02
ožu
Priče

Retrospektiva: Lidija Bajuk u 3+1 poglavlja

RETROSPEKTIVA, lidija bajuk, etno, joan baez

Lidija Bajuk / Ilustracija: Igor Jurilj

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

 

LIDIJA BAJUK – ZORA-ŽENA  

Razgovarajmo o prefiksoidu etno-, otkud je došao i kamo ide. Definirajmo etno glazbu prije nego se izgubi u bespuću world muzike. Razmišljajmo o hrvatskoj tradicijskoj glazbi bez fige u džepu, prije no zaboravimo zašto nam je uopće dragocjena, prije nego i nju prodamo.

Moj prilog temi bit će ova jubilarna, deseta retrospektiva posvećena kantautorici Lidiji Bajuk, rođenoj 1965. godine u Čakovcu. Nekada učiteljica pa profesionalna glazbenica, Bajuk danas radi kao znanstvenica pri zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku. Središte njezina znanstvenog i glazbenog interesa je Međimurje, ali, sama kaže, „pjeva cijelu Hrvatsku“, uzimajući iz njezinih bašti(na) sve što može povezati sa sobom i prevesti u autorski izraz.

Ova nenametljiva, ali prodorna dama jedna je od prvih hrvatskih glazbenika koji su prisvojili etno- nikad ga ne lišivši magije koja mu pripada.

Da je predmet u kupaonici, Lidija bi bila ona zelena pločica na plavom zidu, koju ste uzeli iz garaže, jer vam je jedna falila. Da je pločnik, izgubila bi se u travi naglo, bez najave. Da je dan u tjednu, bila bi četvrtak. Jake žene uvijek sliče četvrtku.

retrospektiva, lidija bajuk, glazba.hr, dijalekt

Da je predmet u kupaonici… Lidija Bajuk / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Mislim da je Lidija, čak i u ovim godinama, još uvijek prepoznatljiva kao nježna plavokosa djevojka s akustičnom gitarom, koja izvodi glazbu nadahnutu međimurskom popevkom; akustičnu, prozračnu i daleku. Ta je slika nastala na njezinom nastupu na Dori 1997. godine, koji označava i početak njezine karijere, barem diskografski.

Prije no što kažem više o njezinom stvaralaštvu i napravim kratki pregled te neobično bogate karijere, moram se osvrnuti na uvodni paragraf i objasniti zašto mi se razgovor o etno glazbi odjednom čini tako važnim i nužnim.

Naime, pisati o glazbi u vrijeme rata čini se beskorisnim, ali to je moj trenutni zadatak i ne mogu samo tako početi pisati o geopolitici. Ili možda mogu? Možda mogu pisati o etno glazbi. To je najbliže što se trenutno usudim prići geopolitici, a vezano je i za meni dragu, jezičnu politiku.

+1: Za početak, neka netko definira ‘etno’

Što je ili nije ‘etno’? Nisam uspjela pronaći preciznu definiciju etno glazbe, ali opis koji joj se obično daje svodi je na nov, moderan pristup staroj, tradicionalnoj formi; odnosno suvremenu glazbu koja iz folklora posuđuje melodiju, instrumente ili motive. Pritom je jasno da etno glazbenici, čak i kada obrađuju, toj glazbi daju jasan autorski pečat, koji se često nameće i kontekstom izvedbe. Čini mi se da zdravorazumski prepoznajemo etno kad ga čujemo, ali pokušaj definicije uvodi nas u probleme.

Naime, svi oblici glazbe nešto posuđuju iz folklora i on sam po sebi ne podrazumijeva zastarjelost, već upravo suprotno, svevremenost. Ne podrazumijeva ni geografski jedinstven prostor. Iako nas pridjev ili prefiksoid ‘etno-‘ navodi na to da se radi o glazbi pojedinog naroda, na ‘world’ sceni, kojoj ‘etno’ pripada, sve je zajedničko. Zbog toga, kad govorimo o (hrvatskoj) etno glazbi, govorimo o maloj, ali iznimno raznolikoj sceni. Nakon brojnih pokušaja odustajem od toga da sve njezine izvođače svedem na jedan zajednički nazivnik. Ipak, pokušat ću istaknuti značajke koje se meni čine dominantnima.

