Vlado Kreslin: „Cinici kažu da je jedini instrument koji je u povijesti nešto promijenio policijska zviždaljka“

Slovenski kantautor Vlado Kreslin, Čovjek s crnom gitarom i s karijerom koja traje pola stoljeća ne posustaje ni nakon svog 70. rođendana. S bendom Mali bogovi dolazi u Tvornicu kulture 17. listopada

Osebujni šeširi zaštitni su znak Vlade Kreslina / Foto: Mija Koprivc

Šansonijeru Vladi Kreslinu iz Prekmurja, kojeg uspoređuju s Bobom Dylanom i Leonardom Cohenom,  na pozornici u zagrebačkoj Tvornici kulture 17. listopada pridružit će se i glazbeni gosti – Dražen Turina Šajeta i saksofonist Jakša Jordes (poznat i kao bivši vokal Daleke obale). Najtiražniji slovenski kantautor u svojoj biografiji ima više od dvadeset albuma i četiri zbirke poezije, a pjesmama ”Umjesto koga roža cveti”, ”Cesta” i ”Od višine se zvrti” već je osvojio publiku u cijeloj regiji. Za koncert u Zagrebu najavljuje šou za pamćenje i dosad neviđenu atmosferu.

Svirali ste u velikim dvoranama, evo sad opet nastupate u Tvornici… Osjećate li još uvijek nervozu nakon toliko godina nastupanja?

Nervozan si ako sve nije savršeno, ako je u bendu netko loše volje, ako nije sve zvučno namješteno kako treba. Ako si sve to obavio kako treba, onda nisi nervozan. Pripremamo se za koncert i ne štedim se što se muzike tiče, puknuo mi je i glas. U Tvornici sam bio s Vedranom Božićem i Telephone Blues Bandom, s Walkaboutsima, a jednom i u Malom pogonu s Nenom Belanom i Massimom. Ovo je prvi moj samostalan koncert u Velikom pogonu Tvornice i  očekujem od publike samo da dođe i da uživa. Mene šira publika baš i ne zna, ali uvijek kad sviram u regiji bude odlična atmosfera. Moj izričaj nije baš tipično slovenski, ja sam iz Prekmurja gdje ima doze sevdaha i uvijek se razveselim publici koja osjeća moju vibru.

 Trenutačno je aktualna i pjesma “Vojna” grupe Ogenj, na kojoj ste bili gost. Kako je došlo do suradnje?

Znam za njih već par godina, dopisivali smo se za neku suradnju. Kad sam poslušao pjesmu, svidjela mi se i podsjetila na moju pjesmu “Zakartani sat”. To je pjesma o satu koji je moj djed donio s fronta na Soči u Prvome svjetskom ratu. Taj se sat izgubio, ali ga je moj tata pronašao kod lokalnog urara nakon 50 godina i otkupio ga. Njegova je priča (Tomislava Mihca Kovačica – frontmena Ognja, op. a.) iz Drugoga svjetskog rata, a moja iz Prvog i rekao sam da bih baš sudjelovao u toj pjesmi. Snimili smo je i ispala je još bolja nego što sam mislio. Dečki iz Ognja stvarno prže. Imaš neke izvođače kojima odmah vjeruješ, možda čak i ne znaš zašto.

U glazbenom smislu ste otvorenog srca i vjerujete ljudima jer ste radili dosta glazbenih suradnji. Od Parnog valjka, Walkaboutsa, Šerbedžije, Lidije Bajuk do Massima, Šajete, Nene Belana… Koja vam je suradnja ostala najviše u sjećanju?

