Vlado Sunko: „Ne mislim da sam imao autonomiju, ali sam je uzeo”

Simbolično, iako posve slučajno, višesatni ugodni razgovor s Vladom Sunkom vodila sam upravo na blagdan svetog Duje i Dan grada Splita, čiju je nagradu za iznimna glazbena i umjetnička postignuća u čak tri navrata primio ovaj skladatelj, zborovođa i pedagog. Preopširno bi bilo bilježiti sve nagrade koje je zaslužio skladateljskim radom i sa zborovima, a ionako nije čovjek od brojki. „Nisam puno skladao“, kaže, iako njegov opus broji oko sto šezdeset djela, a potpisuje i mnogo aranžmana.

Svježe je umirovljen, iako samo službeno. Rođen je 10. svibnja 1954. pa se sedamdeseti rođendan činio kao odličan povod za reminiscenciju svestrane karijere, iako kaže da inače ne voli davati intervjue jer je previše iskren.

Foto: Glazba.hr

Skladatelj, zborovođa i pedagog. Ima li koje od ovih Vaših zanimanja prednost ili mislite da je Vaš forte upravo u njihovom ispreplitanju?

To su tri važna segmenta u mojoj karijeri i pokušao sam često odgovoriti na pitanje što sam ja? Nisam mogao odijeliti ova zanimanja pa sam shvatio da sam jedan običan muzičar, koji je podredio cijeli svoj život bavljenju svim tim aspektima da bi konačno shvatio što je glazba.

Pedagogija – povjerenje kao preduvjet

Završili ste s radom na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje ste predavali od njezina osnutka. Kako se UMAS transformirao od samih početaka?

Teško je sagledati situaciju na UMAS-u bez da se u obzir uzmu događanja u Hrvatskoj i svijetu. Taj trend je prisutan i na UMAS-u.

Kakav je to trend?

Obaveza. Stezanje. Pojačavanje i širenje sustava, koji postaje sve jači i ulazi u sve pore društva pa tako i u umjetnost i na akademiju. Ljudi na to reagiraju na razne načine. Moram priznati da se postepeno s vremenom u svom djelovanju i razmišljanju odvajam od većine svojim kolega. Nikad nisam mogao prihvatiti prisilu pa ni kao profesor nisam se strogo držao programa. Odredbe Ministarstva shvaćao sam kao okvir u kojemu sam djelujući uzimao u obzir predznanje i afinitete učenika, studenta i trenutak u povijesti, odnosno aktualnosti.

Nikad nisam mogao prihvatiti prisilu pa ni kao profesor nisam se strogo držao programa

Foto: Glazba.hr

Koliku ste autonomiju imali u krojenju predavanja?

Ne mislim da sam imao autonomiju, ali sam je uzeo. Autonomija se s vremenom smanjivala ili su ljudi postali toliko prepadnuti da su sami, zbog prokazivanja ili straha od gubitka radnog mjesta, odustali od nje. Nikada nisam imao taj strah i to je jedan od razloga zašto sam kroz cijelo razdoblje pedagoškog rada polazio od svojih viđenja i mogućnosti učenika, odnosno studenta. Uvijek sam bio protiv predavanja ex cathedra, jer je ono odvajanje profesora od studenta. Danas se govori o nekom boljem životu zahvaljujući tehnološkom „napretku“ a radi se zapravo o teškim životnim uvjetima u kojima smo svi odvojeni.

Da bismo studente mogli nešto naučiti, oni moraju steći povjerenje, a za to im se moramo približiti. Postoje različiti nivoi znanja onih koji upišu akademiju. Neki dolaze nakon srednje glazbene škole, dok neki dolaze s nepotpunim glazbenim školovanjem i mnogo rupa u znanju, ali s talentom. Ne približimo li im se, često odustanu te gubimo možda one najvrjednije. Zahtijevao sam od mojih asistenata da se spuste na njihovu razinu vještina i znanja te da se zajedno s njima se uzdižu na viši nivo, bore za njih i da ih vole jer je to najbolji način kako pridobiti studente za sebe i za predmet.