Posljednjih godina ona je postala poligon školovanih mladih glazbenika. No i na primjeru iskusnih izvođača možemo vidjeti da se etno glazbom često bave multi-instrumentalisti koji dobro poznaju tradicionalne instrumente i u njima vide veliku, od svijeta često skrivenu inspiraciju i stvaralački potencijal. Isto tako na primjeru pojedinih sudionika scene, kao što je uostalom i Lidija Bajuk, vidimo da se interes za narodnu glazbu i usmenu poeziju može proširiti i izvan glazbene sfere.

Kopanje, istraživanje i slobodna autorska interpretacija čine temelj etno glazbe, a bavljenje njome nalik arheologiji. Pritom se najveći potencijal te scene vidi u širenju glazbenog izričaja na scenski, odnosno uključivanje koreografije i kostima u njezinu izvedbu. S druge strane postoje minimalistički nastrojeni autori, koji je lišavaju svega suvišnog, svega osim emocije, svega osim tuge, jer ‘etno’ je i blues.

Nije lako definirati što sve jest, a što nije etno, ali još je teže opisati njegovu ciljanu publiku. Tako moja prijateljica etnologinja kaže da je „etno glazba premoderna ljubiteljima klasičnijih tradicijskih napjeva, a prezaostala ljubiteljima inače modernijih i popularnijih žanrova“. Prostor kroz koji prolazi interes za etno je vrlo uzak i ne postoji jedinstvena publika koja voli sav etno. Dio publike priklanja se etno jazzu, to su oni koji imaju poseban interes za neobične instrumente; drugi dio priklanja se etnu s primjesama metala, to su valjda oni koji pozitivno reagiraju na njegovu pogansku podlogu; treći pak ostaje uz minimalističke kantautore, da ne kažemo ‘folk’ muziku.

Na kraju smatram da ćemo upravo opisujući različite autore najbolje doći do preciznog opisa. Možda nam priča o jednoj od pionirki hrvatske etno glazbe pomogne rasvijetliti mračne kutove ove još uvijek nedovoljno istražene scene.

***

Lidija Bajuk je svoj prvi album Zora djevojka objavila 1997. godine, ali poznato je da se glazbom bavi od djetinjstva. Njezin prvi instrument bila je violina, a sviranje posuđene gitare pružilo joj je utjehu nakon teške prometne nesreće, koju je doživjela u dobi od 17 godina. Po povratku s liječenja darovana joj je nova gitara, rad varaždinskog majstora graditelja instrumenata, Vladimira Proskurnjaka.

Dolaskom na studij u Zagreb počinje nastupati u studentskim klubovima, izvodeći uglavnom obrade protestnih kantautora, ali na repertoaru uvijek ima i neku međimursku pjesmu. Jasno je da interes za tradicijske napjeve postoji. Azra samo nekoliko godina prije toga snima “Klinček stoji pod oblokom“, a tim činom stoji kad predputokaz etno sceni.

Krajem ’80-ih Lidija Bajuk dobiva priliku nastupiti pred većom publikom, i to prije američkih glazbenika Johna Mayalla i Joan Baez. Upravo je susret s potonjom preokrenuo njezin život. Naime, Joan Baez je zanimalo kako u glazbeno-folklornom smislu zvuči različitost jugoslavenskih republika te je od nje tražila vjerodostojan izbor pjesama iz svake. To je Bajuk usmjerilo na Institut za etnologiju i folkloristiku te joj približilo ideju da ono što Joan Baez radi s američkim, odnosno apalačkim, irskim i inim folklorima, ona može raditi s hrvatskim, odnosno međimurskim.

Početkom ’90-ih hrvatska etno scena nema puno aktera, ali Bajuk pronalazi srodne duše u Dunji Knebl i članovima benda Legen, koji u to vrijeme i sami rade prve korake na toj sceni. Upravo oni u listopadu 1995. godine snimaju Ethno Ambient Live, kompilaciju u izdanju izdavačke kuće Crno bijeli svijet (CBS) s Kopito Recordsom, koja uvodi etno na velika vrata. U godinama koje slijede svatko će od njih objaviti i vlastiti album.

Vrijeme je to domoljubnih i antiratnih pjesama, a hrvatskom tradicijom nadahnuti proizvodi zanimljivi su i diskografima. No od samoga početka hrvatski etno ima poganske i panslavenske note te zbog toga ostaje začudna i srednjoj struji nikad u potpunosti prilagođena forma.

