Zdenka Kovačiček žena je velike i prkosne glazbene karijere koja traje gotovo koliko i njezin život

Ozbiljno je počela pjevati u doba kad su diskografi tražili izvođače koji će ploče prodavati u milijunima te one čije će se melodije pjevušiti na svakom koraku. Nju pak nikad nisu zanimale pjesme koje će publika s njom pjevati, već one koje će slušati. Nosila je i nosi status buntovnice, ali ne bez razloga.

„Uvijek sam voljela komplicirati. Sve što su radili drugi meni je bilo prejednostavno. U nekom trenutku sam počela surađivati s jazzerima. Ima li nešto kompliciranije od jazza? On je teška, visoka kategorija koja spada u klasiku. Nikada nisam htjela snimati pjesmice i na svoju štetu sam se odlučila na teži put. No u njemu sam cijelo vrijeme ostala stabilna“, kaže.

Zdenka Kovačićek / Matej Grgić

Sjajan primjer koji oslikava njezine riječi pjesma je ”Klik tema br. 1”, u kojoj Kovačiček osam minuta improvizira. Bez ijedne riječi, sigurne luke, u njoj je pokazala svu raskoš svojega glasa. Ona možda i najbolje opisuje ono što Zdenka jest.

„Ta je pjesma čista psihodelija. Svi drugi izvođači su u to vrijeme svirali klasični rock, a ja sam uvijek tražila kombinacije, neke čudne puteve. Joe Cocker, Janis Joplin i drugi izvođači koji su se okupljali na Woodstocku bili su moji uzori“, kaže.

Neprestano je radila na svojoj improvizacijskoj vještini.

„U početku nisam bila zadovoljna njome. U Kulušiću sam redovito pjevala na sessionima koje je vodio Boško Petrović. On me je strašno hvalio. Nijedna druga pjevačica nije usudila ni probati pjevati na taj način. Boško me je znao najavljivati i kao članicu svojeg benda. Meni je to bila velika čast“, priča nam o svojim početcima.

Na polovici autobiografije

Jedan od njezinih ideala za kojima je uporno trčala bilo je brušenje vlastita talenta do maksimalnih granica. Željela je u svojem grlu stvoriti pet oktava.

„Uspjela sam doći do četiri“, govori nam.

Na ono što je postigla i napravila Kovačiček gleda sasvim objektivno, realno i ne libi se reći zbog kojih stvari danas žali. Takav pristup zauzela je i u pisanju svoje autobiografije, a u tom je procesu sada otprilike na polovici puta.

„Kad sam počela, dala sam si samo jedan zadatak, a to je da ću u knjizi napisati istinu, a ne romantiziranu verziju svojeg života“, kaže.

Zdenka Kovačiček / Matej Grgić

Svojevrsni presjek onoga što ju je obilježilo i onoga čime je ona obilježila svoju okolinu i glazbenu scenu pripremila je i za sutrašnji koncert u Petom kupeu, koji će se održati pod egidom 40+40. U tom je nazivu sažela težnju da napravi nastup podijeljen po fazama; najprije će, najavljuje, pjevati pjesme novijeg datuma, dok će kraj posvetiti početnoj fazi karijere. Između njih pripremila je neizbježan blok posvećen svojoj neiscrpnoj inspiraciji Janis Joplin.

„Nadam se da će Peti kupe kao i prošle godine biti pun i da će atmosfera biti luda“, kaže, pa nastavlja: „Janis? Doma imam pet njezinih biografija. Bila je jedina. Nikada više neće tako ne pjevati, nego proživjeti glazbu. Upravo zbog toga se toliko identificiram s njom. Isto smo doživljavale glazbu. Kao ekstazu. Mjuzikl koji sam napravila, a koji je bio inspiriran njome, imao je skoro stotinu izvedbi, bio je to jedan od naših najuspješnijih mjuzikala. Marija Borić ju je glumila, igrala je njezin život, a ja sam pjevala. Izvodila sam šesnaest pjesama, a bila sam na drugoj sceni koja je bila iznad pozornice, kao da sam pjevala s neba. Aplauzi nakon ”Me and Bobby McGee” znali su trajati i po pet minuta. To mi je najdraža njezina pjesma jer mi leži, osjećam je“, govori zaneseno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Zdenka Kovacicek (@zdenkakovacicek)