Danas se govori o nekom boljem životu zahvaljujući tehnološkom „napretku“ a radi se zapravo o teškim životnim uvjetima u kojima smo svi odvojeni

Nažalost mnogi profesori se boje gubitka autoriteta pa se prave nedodirljivi, smatrajući da studenti to ne vide. Ako se prave nedodirljivi, smatraju da studenti ne znaju zašto je to tako. To je smiješno. Ja na akademiji nisam bio samo profesor, nego sve što treba. To je pravi put, koji nigdje nije zapisan nego ga trebaš osjetiti i slijediti.

Je li prije bilo drugačije po pitanju kolegijalnih odnosa?

Bilo je bolje. Situacija je bila manje kontrolirana i oštra, a ljudi su bili slobodniji. Danas mi samo pričamo o slobodi, ali nema je nigdje. Za nju se treba izboriti. Živimo u vrlo teškom vremenu, samo toga još možda nismo svjesni. Primjećujem to i ne želim sudjelovati u tome.

Foto: Glazba.hr

Jeste li asistentima uspjeli prenijeti Vaš način razmišljanja i djelovanja?

Nadam se da jesam, i ne samo njima, nego i profesorima. Moj se pedagoški rad temelji uglavnom temelji na stvaranju samopouzdanja. Ono što smatram krunom svojega pedagoškog rada nisu nagrade ni povelje, nego priznanje mojih studenata. Kada su prošle godine saznali da ću u mirovinu, za moj šezdeset i deveti rođendan priredili su mi koncert u Foyeru HNK-a Split. Dva mjeseca su pripremali program od sat i pol vremena bez mog znanja. Zvali su Brodosplit, zbor UMAS-a, Mandolinski orkestar Sanctus Domnio, instrumentaliste, sve one s kojima sam imao kontakta tijekom moje karijere.

Ono što smatram krunom svojega pedagoškog rada nisu nagrade ni povelje, nego priznanje mojih studenata

Pozvali su i moju kćer Lilu, koju je profesorica gitare Ivanka Prusac u Glazbenoj školi Josipa Hatzea pripremila na izvedbu moje skladbe. Poziv za koncert dobio sam tri dana prije, jer je izašla obavijest na stranicama teatra. Kćer mi je lagala da ima produkciju u glazbenoj školi, a na kraju je otvorila koncert meni u čast. Dok su studenti govorili o meni, suze su mi tekle. Bilo je to veliko iznenađenje koje bi svaki profesor poželio od svojih studenata.

Resocijalizacija kroz glazbu

Od 1981. djelujete u svojstvu voditelja glazbenih aktivnosti i člana stručnog tima pri Centru za odgoj i obrazovanje u Splitu. Vodili ste zborske aktivnosti i radili na resocijalizaciji djece i mladih. Koje je aktivnosti podrazumijevala resocijalizacija?

Pojednostavljeno rečeno to je bio dom za sudski kažnjavane delinkvente. Bio sm voditelj glazbenih aktivnosti i dio stručnog tima. S polaznicima starosti od dvanaest do dvadeset godina imali smo dva benda, mandolinski ansambl, kvartet melodika, a nekoliko ih je učilo svirati gitaru i bubnjeve tijekom mog šesterosatnoga radnog vremena. S bendom Garantni list stvarali smo autorsku glazbu i imali smo materijala za cijelu longplejku. Ska ritam, Štulić te Šarlo akrobata obilježili su jedno vrijeme kada je počinjalo nešto novo.

Bili smo i na Radio Splitu i trebali smo snimati ploču. Međutim, bilo je to vrlo teško organizirati, a nisam osoba za guranje. Njih nitko nije uvažavao, iako su bili talentirani i imali su nekoliko hitova koji su se emitirali i na radiju. Smatram taj rad uspjehom. Trebalo im je dati mogućnost da izvuku iz sebe najbolje, jer bez toga ostaje ono najgore, borba za opstanak. Ti su me momci toliko voljeli da su me odgajatelji počeli gledati kao prijetnju. Bježali su kod mene, jer sam radio po njihovim željama, a ne po programu. Pa kakav program za beskućnika, za dječaka koji je ubio oca?! Kolika je patnja u njegovoj duši?!