Već smo spomenuli prvi album Lidije Bajuk i nastup s naslovnom pjesmom na Dori. Taj album donosi 19 pjesama i traje nešto ispod 50 minuta. Sve su pjesme, osim autorske “Zore djevojke”, preuzete iz korpusa narodnih pjesama Međimurja, Zagorja, Bilogore, Like i tako dalje. Na novim aranžmanima radili su, između ostalih, članovi Legena, Darko Pecotić i Stjepan Večković.

Među tim pjesmama posebno mjesto zauzimaju one vezane uz specifične datume (“Na dan Ivanja”), blagdane (uskrsna “Veseli se, o, Marija”) i lokalitete (“Preko Drave”), ali glazbenim krajobrazom ipak dominiraju biljke, odnosno priroda i od nje nedjeljiv motiv mladenačke ljubavi. Na albumu je očit utjecaj Joan Baez, i to ne samo u pristupu. Ona ne preuzima tradicionalni način pjevanja, na albumu nema višeglasja, nema grlenog pjevanja. Svoj glas koristi baš kao mlada Joan Baez, iako jačinu njezina glasa i taj intenzitet vrlo vjerojatno nikada nije mogla doseći.

Drugi album, Kneja, objavljen dvije godine kasnije svojevrsna je pratnja istoimenoj zbirki bajkovitih priča. Na popisu njezinih suradnika ovdje se već pojavljuje slovenski kantautor Vlado Kreslin, ali i istarski Cinkuši te Gorički bandisti, dok su aranžmane obogatili džezisti Kruno Levačić i Matija Dedić. Na albumu su dvije autorske pjesme, “Mitovi i legende“ te “Šajdirajda (krivuljom sjajnom)“. U njima je jasna autoričina usmjerenost na prirodne mijene kao čuvarice i tumačice prošlost, sadašnjosti i budućnosti. Godine 1998. je “Šajdirajda (krivuljom sjajnom)“ proglašena svečanom pjesmom Virovitičko-podravske županije.

Na početku novog milenija objavljuje još jednu svehrvatsku pjesmaricu u suradnji s članovima Paganini benda, Tira Les. Na njemu su pjesme iz Bilogore, Slavonije, Međimurja, Zagorja, Prigorja i Podravine, neke manje poznate, ali i dvije već objavljene na ranijim albumima. Radi se o albumu snimljenom u svibnju 2001. u Auditoriju Židovske općine u Zagrebu.

Godine 2005. Lidija objavljuje svoj kantautorski album Luna. Po prvi put Lidija je autor glazbe i teksta na svim pjesmama. Na njemu se nalazi i duet s Goranom Baretom, koji smo spominjali u prošloj retrospektivi.

Ranih 2000-ih Lidija započinje studij Etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a time je njezina glazbena karijera stavljena na čekanje.

U posljednjih desetak godina Lidija je objavila pet albuma. Prvi među njima je Zipčica, zbirka hrvatskih božićnih napjeva; drugi Prelja (kao Lidija Bajuk Trio), rođen iz koncerta održanog u proljeće 2011. u budimpeštanskoj crkvi Sv. Mihovila; a treći Senjico senjala, zvučni zapis uživo s koncerta održanog u listopadu 2015. u zagrebačkom Histrionskom domu, kojim je Lidija obilježila 30 godina na sceni. Osim uvođenja harfe, mandoline, dipli te drugih tradicijskih instrumenata, u ovom su ciklusu novost i pjesme iz dalmatinskoga primorja te austrijskog Gradišća. Lidija Bajuk Trio uz Lidiju čine harfistica Marija Mlinar i čelist Stanislav Kovačić. Četvrti i peti album prate monografiju Matapur. O tome više u nastavku.

LIDIJA BAJUK U BROJEVIMA

Diskografija Lidije Bajuk broji četiri studijska i još toliko albuma uživo te preko dvadeset kompilacija, i to uglavnom s različitih etno festivala na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine (Festival kajkavske popevke Krapina, Pjesme Podravine i Podravlja – Pitomača, Etnofest Neum), ali i nešto manje tradicionalnih izdanja hrvatske ‘world’ scene (npr. Croatian World Music – Womex 8, 9 i 10 u izdanju Spone). U Hrvatskoj i inozemstvu (Sloveniji, BiH, Makedoniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Nepalu, Tibetu, Kanadi, Kolumbiji, Češkoj…) nastupila je više od tisuću puta.

