suhom zlatu, a nitko nije slobodan; a onda dođe možda period da harfist plati orkestru – šalim se, naravno. Ponekad je prokletstvo, ponekad blagoslov, konkurencija svakako postoji.

Imaš puno inozemnog iskustva, koje su razlike u percepciji harfe ovdje i u inozemstvu?

Mislim da je najveća razlika u tome što je harfa u inozemstvu, dakle ne samo u Francuskoj, percipirana kao instrument ravnopravan bilo kojem drugome, violini ili klaviru, ravnopravan solistički instrument u svakom smislu. Kod nas, na žalost, nije. Nekako kao da svi koncerti s harfom i harfa općenito prolazi ispod radara, a često je pomalo na harfiste gledano s nekakvim podsmjehom. Ne uvijek, ali bilo je i takvih situaciju. Mislim da se generalno najviše radi o tome da ljudi ne znaju, pa doživljavaju harfu kao instrument na kojemu se ništa ne može i koji ničemu ne služi.

Ali harfa je odavno dio orkestra?

Službeno s H. Berliozom, on je mislim bio prvi, i to je najvažniji primjer, Fantastična simfonija. Uvriježeno je da se svira s dvije harfe, iako mislim da ih je Berlioz htio četiri, možda čak i više, kao što je to bilo uobičajeno u Wagnerovim partiturama. Nažalost, rijetko imamo priliku doživjeti to u živo.

I sama sviraš u mnogim orkestrima?

Tako je, kao vanjski suradnik surađujem najviše sa Zagrebačkom filharmonijom, simfonijskim orkestrom HRT-a, HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci, i to mi je jako važno i drago jer izuzetno volim sviranje u orkestru. Općenito u slobodno vrijeme volim slušati simfonijski, operni, baletni repertoar, tako da mi bude izuzetno draga svaka prilika za sviranje i sudjelovanje u radu s orkestrom.

Kakav je tvoj odnos prema tremi, je li ona prisutnija kada si solo, u komornom sastavu, orkestru…?

Veću tremu imam u solističkim nastupima, a kada sviram s nekim imam osjećaj da se ta trema podijeli, a istovremeno se i umnoži to jedno veselje i uzbuđenje nastupa. To je jedan od razloga zašto mi je toliko drago komorno muziciranje. U svakom slučaju, muziciranje s drugim ljudima meni je osobno i zanimljivije i ljepše. Mislim da je nekakva mala količina treme ipak dobra, to je pozitivna trema.

Koliko je u komornim sastavima važno dijeljenje istog glazbenog ukusa i preferenci?

To je jedna od najvažnijih stvari, to je preduvjet na neki način. Čak ne toliko ukus i slaganje oko sličnog repertoara, nego više slaganje po pitanju kompatibilnosti osoba. Moram primijetiti da su osobe s kojima sam najbolje komorno surađivala bile one osobe s kojima sam najbolje surađivala i u privatnom segmentu, odnosno radilo se o ljudima koji su i moji prijatelji, mislim da se to jako osjeti. Izuzetno je važno to međusobno razumijevanje, to privatno razumijevanje, a očito posljedično dolazi i do glazbenog razumijevanja, do toga da možeš svirati „kao jedno“ s drugom osobom bez neke velike muke.

Što je s transportom harfe, kako putuje, može li harfa u avion?

Transport je zahtjevan, ona je velika i nezgrapna, najveći je problem što je skupa i osjetljiva, treba s njom biti jako oprezan. Harfa može u avion, iako je to bolje izbjeći, no postoje veliki metalni kovčezi u kojem se može transportirati brodom ili avionom, ali to donosi dosta veliki stupanj rizika od oštećenja. Ako se ne radi o prekooceanskim putovanjima, i putuje samo jedna harfa, dovoljno je imati karavan, volumenom veći auto, nije nužan kombi. Ako se ide na prekooceanska putovanja, instrument se uglavnom unajmi. Tu je rizik o kakvom će instrumentu biti riječ.

Foto: Marko Pletikosa

Zašto nemate odnos unajmljivanja poput pijanista koji sviraju na klavirima koje posjeduje dvorana?