Kad primijete da se prema njima odnosiš kao prema ljudima, budu višestruko otvoreniji. Jedan od njih mi je kasnije bio vjenčani kum. Imao sam više povjerenja u njega nego u neke prijatelje. Paralelno sam bio član stručnog tima uz psihologe, psihijatre, sociologe i odgajatelje, a zadatak je bio da kroz rad promatramo njihovo ponašanje i napredak. Taj tim je zatim formirao mišljenje koje se slalo dalje na sud, što je nosilo vrlo veliku razinu odgovornosti.

To je mišljenje većini stručnjaka bilo važno, dok je meni bilo bitno da se oslobode i dođu do onog najboljeg u sebi. Profesor Nikola Buble tada je mijenjao posao i odlazio je iz Glazbene škole Josipa Hatzea. Prijavio sam se ondje na nagovor drugih, iako mi je na tadašnjem poslu bilo lijepo.

Jeste li zato osnovali zbor dječaka u GŠ Josipa Hatzea?

Možda, iako je to došlo malo kasnije. Bio sam tužan, jer sam vidio da učenicima glazbena škola malo znači. Na prijašnjem poslu navikao sam da se za glazbu “umire”. Nakon nekoliko mjeseci uspio sam ih pridobiti. Bilo je teško zamijeniti prof. Bublu, kojeg su obožavali. Došao sam svježe s akademije i trebao sam pored ostalih predmeta predavati zbor i dirigiranje. Ništa nisam znao i učio sam s njima.

O zborskome radu i natjecanjima

Često ste uspješno sudjelovali na zborskim natjecanjima. Kako promatrate natjecateljska iskustva?

Na zborska natjecanja sam išao nerado, jer se ne volim natjecati. Dobra strana natjecanja je što pjevači vjeruju u neprikosnovenost nagrada pa dolaze na probe i više se angažiraju. Dirigent treba sve probati i vidjeti, jer je to jedini način da upozna samog sebe. Neki uče iz knjiga i znaju sve. Priznajem samo ono što sam prošao kroz svoje ruke i što sam doživio, jer tek tada imam osjećaj da nešto znam. To bi savjetovao i drugima.

Priznajem samo ono što sam prošao kroz svoje ruke i što sam doživio, jer tek tada imam osjećaj da nešto znam

Oni koji puno čitaju ostaju na priči i čitanju, a u praksi je drugačije. Obrazovanje i upijanje znanja putem informacija je osnova, ali treba se osloboditi toga i početi raditi. Samo iz prakse dolazi ono pravo.

Imate kćer u osnovnoj školi. Kako Vam se čini glazba u kontekstu općeobrazovnog sustava i glazbenih škola?

U glazbenoj školi ne vidim neke bitne promjene. Međutim, čini mi se da se u osnovnoj školi mnogo vremena izgubi na znanosti o glazbi. Nema izravnog doživljaja, nedovoljno je pjevanja i igre. Stvaramo iluziju o znanju, naročito glazbene pismenosti. One sposobnije se ne izdvaja se utapa u masu. Isto se napravilo s inkluzijom učenika s poteškoćama u klasičnu nastavu, čime kočimo razvoj čovjeka. Potenciramo natjecanja, tko će više znati informacija i slično. To je područje umjetne inteligencije, za čovjeka je važan doživljaj.

Nema izravnog doživljaja, nedovoljno je pjevanja i igre; stvaramo iluziju o znanju, naročito glazbene pismenosti

Koliko se Vaš pristup u radu zborovođe razlikovao sa studentima UMAS-a te članovima Brodosplita, među kojima nisu svi notno pismeni i glazbeno obrazovani?