Najavljuje da će na koncertu izvesti i sada već kultnu ”Elektru”. Već je općepoznata priča da je tu pjesmu „iz naftalina“ izvukao Karl Lagerfeld, koji ju je 2017. pustio na svojoj posljednjoj, a po mnogima i najboljoj reviji.

„Čudne su puteve imale te moje pjesme. Nikad ih nisam promovirala, nikad se nisu prodavale u velikim tiražama. No to je ta kozmička pravda, put koji je odveo pjesmu tamo gdje je trebala biti. I taj se album prodavao po cijelome svijetu. Mislim da se od naših izvođača globalno prodaje još samo Bregović“, kaže Kovačiček.

Milijuni pregleda

Prisjeća se kako je nastajao album koji je nosio upravo ime pjesme ”Frka”. Jugoton ga je distribuirao, a snimljen je u studiju Radio Zagreba.

Zdenka Kovačiček / Matej Grgić

„Vjerovala sam u svoje materijale. Bila sam užasno tvrdoglava i uporna. Tako je bilo i s Frkom, koja ima tekstove Slavice Maras, inače autorice četiriju knjiga s takvom šašavom poezijom. Njezinih tekstova ima i na albumu Konstatacija jedne mačke, a neke od njih sam čuvala četrdeset godina. Jugoton je samo distribuirao Frku, a Radio Zagreb nam je ustupio studio, no Slavica i ja smo same platile muzičare, aranžera i ostalo. Ta je pjesma u aranžmanu Nipplepeoplea danas skupila 21 milijun pregleda na YouTubeu. Da se tada promovirala, tko kaže da ne bi već i prije postala toliko popularna“, kaže Zdenka.

No to nije nešto što je brine.

„Zanimljivo je da smo Frku izvodili i na Zagrebačkom festivalu, ali smo je cenzurirali, izbacili smo riječ ‘guzica’. Ljudi nisu shvaćali poantu. To je metafora koja zapravo govori o tome kad nekog prihvatiš u potpunosti. I ljubav i guzicu. Morali smo to mijenjati. A meni je taj stih čudesan“, govori, dodajući da je sama financirala još jedan album, Love Is a Game, na kojem se našla i pjesma ”Violin Song”. Na njoj Kovačiček glasom imitira zvuk violine, a ovaj se uradak sigurno može staviti uz bok ”Klik temi br. 1”.

Brojne stvari koje je izvodila nikada nisu bile kalibar koji će završiti na pločama.

„Bila sam nekomercijalna. Pitali su se tko će to kupovati. No, po meni se, kao i danas, prodavalo sve što se dobro promovira. Ali nije se razmišljalo na taj način. U Jugotonu su se tražili prodajni pjevači. Mišo Kovač je tu najbolji primjer, pogodio je publiku baš u žicu“, kaže.

Pjesma ili pjesmica?

Kroz razgovor Kovačiček pjesme za koje smatra da im umjetnička vrijednost nije prvi atribut naziva pjesmicama. I sama je, kaže, imala jednu takvu.

„Moj prvi veliki hit je bio ”Žuta ruža”, koju je napisao Vlado Kos. U to vrijeme sam već išla na turneje po Rusiji, a ta je pjesma ovdje bila na top listama. Četiri mjeseca je bila na prvome mjestu. Pjesma je jednostavna i lako ulazi u uho i pod kožu. Nježna je“, govori.

Još i prije ”Žute ruže” Duo Hani – čija je bila polovica – pjevao je pjesmicu ”U pola dva”. Kovačiček je još kao dijete nastupala u kazalištu i svirala harmoniku, a na pozornice svih plesnjaka u Zagrebu, još dok je bila srednjoškolka, došla je upravo s Duom Hani. Onda su krenuli i pozivi u inozemstvo, nastupi na televizijama… Najveći glazbeni uzor generacije bio je San Remo, no ona je oduvijek bila opčinjena američkom glazbom.

