Zagreb Jazz Portrait: „Zamišljamo jazz kao interaktivan, uvijek promjenjiv“

Naš najdugovječniji jazz sastav, izuzmemo li Jazz orkestar HRT-a, Zagreb Jazz Portrait će 4. prosinca s počekom u 21 sat u Polukružnoj dvorani &TD-a prigodnim programom uz svoj nastup proslaviti 30 godina djelovanja, a to je duboka starost govorimo li o uobičajenom trajanju postava u jazzu.

Zagreb Jazz Portrait, koji čine gitarist Mario Igrec, saksofonist Saša Nestorović, pijanist Hrvoje Galler, kontrabasist Nenad Jura Vrandečić i bubnjar Borna Šercar zauzima posebno mjesto u hrvatskom jazzu. Osim što je ZJP godinama zadržao istu postavu, ostao je vjeran svom zvuku i koncepciji. Portretovci su glazbenici bogatog iskustva, vrlo dobro upoznati s raznim aspektima jazza, stilovima, ritmovima, trendovima, ali i motivima hrvatske narodne glazbe i sve to koriste u stvaranju vlastitoga glazbenog jezika. Djela koja izvode lišena su klišeja, otvorena su, svježa i maštovita.

Iako su svi od reda sjajni improvizatori, njihova su solo izvođenja gotovo neprimjetna, u službi pojedine skladbe, ne da pokažu što znaju nego da urese izvedbu, a svaka je brižno dotjerana, puna filigranskih detalja, raskošna i ispunjena krasnim bojama. Portretovci su proširili način djelovanja ostvarivši suradnju s poznatim ansamblom Acoustic Project kojeg čine članovi Zagrebačke filharmonije. Također, neke svoje skladbe ostvarili su u formi višestavačnih djela kao što je to uobičajeno u klasičnoj glazbi, gdje su pojedini dijelovi s improvizacijama svedeni gotovo na minimum.

Zagreb Jazz Portrait/Davor Hrvoj

Osim toga, svi od reda su i glazbeni pedagozi koji svoje znanje i iskustvo već desetljećima prenose mlađim naraštajima. Osim što predaju na raznim školama, a Saša na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, već više od dvadeset godina sudjeluju u radu Ljetne jazz radionice u Bolu, koja se u ranom razdoblju održavala u Pučišćima, također na otoku Braču.

Nakon kasete „Moment’s Notice“ objavili su CD-ove „It’s Time for Jazz“ (Best Music, 1996.), „Portreti“ (Vesna glazba, 2001.), „Tri suite iz Hrvatske“ (Aquarius Records, 2003.), „Dan, dva“ (Cantus, HDS, 2007.), „Hrvatska jazz trilogija“ (Vesna Glazba, 2010.) i „25“ (Croatia Records, 2017.) te nekoliko kompilacijskih izdanja.

“Za nastup te večeri u B.P. Clubu odabrali smo bijele smokinge, znači Satchmo look”

Uoči jazz partyja u Polukružnoj, o stvaralaštvu tog sastava članovi ZJP-a govorili su za portal Glazba.hr. „Koliko je ZJP važan sastav za hrvatski jazz to će pokazati povijest, točnije – vrijeme, promišljanja situacija i stilova”, tvrdi Saša. „Nama je važan jer smo bili svjedoci jednoga neobičnog vremena, u početku neinformiranosti, a sada – preinformiranosti. Naime, snimke i ploče bile su rijetke i jedva dostupne, a sada svatko sve trenutačno otvori na svom telefonu. Svjedočili smo jednoj izgubljenoj generaciji, bez edukacije, točno u vrijeme kada su stariji glazbenici ostajali bez posla, a mladi nisu dolazili, tj. nikada nisu niti došli do posla. Mislim na profesionalno sviranje jazza u našoj regiji.”