Vrlo malo, jer je osnova čovjek, njegova duša i emocija. Najvažnije je koliko čovjek može osjetiti i dati. Isti je to posao, iako s pjevačima Brodosplita sporije radim. Međutim, studenti olako pristupaju uvježbavanju neke skladbe, misle da je dovoljno pročitati je i i shvatiti mentalno. Ali, glazba nije tek mentalno shvaćanje i poznavanje nota. Tek tada počinje rad na glazbi, što su pjevači iz Brodosplita već shvatili. Amateri imaju problema zbog obveza i manjka slobodnog vremena, dok je studentima to obavezan kolegij. Kada se sve zbroji, na različite načine u konačnici dolazimo do istog cilja, glazbe.

Velika je razlika kada neku skladbu pjevaš kratko vrijeme ili godinama, jer tada ti postaješ ta glazba. Isto je i kod dirigenata. Kada je Lovro von Matačić ili Milan Horvat govorio o nekoj simfoniji, naježio bi se koliko znanja posjeduje o svakom taktu i noti, jer je desetljećima izvodio određenu simfoniju. Analiza i interpretacija se s vremenom mijenja a ponavljanjem se sve više približava izvoru.

Foto: Glazba.hr

U kontekstu rada može vas se smatrati lojalnim. Višedesetljetno iskustvo na UMAS-u, s Brodosplitom i Mandolinskim orkestrom Sanctus Domnio. Rasli ste s njima kao glazbenik. Je li to tajna Vašeg uspjeha?

Ponekad mi nije jasno kako sam u Brodosplitu trideset i šest godina. U praksi vidim da moj posao dobiva više dimenzije. Rastao sam i sa svojim štićenicima iz doma, Mješovitim zborom UMAS-a i Mandolinskim orkestrom Sanctus Domnio.

Za bavljenje glazbom trebaš biti samo uporan u traganju i radu. Mene nikad nije zanimala karijera. Svirao sam s bendovima i to je isto glazba, iako je riječ o zabavnoj glazbi. Ne slažem se s tom formulacijom, jer glazba jest ili nije.

Skladateljski rad

Jeste li zbog toliko različitih glazbenih iskustava svestrani i u svojemu skladateljskom radu?

Iako bi se moj skladateljski rad mogao klasificirati kao postmoderna, to zapravo ništa ne znači. Ona uključuje sve, one koji su nastavili na modernoj i one koji idu unatrag. Kada bih pokušao definirati svoju glazbu, ona se može opisati tradicionalnom po formi. Snažan utjecaj imao je i rock te sve više jazz. Ostavilo je utjecaja i sve ono što sam prošao u životu slušajući.

Skladam zbog poruka i da vidim kako djeluju, a poruke su iskrene

Nemam nekog skladateljskog uzora. Međutim, kada bi mogao govoriti o glazbi, onda ne bih komponirao, ali mogu reći za koga to radim i zašto. Pišem prvenstveno za sebe, ali i da bude razumljiva drugima koji bi je trebali moći pratiti i osjetiti bez obzira na to hoće li im se svidjeti ili ne. Skladam zbog poruka i da vidim kako djeluju, a poruke su iskrene.

Iako ste rekli da pišete za sebe, zapravo ste često na umu već imali i izvođača?

Ponekad, kad mi dođe inspiracija da napišem neku skladbu, zabilježim je. Za Brodosplit sam napisao neka djela koja još nisam izveo, a možda i neću. Ne želim ih previše trpati svojim skladbama.

Oni me zapravo najviše „tantaju“ da izvode moje skladbe, jer se to pokazalo vrlo uspješnim. Opčinjeni su skladbom Gospe Sinjska, koja je pravi hit i gdje se god pojavimo potaknemo ovacije.

U vokalnoj glazbi često ste u duhovnoj tematici.

Istina, iako je meni sve duhovno, pa i instrumentalna glazba. Volio sam raditi glazbu na pjesme Enesa Kiševića, koje nisu vjerske tematike, ali pružaju duhovnost, melodioznost, ljepotu i dobrohotnost koju sam osjetio kod rijetko kojeg drugog pjesnika. Često sam skladbe na njegove tekstove izvodio na festivalu Cro patria. Nastajale bi trenutno. Izdao sam ciklus od šest moteta na njegove tekstove koji se ne mogu promatrati kao sakralni, ni svjetovni, nego negdje između, jer su nježni, osjetljivi, naivni.