Ali ja uopće ne volim duete! (smijeh) Kad me netko moli  za duet, mislim si: „Ajoj, opet!“ Dueti su mi uvijek neki kič, a imam ih puno! Ipak vjerujem da su to kvalitetne pjesme. Što se anegdoti s duetima tiče, draga mi je priča s Šajetom. Sad je već prošlo deset godina kad mi je pisala jedna žena iz Teksasa. Spisateljica je i pitala me gdje može nabaviti moj CD. Pošaljem joj, a ona se oduševi. Počne učiti slovenski, prevodi tekstove. Kupi karte za moj koncert (muž joj poklonio karte za Božić) i avionsku kartu za Sloveniju. Rekla mu je da ide na koncert jednog modela u Sloveniji. Koncert je trebao biti u jednom klubu u Kranju. No dođu poplave u Sloveniju i otkaže se koncert. Ona mi pošalje poruku da je otkazan koncert, ja to ispričam ženi. Žena je rekla: „Zovni ih doma, ja ću skuhati nešto, a ti im odsviraj doma koncert!“ Otad smo prijatelji (bila je na mojim koncertima u Ljubljani, Clevelandu, Washingtonu…). Počela je pisati knjigu o meni na engleskom, a knjiga izdana u Americi. U to vrijeme je ja nakon četiri godine poznanstva pitam kako je došla od mene. Rekla je da ju je YouTube automatski doveo do moje pjesme i vidjela je jednog plavog ljepotana Šajetu. Rekla je u sebi: „Ma to neću slušati, ovo je neki kič!“ (smijeh), ali je onda vidjela mene starog, ćelavog frajera s vrhunskim glasom i oduševila ju je pjesma ”Rulet”.

Jednom ste izjavili da jezična barijera zna raditi problem kod slušanosti. Je li to možda problem i kod same publike?

Problem je i u povezanosti, ali i utjecaju engleskog jezika. Naša djeca dođu na more, Slovenci i Hrvati, i pričaju engleski, a mogli bi se razumjeti da svatko priča svoj jezik. Sad je moderno pričati engleski, ubitačan je to trend, rekao bih i imperijalistički. Mi na Balkanu smo povezani, kad sam objavio pjesmu ”Cesta” u kojoj piše duga je cesta od čovjeka do človeka baš je izašla u vrijeme kad su se Slovenija i Hrvatska opet sporili oko Piranskog zaljeva. Uvijek mi je značilo da rušim zidove, a ne da ih gradim između ljudi – ja sam odrastao s novinama iz Hrvatske i Srbije – Plavom vjesniku, Džuboksu, Poletu. Moja generacija i malo mlađi od mene i dandanas citiraju Alana Forda koji je bio popularan svugdje u regiji.

Sve ostaje u obitelji / Foto: Tomi Lombar

Zanima me i vaš proces stvaranja pjesama – koliko je tu kreativnosti, a koliko discipline?

Nisam ja baš nešto discipliniran, proces stvaranja zna ovisiti i o glazbenim vezama jer ne možeš baš sve sam napraviti. Tako da to ponekad ide jako brzo, a ponekad ide teže i uvijek se bojiš kad ne napraviš pjesmu, na primjer godinu dana je li nestala inspiracija. Na silu to kod mene ne ide, nisam zanatlija u glazbi i uvijek čekam neku muzu da se pojavi, a ponekad je dugo nema.

Teško vas je smjestiti u neki žanr. To je kombinacija svega, etna, šansone itd. i jednom su za vas izjavili da je vaš stil – kreslinski.

Meni je toliko muzike blizu da se ne mogu strpati ni u jedan žanr – sviramo i rock. Siddharta, slovenski rock sastav, svira moje pjesme, pa kad sviram s Radom Šerbedžijom, s njim dođe tamburaški sastav iz Novog Sada. To se sve meni sviđa – glazba je glazba, glavno da nije neki blef, da nije lažna.

 Poznato je da se puno emotivno dajete u glazbi, čak ste se jednom od napora i srušili na pozornici. Koliko glazba i pjesme daju odgovore za egzistenciju i život?