Borna dodaje: „ZJP je važan prvenstveno zbog dugovječnosti ansambla, a i njihovih članova od kojih moram izdvojiti Maria Igreca kao vrhunskog didakta koji je iznjedrio većinu gitarista na današnjoj sceni, također i Sašu Nestorovića koji je proširio djelovanje i na regiju pa se njegov rad kroz obrazovanje vidi i na bogatoj saksofonističkoj sceni Slovenije a naravno i Hrvatske. Jura Vrandečić godinama održava jazz seminar na Braču kroz koji su prošli mnogi glazbenici koje danas susrećemo na sceni.” Mario o važnosti zajedništva kaže: „Očito je da se u svojoj različitosti uzajamno nadopunjujemo i sve potom rezultira nekim posebnim ali opet zajedničkim zvukom.

Na kreativnost benda utječe individualno glazbeno sazrijevanje. Nakon toliko godina zajedničkog sviranja svjesni smo važnosti komunikacije unutar sastava, kako kroz dogovore prije muziciranja, tako i za vrijeme sviranja uz uvažavanje i poštovanje svačijeg kreativnog impulsa bez egotripa. Zato vodimo računa o poštivanju tuđih zamisli, ali i o prihvaćanju svih sugestija ako se pokažu kao dobitna kombinacija.”

Saša Nestorović/Davor Hrvoj

ZJP je dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja publike i struke, među ostalima nagrade Porin. Jedna od važnijih bila je nagrada Heineken koja je pobjednicima donijela deset koncerata po Hrvatskoj, svuda gdje Heineken ima svoje distributere. „Ta nagrada okrunila je naše desetogodišnje postojanje i djelovanje te je pokazala da se na hrvatskoj sceni pojavio novi jazz pristup mlađih glazbenika, a ujedno nam je dala poticaj za daljnji rad u istom smjeru”, rekao je Jura.

Saša je ironično dodao: „U to vrijeme imali smo različite odjevne kombinacije, između ostalih odijela od tamnoplave brušene svile po uzoru na Milesa Davisa, no za nastup te večeri u B.P. Clubu odabrali smo bijele smokinge, znači Satchmo look, iako smo svirali naše postmodalne kompozicije, što je bio veliki kontrast. Bili smo sigurni da od toga neće biti ništa. Prvu je večer nastupio jedino kvartet Boilers, na koji su došli svi mogući slavni i poznati prijatelji roditelja nekih članova, a mi smo se druge večeri gužvali s još dva ansambla: Sakamoto Chang i još jednog, ne sjećam se kojeg. Međutim, međunarodna je komisija izabrala baš nas za nagradu. Pristojno smo svirali, a još bolje izgledali. Svih deset koncerata ponosno smo održali i bili uredno tretirani!”

“Studenti ETF-a imali su prve pržilice i naš je prvi CD kod njih umnožen u puno primjeraka”

Zagreb Jazz Portrait nastao je 18. rujna 1991. godine okupljanjem na periferiji grada Zagreba (Petruševac-Pešćenica). Na prvoj probi, 1991., sudjelovali su bubnjar Jurica Uginović (tragično preminuo 1998.), saksofonist Saša Nestorović, kontrabasist Nenad Jura Vrandečić i gitarist Mario Igrec. U toj su postavi djelovali gotovo osam godina. Zapravo, ZJP je nastao iz niza kombinacija u kojima su svirali 1980-tih: utorkom u Gjuri, srijedom u Lapu, subotom u Kino klubu te u Klubu mladih u ZKM, koji je iznenada bio privatiziran i postao veličanstveni B.P. Club, pa u gornjem prostoru, na ulazu u ZKM, galeriji ZKM-a, više puta i na Radiju 101, pa u Kulušiću s Tabasco Bandom subotom, klubu likovnih umjetnika iznad Knjižnice Grada Zagreba na Glavnom kolodvoru…

„Ideja je bila Jurice Ugrinovića i moja”, prisjetio se Jura. „Bili smo mladi glazbenici koje su nazivali ”mršava ritam sekcija”, s obzirom da smo obojca bili mršave, šlank građe. No, osim tog sastava nas dvojica smo istovremeno pokrenuli sastav Exotic koji je bio preteča današnjeg sastava Cubismo. Uz to, zajedno smo marljivo vježbali i djelovali i u drugim jazz i evergreen sastavima tog vremena i, zapravo, uz ritam sekciju Kruno Levačić–Mladen Baraković, bili nositelji zagrebačke jazz scene. Prvi nastup bio je u bjelovarskom Caffe clubu Zagreb.