Polazite li kod vokalnih skladbi od teksta?

Gotovo uvijek. Tekst pobudi priču. Ona je važna. Iako instrumentalna glazba nema tekst, ja ga zamišljam i radim po tome.

Skloni ste, dakle, programnoj glazbi?

I instrumentalna skladba može biti programna. Uvijek imam neku priču, mada skrivenu, jer bez nje za mene nema glazbe. Čovjek je mjera stvari i važna je komunikacija. Skladanje je potreba duše za cjelovitošću i jedinstvenošću, odnosno za svim onim što nemamo u životu. Jedinstvenost mogu pronaći u umjetnosti, a ona treba biti živi organizam koji stimulira život i svjesno komunicira sa svim svojim sastavnim dijelovima.

Postoji i „mrtva“ glazba, ona koja je povezana na umjetni način kao struktura, intelektualna i na nju ne reagiramo. Uvijek parafraziram knjigu Genij i boginja Aldousa Huxleyja: stvarnost je besmislena i ravnodušna, a jedino ima smisla sa stanovništva Boga. Smisao dobiva kroz pripovijedanja. Ako to promatramo kroz umjetnost, glazbu i kroz skladanje, pripovijedanje, odnosno priča ima smisla jer posjeduje kontinuitet i jedinstvenost koja nije prisutna u stvarnosti. Ona nam je potrebna, jer nas oplemenjuje, daje razlog za postojanje.

Tijekom studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji bio sam oduševljen novom glazbom, čak sam skladao dodekafonske serije. Ubrzo sam shvatio da me takva glazba ne ispunjava. Eksperimentirao sam, tražio kompromise, ali sam se vratio sebi i emocijama, sretan i zadovoljan. To mi je pružilo mir, koji želim emitirati dalje.

Najvažnija je ljubav, a umjetnost može biti zamjena za nju. Ne mislim pritom na bratsku ljubav ili onu između partnera, već na širinu božanske bezuvjetne ljubavi. Kada bih je imao, mislim da ne bih skladao. Tada nitko ništa ne bi radio, jer kao prosvijetljenom mu ništa ne bi nedostajalo.

Što mislite o aktualnim skladateljskim strujama u kontekstu ozbiljne glazbe?

Indiferentan sam prema drugima, svatko radi ono što misli da je najbolje. Ne mogu reći da sam podcijenjen, jer znam skladatelje koji imaju visoko mišljenje o mom radu kao i dobar prijem kod publike, ali jasno mi je da nisam in u odnosu na glazbu koja se izvodi.

Vrijedi li danas više broj praizvedbi od izvedbi?

Tako je, svaki put novo kako bi se napunila biografija. Praksa je pokazala da malo djela doživi više izvedbi. Natječaji za nove skladbe također stimuliraju skladatelje, s tim da ako se piše u određenom stilu koji je trendovski, imate velike šanse za nagradu.

Međutim, iako ste ostali vjerni svome glazbenom jeziku, brojite mnogo nagrada za skladateljski rad. Onda kvaliteta pronađe svoj put bez obzira na trendove?

Mogu samo reći da ima ljudi koji prepoznaju to što radim! Unatoč nedostatku vremena, narudžbe su me prisilile da još više skladam. Nemam, poput Papandopula, određeno vrijeme za skladanje. Dobijem inspiraciju, a sve može biti povod za skladanjem, neki motiv, nešto što čuješ i otvara ti neki novi prostor za rad.

Mandolina u fokusu

Kako ste dolazili do ideja za skladbe za Mandolinski orkestar Sanctus Domnio?