Kad naš bubnjar čuje neku pjesmu na radiju, zna reći: „Evo još jedna pjesma koja nikome ne treba.“ Ali ako postoje pjesme koje ne trebaju, logično je da postoje pjesme koje ljudima trebaju. Ja se znam voziti u automobilu i čujem svoju omiljenu pjesmu na radiju, ona me oraspoloži i da mi elana. Ako pričamo o glazbi, cinici bi rekli da je jedini instrument koji je u povijesti promijenio nešto bila policijska zviždaljka. S druge strane, dobri tekstovi pjesama postavljaju pitanja, ponekad su pitanja važna, a ne odgovori. Kad se prestanu postavljati pitanja, onda nastaje problem. Ja sam neko vrijeme svirao s Beltinškom bandom prije desetak godina, pa i prije. To su muzičari iz mog sela i svirali su cimbale, violine. Svi sa svojih od 85 do 95 godina. U bendu su bili moji tata i mama i izvodili smo šlagere i tradicionalne prekmurske pjesme, tužaljke. U međuvremenu su svi preminuli, moj tata je jedini još živ, njemu je sad 96 godina. Genijalan je, Milan Kreslin, pjeva kao Johnny Cash. Kad gostuje na mom koncertu Cankarjevom domu bude glavna zvijezda – kredibilan kao Leonard Cohen. Ja sam seljačina za njega (smijeh). Kad on svira bude jako emotivno, svi plaču u publici. On se gospodski na kraju svoje svirke dvaput nakloni s šeširom, stvoren je za pozornicu. Svira već 70 godina i kaže mi prošle godine: „Bar da se dočepam stotke da još stojim na onoj pozornici četiri puta!“. Glazba te brani od smrti i drži te na životu.

 Bio je i dokumentarni film o vama gdje vas je jedna starica od 103 godine pitala što da radi u životu.

Rekla je: „Zauvijek ću zapamtiti“. Malo sam se našalio, ali mislim da sam blizu istine. Ispričao sam joj anegdotu s mojom malom kćeri koja je tad išla u vrtić. Kad se jednom vratila iz njega, čudno se i glasno smijala. Pitao sam je: „Zašto se tako čudno smiješ?“ Rekla je: „Smijem se kao moj prijatelj Alan – on se smije tako da i druge razveseli“. Za takve momente se isplati živjeti.

U pjesmi ”Spet doma” govorite da se doma glasnije govori i više pije. Koliko je utjecaja vašega rodnog kraja na vašu glazbu?

Jako puno. Imaš nekih utjecaja kojih nisi ni svjestan, imam pjesmu koja kaže: duga je cesta od sela do grada, pjesme o rijeci Muri. I ovi starci s kojima sam svirao. Dom ti daje puno – kao što je Šerbedžija rekao u jednom filmu: „Velike rijeke dolaze sa sela“.

Vlado uvijek nastupa sa zanimljivim gostima / Foto: Miro Majcen

Što trenutno slušate od glazbe?

Kad sam doma, obično slušam tišinu. Sve više. Ne da ne bih volio slušati novu muziku, staru muziku, znam što mi je blisko. Volim evo Ogenj, Urban mi je super, Majke jako volim. Neno Belan mi je odličan autor – ima par pjesama da se rasplačeš, npr. ”Ponoćna zvona” je fenomenalna stvar.

Pratite li Eurosong? U Hrvatskoj je nastao veliki hype oko Baby Lasagne.

Ne gledam baš Eurosong. Iskreno, vjerojatno sam čuo pjesmu, ali moram čuti više njegovih pjesama. Ali vidim da puni dvorane, sad je napunio Kino Šiška u Ljubljani, vidim da ima bend – sigurno je to inteligentno i dobro. Ipak neki autori isplivaju s Eurosonga koji mi se svide. Prije par godina Konstrakta jer nešto dovodi u pitanje isto kao i Let 3, imaju poruku. Kao što ju je imao i Rambo Amadeus svojevremeno s pjesmom ”Euro Neuro”.

 Koji su planovi u vašoj glazbenoj budućnosti?

Da još napišem koju pjesmu, da se družim s drugima na stageu. Volio bih i skoknuti preko granice – sad ćemo imati neke koncerte u Dublinu, Londonu. Možda još neka zbirka pjesama. Ispunjava me druženje s bendom u kombiju. Sretan sam i to je velika stvar. Volio bih napraviti i neke nove suradnje, npr. s Darkom Rundekom. Dijelio sam s njim i Šerbedžijom pozornicu na Brijunima. Rundek je moj kadar.