To je tada ujedno bilo službeno sklonište tijekom uzbuna. Tamo nas je vodio legendarni Mike Mazur. Honorar je bio u hrvatskim dinarima, dovoljan točno za putne troškove.” Početaka se sjeća i Saša. „Scena je bila izuzetno živa. Bez automobila smo nekako nosili bubnjeve i pojačala na sva ta mjesta. To sada zvuči kao bajka. Nenad Jura Vrandečić nositelj je osnovne pokretačke zamisli. Mislim da je organizirao i neke festivale u Gjuri. Najprije je zamislio latino projekt u koji se ja nisam uspio uklopiti sa svojim coltraneovskim idejama, a potom je ansambl nekako prirodno proradio sam od sebe, počele su prve fokusirane probe, bez svađa i skretanja pozornosti samo na sebe, što je ponekad pretjerana potreba glazbenika u tom poslu.”

Nenad Jura Vrandečić/Davor Hrvoj

Na početku su zapaženi bili tematski koncerti od nazivom ”Portraits of…”, otprilike jednom mjesečno u Polukružnoj dvorani i MM Centru Studentskog centra na kojima je ZJP portretirao legendarne jazz autore, među ostalima Theloniousa Monka, Johna Coltranea, Charliea Parkera, Milesa Davisa, Johna Scofielda, Davea Hollanda i Dukea Ellingtona. „Istodobno smo, uz vlastitim skladbe, počeli raditi obrade raznih kompozicija velikana jazza, ali s vlastitim aranžmanima pa i rekonstrukcijama kompozicija i doradama po našem ukusu“, sjeća se Jura.

„To je došlo spontano ali i logično, u skladu s našim uvjetima i uvjerenjima. Dakle svi jazz sastavi na svijetu do tada su izvodili većinom jazz standarde i poneke kompozicije jazz klasika i tadašnjih velikana te glazbe. Mi smo u novim uvjetima naše svakodnevnice i novog projekta pod nazivom ZJP odlučili pokazati svijetu da imamo vlastite skladbe jednako dobre za slušanje i izvođenje, što se u ovih trideset godina pokazalo uspješnim.” Saša dodaje: „Svirali smo sve što smo tada slušali, od skladbi velikana do nekakvih no name kompozicija koje smo samo mi slušali, ali to nam tada nije smetalo. Tako je nastao nespretan ali pamtljiv naziv grupe koji se ipak održao sve do danas, iako su lektori prigovarali.

Četvrtkom smo imali redovite nastupe KSET-u, i to s velikim uspjehom. Studenti ETF-a imali su prve pržilice i naš prvi CD je kod njih umnožen u puno primjeraka. Rekli su mi da uz našu glazbu puno lakše uče i spremaju ispite. Tada smo imali nekakav kultni status. Klub je uvijek bio prepun zainteresiranih slušatelja. Svirali smo za simbolični honorar za koji nisam mogao kupiti niti pisak za saksofon, ali zato, kad su stigla prva sredstva od grada za ”uspješan studentski jazz klub”, više nikada nismo bili prepušteni tamo.

To je jedna od izuzetno razočaravajućih uspomena. Mario, pak, govori o važnosti tih projekta za razvijanje karaktera sastava. „Uz to što smo publici približavali određene velikane jazza, i mi smo učili od njih ulazeći u specifičnosti autora”, rekao je. „Ali najvažnije je da nismo naprosto prosviravali kompozicije, već smo se trudili dati svoj pečat stavljajući ih u neke naoko čudne aranžmanske situacije, ali tako da ne izgube svoj okus. Dakle, polako smo stvarali svoj zvuk.”