Te skladbe mogao sam pisati i za simfonijski orkestar, naročito Koncert za mandolinu i mandolinski orkestar. Riječ je o klasičnoj formi koncerta s prvim stavkom sonatnog oblika, drugi je neka vrsta pjesme, dok je treći rondo. Međutim, harmonije i motiv ne odaju klasičan zvuk. Nisam siguran, ali mislim da je to jedini koncert za mandolinu i mandolinski orkestar. Nedavno sam bio na Mandolinskom festivalu u Granadi. Predsjednik tog festivala naručio je izdanje mojih skladbi za mandolinu, oduševio se i pozvao me onamo kao gosta.

Vrlo zanimljivo s obzirom na to da ste proputovali gotovo cijeli svijet!

Da, ali nikad mojom voljom. Meni se u životu sve otvaralo i događalo, nisam htio ni karijeru pa sam je dobio. Kako je u Španjolsku išao Mandolinski orkestar Sanctus Domnio, odlučio sam ići s njima. Većina repertoara koji su izvodili na koncertu bile su moje skladbe, a tamo sam dočekan poput božanstva.

Svojim skladateljskim radom svakako ste doprinijeli afirmaciji mandoline u Splitu i okolici, a na UMAS-u čak se otvorio i studij mandoline. Kako gledate na mandolinu u kontekstu akademskog obrazovanja?

Još ’95. godine počeo je pokret za valorizaciju mandoline. Na prvom festivalu Mandolina Imota, uz Gordana Sladoljeva, Miljenka Grgina, Nikolu Bublu, Marinka Katunarića i Vladu Lukasa, zacrtao sam smjernice za razvoj. Svake godine bi objavili natječaj za nove skladbe gdje sam sudjelovao kao skladatelj i notograf. Dogovorili smo da ćemo raditi natječaj za nove skladbe i svake godine je bilo po pet, šest prijavljenih djela. I ja sam skladao te radio notografije novih djela. Split su klape, mandolina i gitara.

Split su klape, mandolina i gitara

Pokret je rastao, ali nakon odlaska Grgića izdanja su prestala, a festival i dalje postoji, iako ne na tom nivou. Paralelno s tim uvela se mandolina u Glazbenu školu Josipa Hatzea, što je bilo vrlo važno kako bi se napravila vertikala koja vodi do akademije. Kroz taj period četiri mandolinistice u Italiji su diplomirale mandoline i dobili smo profesionalce. Kad sam bio prodekan na UMAS-u radio sam na elaboratu za studij mandoline, ali sustav je krut, kompliciran i zahtijevao je dodatna sredstva za putne troškove prof. Uga Orlandinija koji je trebao biti nositelj studija. Ivana Kenk Kalebić trebala je postati njegovom asistenticom no prošlo je dvadeset godina dok nije napokon postala docentica.

Da ste ostali u Zagrebu karijera bi Vam sigurno bila drugačija. Mislite li da bi u skladateljskom kontekstu bila još uspješnija?

Kada sam išao iz Splita u Zagreb bio sam najsretniji čovjek, imao sam mladenački žar za centrom glazbe. S grupom Sunce na Boom festivalu 1974. uz Bijelo dugme i Pop selekciju bili smo proglašeni atrakcijom, a izvodili smo skladbu od dvadeset minuta. Imao sam slobodu i velike nade, ali na trećoj godini akademije već sam shvatio da osim vježbi neću doznati ono zbog čega sam došao.

Kada sam išao iz Splita u Zagreb bio sam najsretniji čovjek, imao sam mladenački žar za centrom glazbe

Tri dana nisam spavao, a najpametnija odluka u životu bila mi je što ipak nisam odustao od akademije. U Zagrebu se nikad nisam osjećao kao doma Iako prihvaćen, osjećao sam se strancem. Preotvoren sam i, ne želim nikoga uvrijediti, ali vratio sam se sa smiješkom.

Moram provjeriti s Vama jednu informaciju. Tonči Huljić rekao je da je Misa Mediterana prva pop misa u svijetu, a pripremajući se za intervju primijetila sam da ste prije njega skladali Misu (Classic – Pop –Folk). 