Iako nije autorica svih pjesama koje izvodi, njezin glazbeni katalog ipak ima dvoznamenkasti broj pjesama. Uostalom, ako stvaralaštvo Lidije Bajuk shvatimo kao hrvatsku inačicu estetike Joan Baez, jasno nam je da je naglasak u oživljavanju starih pjesama i iskrenoj, minimalističkoj interpretaciji, a ne u razmetanju stihotvorstvom. Ipak, važno je napomenuti da 1997. godine, kada objavljuje prvi album, Bajuk iza sebe ima tri zbirke pjesama.

Njezina književna karijera traje koliko i ona glazbena, s tim da su obje isprepletene s njezinim interesom za mitologiju te svoju, ali i druge kulture. Također, njezine knjige vrlo često imaju glazbenu pratnju. Tako je 2013. uz knjigu Matapur, posvećenu kulturnoj i prirodnoj baštini Međimurja, objavila dva albuma s međimurskim popijevkama. Tu zahtjevnu zvučnu knjigu objavila je u vlastitoj nakladi.

Dosad je objavila šest zbirki poezije i četiri prozne zbirke. Bavila se znanstvenim i uredničkim radom, a osim u književnosti, glazbenoj pedagogiji i publicistici, mjesto za sebe pronašla je i na televiziji te skladanju za film i kazalište. Zajednička poveznica svih njezinih aktivnosti oduvijek je bila zaboravljena ili skrivena tradicija. Vodi vlastite etno-edukativne radionice, a potakla je i suorganizirala više etno-projekata i terenskih etno-istraživanja. Ne moramo napomenuti da je u svim poljima svoga djelovanja višestruko nagrađivana.

Na kraju poglavlja prenosimo vam citat u kojem ona opisuje što je za nju etno:

Etnoglazba je za mene osobit glazbeni žanr koji njeguje suvremenu, estetiziranu underground obradu tradicijske glazbe i kojom njezini izvođači aktivistički problematiziraju suvremene ekološke diskurse u najširem smislu tog pojma. Dakle, etnoglazba nisu rock, jazz, pop i techno pjesme koje obrađuju tradicijski predložak, jer to nisu ni obrade tradicijskog predloška u folklornoj i u klasičnoj glazbi. S obzirom na svoju društvenu angažiranost i nepodilaženje, kritički osviještene hrvatske etnoglazbenike kontrolira se i prigušuje iz raznorodnih središta moći.

Osim toga, što i kako se uči o hrvatskoj tradicijskoj glazbi u hrvatskom obrazovnom procesu, pa i o našoj kulturnoj baštini uopće, zahtijeva ozbiljnu i promišljenu reviziju. U najnovijoj reformi školstva ta je prilika ponovno propuštena, kao što je također neshvatljivo zašto hrvatske turističke zajednice u svojim programima uglavnom zaobilaze stručno-znanstvene kulturološke spoznaje o lokalnim povijesnim i tradicijama.

ŠKRIPAVA LADICA

Osim s već spomenutim izvođačima (Dunja Knebl, Legen, Cinkuši, Vlado Kreslin, Matija Dedić, Goran Bare), Lidija je surađivala i s Josipom Lisac, Elis Lovrić te Klapom Cambi. Od međunarodnih suradnja ističu se ona s blues gitaristom Hansom Theessinkom i Seanom Cannonom iz The Dublinersa, ali ništa manje relevantne nisu ni suradnje s etno glazbenicima iz susjedne Mađarske i drugih zemalja. S obzirom na to da smo je tekstom vrlo jasno svrstali u tek odškrinutu etno ladicu, i to aktivistički pravac, à la Joan Baez, ne osjećam potrebu da ovo poglavlje bude duže no što je.

U idućim retrospektivama posvetit ćemo se drugim glazbenicima koji pjevaju na kajkavskom ili čakavskom narječju. Ostanite s nama.


Goran Bare u tri poglavlja
Denis Katanec u tri poglavlja
Toma Bebić u tri poglavlja
Zrinko Tutić u tri poglavlja
Damir Urban u tri poglavlja
Alka Vuica u tri poglavlja
Mišo Kovač u tri poglavlja
Satan Panonski u tri poglavlja
Kemal Monteno u tri poglavlja

Moglo bi Vas zanimati