“Uvijek smo zadužili nekoga da pazi na malog Juricu, jer je redovito nestajao skačući s rive da vidi što ima tamo dolje”

Najvažniji doprinos ZJP je dao stvaranjem autorske glazbe pri čemu svi članovi sudjeluju kao skladatelji. Njihove su skladbe zamišljene baš za članove sastava, glazbenike koji ih izvode, njihove afinitete i karaktere. „Naše skladbe su naša osobna iskaznica, to smo naprosto mi”, tvrdi Mario. „Meni je to isključivo razlog zbog kojeg se bavim glazbom. Svi smo autori i to različiti, ali se sound benda pretapa u homogenu zvučnu sliku. Posljednjih godina imam čudne senzacije.

Probudim se po noći, a u glavi mi odzvanja neki motiv ili ideja za temu. Ustanem, primim gitaru u ruke, odsviram, zapišem, kasnije nadogradim i sve krene nekom svojom logikom.” Saša naglašava upravo Marijev doprinos autorskom stvaralaštvu. „Vlastite skladbe odlučili smo izvoditi prvenstveno zbog Marija Igreca i njegovih čuvenih marš knjižica – malenih kajdanki za marširanje limenih glazbi u kojima je već imao puno zapisanih ideja”, kaže.

„Da ne bude usamljen u svojim namjerama i eksperimentima, svi smo se uključili. Skladanje u jazzu je uglavnom samo okvir za improvizacije, ali ne bilo kakav, mora funkcionirati, mora pružati mogućnosti.” Jura tvrdi da je to bila ideja od samog početka. „Odlučili smo stvarati vlastitu glazbu u vlastitoj novoj Hrvatskoj”, kaže. „To je bilo blisko onoj inačici: ”hrvatska puška na hrvatskom ramenu”. Treba imati na umu da je to bio početak Domovinskog rata! Mario Igrec je bio lokomotiva koja nas je vukla u tom smjeru. On je potaknuo i nas ostale.”

Borna koji vodi i svoj sastav Borna Šercar’s Jazziana Croatica, za koji također piše glazbu, kaže: „Za ZJP pišem potpuno drukčije i u principu nikad s Jazzianom ne izvodim skladbe koje napišem upravo za ZJP. Naime, stil je također specifičan, upravo jer je određen mjestom u kojem djelujemo, a to je europsko kulturno nasljeđe. Ne trudimo se kopirati američku tradiciju koliko njegovati vlastiti izričaj. Zato je zvuk autentičan i originalan, prvenstveno zbog njegovanja autorskog izričaja svakog člana. Akcent je na autorskim kompozicijama članova ansambla, spontanosti i iskrenosti glazbenog momenta.”

Mario Igrec/Davor Hrvoj

Svaki nastup ZJP, pa tako i ovaj u Polukružnoj, ujedno je prigoda za prisjećanje na dragog prijatelja, bubnjara Juricu Ugrinovića, omiljenog u raznim zagrebačkim a i međunarodnim – ne samo glazbenim – krugovima. Koliko god je njegov odlazak bio strahovit šok za sve nas, svako od tih sjećanja ispunjeno je pozitivnom i poticajnom atmosferom. Naime, mnogo je anegdota vezano upravo za njega, a njihovo prepričavanje zauvijek će ga održati u našim sjećanjima.

Saša, koji je surađivao s Juricom u nekoliko kombinacija, od Portraita do Cubisma, sjeća ga se kao posebne osobe. Upravo je on napisao skladbu za njega – Baladu za Juricu. „Imao je izrazito individualni pristup”, kaže. „Slušali smo iste ploče, tih malo koliko smo imali. Svirali smo i u duetu. Bilo je ugodno i zanimljivo svirati s Juricom! Pisao sam balade još i ranije, a u ovom ansamblu zvučale su, na sreću, mirno i bez nervoze. Imam ciklus od dvanaest balada, a svaka je u drugom tonalitetu.