Nekoga je zaintrigirala ova Huljićeva izjava, pa je na Youtubeu naveo dvadestak pop misa u Hrvatskoj i svijetu, još od prošlog stoljeća. U mojoj misi, pop je samo jedan segment glazbenog jezika i forme pa ne bih uspoređivao. U klasičnijoj formi htio sam smjestiti sve one elemente i stilove s kojima se bavim. Nakana mi je bila da spojim folklor s klasičnim pristupom uz rock.

Postavio sam je na latinski tekst, koji mi je dao još jednu poveznicu kroz vrijeme i prostor. U kontekstu folklora htio sam izjednačiti vrijednosti klapskih napjeva i onih dalmatinske zagore, koji su sami po sebi izjednačeni, ali ne i u javnosti. Želio sam afirmirati disonancu male sekunde, koju u dalmatinskoj zagori zapravo doživljavaju kao konsonancu, s tercom. Uz sekundu sam bio slobodniji u harmonizaciji, a modusi i kvartno-kvintni akoradi su dio određenja mog stila. Stručno povjerenstvo Pasionske baštine prepoznalo je kvalitetu Mise za koju sam 2014. dobio prvu nagradu.

Do sada ste objavili četiri notna izdanja, imate li u planu još?

Imam, ali neću imati uvjetâ. Akademija mi je pomagala u objavljivanju i financiranju. Nemam nekih posebnih ciklusa na umu. Mnogi skladatelji, pjesnici i kolumnisti objavljuju zajedno radove koji su im ostali neobjavljeni bez poveznice. Meni nije još žurno, nakupit će se još toga pa ću povezati skladbe u neku novu priču.

Točno tjedan pred rođendan s Brodosplitom ste održali koncert u Hrvatskom domu Split Posveta Jakovu Gotovcu. Hoćete li sada malo odmoriti ili već spremate neke nove programe?

Već 18. svibnja očekuje nas međunarodno zborsko natjecanje u Šibeniku, koje organizira Hrvatska udruga zborovođa. Profesor Starc vodi nekoliko različitih međunarodnih zborskih natjecanja godišnje u Hrvatskoj, i tako već dvadeset godina. To što radi za zborski amaterizam ravno je čudu i smatram da je za to trebao dobiti odlikovanje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ali očito ne misle svi tako.
S Brodosplitom me zatim očekuje turistička sezona s nekoliko već ugovorenih nastupa, koji nam služe za održavanje i funkcioniranje.

Gradski zbor Brodosplit

Onda u mirovini nema mirovanja?

Nema, jer mirovina omogućuje da se još više možeš uhvatiti posla, onog kojeg želiš.

Je li to skladateljski posao?

Je, ali i posao zborovođe. Članovi Brodosplita već planiraju međunarodno natjecanje u inozemstvu. To je jedan žrvanj, jer ako staneš gotovo je. Mada ja već pripremam mlađi naraštaj za preuzimanje mog posla.

Jeste li već odredili svoj nasljednike?

Na UMAS-u sam sam za nasljednicu odredio svoju asistenticu, prof. Ivanu Šutić iz Glazbene škole Josipa Hatzea, sa visokim umjetničkim rezultatima (s dječjim zborom škole Corona bila je laureatkinja na natjecanju u Celju), velikim iskustvom na području vođenja zborova, aranžiranja i harmonizacije klapske pjesme, dakle svih kolegija koje sam predavao. Ipak, neki su smatrali da bolje od mene znaju što je dobro za budućnost Akademije.

Za Brodosplit bi odličan odabir bio profesor Ivan Dangradović. Već je godinama član Brodosplita, bio je moj student i istaknuo se na kolegiju Priređivanje za zborske ansamble, što je važno za buduće zborovođe, te dobro pjeva. Već je nekoliko puta radio s Brodosplitom, održao je i cjelovečernje koncert s njima kada sam ja bio spriječen. Možda se s vremenom ukaže i netko drugi, ali želim da se nastavi tradicija i da me zamijene kvalitetni i dobri ljudi.

Foto: Glazba.hr