To je upravo zato što zapravo ne postoji niti jedna dvorana koja ima svoju harfu; i mi bismo svi bili jako sretni da možemo putovat kao klaviristi, doći, isprobati harfu i svirati. Ali ne postoje harfe kao dio dvorane, odnosno ako i postoje, onda su u vlasništvu orkestara, koji u pravilu nisu spremni ili voljni posuditi svoj instrument.

Koliko je onda važan taj specifičan odnos s vlastitom harfom?

Svaka harfa je drugačija, naravno iako su velike razlike od proizvođača do proizvođača; iako one izgledaju isto – za harfista razlike su velike. Čak se radi doslovno o razlici npr. razmaka između žica: između francuskih, talijanskih i američkih harfi različit je razmak i jako je teško „premještati“ se s instrumenta na instrument. Npr. razmak oktave koji znam zatvorenim očima odsvirati, kod nekog drugog proizvođača može biti drugačiji.

Kod francuskih harfi, koje su u zadnje vrijeme sve popularnije, u dubljem je registru razmak oktave puno širi, u gornjem registru znatno uži – dakle nemaju čak ni unificirane intervalske razmake. To se isto s vježbom može riješiti, ja sam u zadnje vrijeme namjerno više vježbala na takvim harfama, trudila sam se vježbati malo na jednoj, malo na drugoj, da mi taj prijelaz postane  automatski. Inače, kad čovjek svira samo na jednom tipu i prebaci se na drugi, onda to bude zbilja veliki šok. To vježbanje je važno upravo zbog putovanja i iznajmljivanja.

Trenutni i budući planovi – gdje si ovo ljeto, iduće sezone?

Što se tiče solističkog djelovanja, sada pripremam prvi od dva ispitna recitala za specijalistički studij u Zagrebu, to je recital s francuskom literaturom, a u nadolazećim mjesecima imam nekoliko koncerata, kojima se jako veselim, u duu s mamom – radi se o recitalu na Glazbenim večerima u sv. Donatu, zatim na Osorskim glazbenim večerima i nakon toga letimo u Rio de Janeiro, dobile smo poziv jednog velikog brazilskog festivala da održimo četiri recitala.

Foto: DLJI

Baviš se i pedagoškim radom?

Predajem harfu u Glazbenoj školi Blagoja Berse. Od kada radim u školi, svakim se danom susrećem s novim i neočekivanim izazovima koje pedagoški rad donosi, ali i sve više uviđam i osjećam odgovornost i važnost ovog posla. Prije svega odgovornost da mladim učenicima usadim ljubav prema glazbi i naučim ih cijeniti umjetnost i kulturu te da ih, naravno, kvalitetno i najbolje što znam naučim „zanatu“. Svjesna sam da svaki učenik ima drugačije sposobnosti i kapacitete, a želja mi je i cilj iz svakoga od njih izvući ono najbolje, a da pritom ne postanu frustrirani i ne stvore otpor prema instrumentu i glazbi.

Koja bi bila tvoja posebna preporuka za slušanje određene skladbe za one koji nisu toliko upoznati s harfističkim repertoarom?

Sada mi prvo pada na pamet Albert Ginastera i njegov koncert za harfu i orkestar op. 25, možda baš zato što taj koncert pokazuje i neke ne tako tipične strane harfe, ima stvarno poetičnih melodioznih prekrasnih dijelova, npr. 2. stavak, a ima nekih koje bi mogli nazvati energičnima, snažnima, glasnima, gotovo agresivnima, tako da on pokazuje sve strane instrumenta i malo ruši te predrasude o harfi kao tihog instrumenta ili instrumenta bez mnogo mogućnosti.

Uspješni mladi glazbenici serija je portreta i predstavljanja trenutno najistaknutijih glazbenika mlađe generacije za koje trebate čuti. Riječ je o upečatljivim mladim glazbenicama i glazbenicima iz različitih glazbenih područja koji su svojim djelovanjem već zauzeli perspektivan položaj na glazbenoj sceni, pišući, izvodeći i (re)interpretirajući glazbu na zavidnoj razini. Glazba.hr predviđa im jednako uspješnu profesionalnu karijeru, a u našim tekstovima i video pričama saznajte zašto.