Kad je Jurica preminuo, bio sam oko F dura i ta je bez puno razmišljanja bila posvećena njemu. Između ostalog bio je važan jer je imao auto, pa smo mogli čak do Bjelovara, Koprivnice, Čakovca. Njegov lagani plastični trabant jedne su večeri prolaznici u alkoholiziranom stanju podigli i bacili u obližnji potok na Markuševcu. Međutim, kad se vratio na cestu i osušio normalno je dalje radio.” Jura je posebno emotivan: „Jurica ja naprosto bio dobri duh svih sastava u kojima je djelovao – anđeo čuvar!”, kaže.

„Bubnjeve je počeo svirati na zagrebačkom Borongaju gdje smo zajedno odrasli. Bio je pet godina mlađi od mene, kao i moj mlađi brat, pa sam ih svojevremeno čuvao kao klince dok roditelji ne bi došli s posla. Tako smo Jurica i ja započeli svirati, on po loncima u kuhinji, a ja po nekoj bas gitari Musima. Samo nekoliko zgrada dalje živio je i tada mladi Kruno Levačić koji je išao sa mnom u razred. S njim sam tada također intenzivno svirao. Od svih nas iz ZJP-a Jurica je najčešće imao neki peh. Često smo ga prije nastupa, gdje god bi to bilo – izgubili – jer bio je silno radoznao na sav svijet oko sebe. Također, bio je pasionirani ronilac na dah. Tako smo redovno, kad smo imali gažu na moru, nekog od nas zadužili da pazi na malog Juricu jer je redovito nestajao skačući s rive da vidi što ima tamo dolje. Jedan takav skok i zaron u dubine Jadranskog mora u Omišu uzeo ga je zauvijek…”

“U zajedničkom muziciranju izuzetno je korisno kad već unaprijed znate eventualne reakcije ljudi ili robota, sampleova s kojima svirate”

Umjesto Ugrinovića, 1998. godine kvartetu se pridružio Borna Šercar. „Nažalost, Jurica nas je, malo je reći puno prerano, napustio, pa su me dečki pozvali da sviram umjesto njega” govori Borna. „To sam, naravno, prihvatio iz poštovanja prema njihovu minulom radu s Juricom. Bila mi je velika čast jer to su bili već renomirani muzičari, a i ZJP je tada bio već uistinu vrlo poznat i njihovi su koncerti uvijek bili krcati. Sastav se trudio imati koncept na svakom svojem nastupu, što je rijetkost. Često se sjetim Jurice, zapravo uvijek kad sviram sa ZJP-om, ali i inače. Sjećam se njegovog smiješka i naših razgovora o, primjerice, Jacku DeJohnetteu, Elvinu Jonesu i ostalim velikanima.”

Jurica Ugrinović

Uz ZJP ponekad su nastupali i/ili snimali i gosti, primjerice tamburaš Ranko Purić, ali i pjevačice Vesna Pisarović i Vanna. Nakon Vannina nastupa sa ZJP-om u B.P. Clubu legendarni Boško Petrović rekao je da je ona vlasnica zlatnoga glasa. U međuvremenu su kao gosti uz njih svirali pijanisti Dejan Pečenko i Matej Deronjić te Matija Dedić koji je sudjelovao u snimanju njihova dva albuma. Dolaskom klavijaturista Hrvoja Gallera sastav je 2011. proširen u kvintet i u toj postavi djeluje do današnjih dana.

„Ja sam prije kukao kako sam osuđen svirati bez pratnje harmonijskog instrumenta pa smo često surađivali s Matijom Dedićem kao gostom”, objašnjava Mario i dodaje: „Pojavio se Hrvoje Galler, kliknuli smo i eto nas, svi sretni i zadovoljni. Galler se također okušao kao skladatelj, Borna se razvijao, a s time sam i ja mijenjao pristup.” Jura ga dopunjuje: „Trebala je naprosto jača harmonijska podloga našoj komponiranoj glazbi. Ujedno klavir + kontrabas + bubnjevi osnova su jazz stila, a gitaristi su samo dodatak, ha ha ha.” Saša se nadovezuje: „Budući da u Marijevim skladbama uvijek postoje izuzetno slojevite, razvijene, zahtjevne harmonijske progresije i situacije, kada improviziram po tim progresijama, imam comping – pratnju samog autora, gitarističke okvire. No, kad Mario improvizira, njega ne prati nitko i to je prilično teško. Zato smo htjeli pijanista.”

Svojeg uleta u sastav prisjeća se Hrvoje: „U početku sam sudjelovao na nekoliko svirki sa ZJP-om. Ako se dobro sjećam, prva je bila u klubu Sax. Tada su spominjali snimanje novog albuma, ali nije se govorilo o točnom datumu, a ni o repertoaru koji bi se snimao. Prošlo je neko vrijeme od tih svirki, da bi me Mario jednog dana nazvao i pitao hoću li s njima snimiti novi album, na što sam rekao naravno da hoću. Pitao sam kad bi to bilo, a Mario je rekao: „Odmah! Dođi što prije, mi smo već u studiju.” Svirati s takvim glazbenicima za mene je tada bio velik izazov. Puno slobode u sviranju, izražavanju, puno novih saznanja i veliko zadovoljstvo koje traje još i danas.”

Hrvoje Galler/Davor Hrvoj

Osim tih izmjena, ZJP godinama djeluje u nepromijenjenoj postavi, a riječ je o dugogodišnjim prijateljima što je iznimno važno za razvijanje glazbe. Budući da čitavo to vrijeme sviraju zajedno, iznimno su uigrani i poznaju se u dušu. „Ovaj sastav je uspio – sada točno već trideset godina – aktivno djelovati na hrvatskoj sceni s istim osobama od početka djelovanja, što izdvaja tu skupinu od ostalih sličnih projekata kako po dužini djelovanja tako i glazbenicima”, tvrdi Jura, a Hrvoje dodaje: „Ne znam koliko je važno da tolike godine djelujemo u nepromijenjenu sastavu, ali smatram da dugovječnost u ovom slučaju daje dobre rezultate. Lakše je pisati glazbu s ljudima koje dobro poznajem na osobnoj i glazbenoj razini. Oni su mi kolege, mentori a i prijatelji. ZJP smatram jednim od najkreativnijih okruženja u kojima sam radio.”

Tako misli i Borna. „Razlika u odnosu na druge sastave je u tome što se sastav u principu ne mijenja, što su ovdje okupljeni vrhunski muzičari koji sviraju autorske kompozicije, a možda i najvažnije što su svi nakon toliko godina ostali prijatelji. Prijateljstvo među nama je važno zato što si možemo otvoreno reći neke stvari, a da se to odmah ne pretvori u svađu, pa se konstruktivno nalaze rješenja, sve to kroz prijateljstvo a i kroz profesionalizam prema tome što radimo”, rekao je.

„Ujedno, važno je da se postava ne mijenja jer se poznamo i privatno, pa si neke stvari oprostimo brže – a i svirački – što se čuje u izvedbama i međusobnoj interakciji. Zapravo, mnogo toga ne moramo dogovarati, a ipak se dogodi na koncertima.” O važnosti prijateljstva i dugogodišnjeg djelovanja s istom postavom Saša kaže: „Teško je govoriti o prijateljstvu u današnje dane ”odfrendavanja”. Najvažnije je da smo zadržali duboko poštovanje i povjerenje, što nije lako, život je pun uspona i padova, borbi, lutanja.

U zajedničkom muziciranju izuzetno je korisno kad već unaprijed znate eventualne reakcije ljudi ili robota, sampleova s kojima svirate, pogotovo u interaktivnoj jazz glazbi. Mi zamišljamo jazz kao baš takav: interaktivan, uvijek promjenjiv.”