„Na poziv menadžera koji je čuo Duo Hani bile smo pozvane u Beč. Bile smo na TV-u, pjevale u poznatim klubovima. Nastupale smo, recimo, uz Billa Haleyja, koji je stvorio prvi plesni rock’n’roll, ”Rock around the clock”. S njim smo išle na turneju. Onda smo se obje udale. Obje za muzičare i obojica su se zvala Rudy. Njezin je bio gitarist, moj basist. Ja sam sa svojim suprugom osnovala bend, a njih su dvoje imali duo. Oni su odselili u Kanadu, a mi smo krstarili po Europi i Bliskom istoku. Svirali smo po američkim klubovima, pjevala sam jazz standarde, soul. Po Austriji, Švicarskoj i drugim zemljama Europe takve su stvari bile jako slušane. U Njemačkoj je u jednoj od baza vojni rok služio i Elvis Presley“, prisjeća se, dodajući kako je tu stekla ogromno iskustvo.

Zdenka Kovačiček i Tena Šarčević / Matej Grgić

I dobila jednu od prilika života, pjevati na rođendanu Mihaila Gorbačova.

„On je čovjek koji je promijenio tijek povijesti. Tada je već živio u Njemačkoj i slavio je 75. rođendan u jednom hotelu u Primoštenu. Znali su da sam imala 25 turneja i da govorim ruski i pjevam balade na tom jeziku. Onda su me angažirali uz trio Vanje Lisaka da prije intimne večere s dvanaestoricom državnika iz tog vremena pjevam. Gorbačov je bio na čelu stola. Otpjevala sam četiri najpoznatije ruske balade i onda je počela večera. Meni je to u sjećanju ostalo kao velika stvar“, govori.

Inače, njezine su ruske turneje obično trajale tri do četiri mjeseca, a jednom je na putu bila punih godinu dana. Nije bilo lako istovremeno biti i uspješna majka i glazbenica, no uz dobru organizaciju, kaže, sve se može. Nastavno na to, pitamo je što misli o generalnom položaju glazbenika u Hrvatskoj.

„Stalno govorim da je glazba opasna i riskantna profesija. Ima onih koji su napravili karijeru i dobro im je. No što ako ti nemaš pjesmu, nemaš hit, ne zovu te na koncerte? Ovisiš o menadžeru, diskografu, tržištu. Puno je faktora i jako je teško. Puno je ljudi primorano raditi i druge stvari uz glazbu. Mene su spašavale turneje jer nikada nisam imala velike tiraže. Jazz nema puno publike niti je toliko plaćen. No vrijeme se mijenja, mladi sada imaju puno prilika. Mogu ići na pjevačke talent showove pa ih nakon toga angažira televizija. Imamo i Doru, pjevači pune i Arene, što je odličan prihod. Više je načina da glazbenici zarade posredno“, kaže.

Zdenka Kovačiček / Matej Grgić

Žene nek’ budu žene

Ističe i kako od mlađih izvođača posebno cijeni Matiju Cveka, s kojim je imala i duet. Čula ga je na jednom božićnom domjenku i odmah zaključila da je on pjevač budućnosti.

„To je bilo prije no što je postao ime koje svi znaju. Danas mi je drago što mu karijera dobro ide. Kompletan je čovjek, i autor i izvođač. Sada imam u pripremi jedan duet s našim velikim pjevačem, ne smijem još reći o kome se radi. Do njega je prilično teško doći, ali oduševljen je mojom idejom i trenutno tražimo termin za realizaciju. Radi se o jednoj stranoj stvari koja bi trebala ići s prijevodom, a koja govori o glazbi i tome koliko nam ona znači u životu. Evo, opet imam izazovnu situaciju i namučit ću se dok je realiziram, no volim to tako“, priča.

Ponosna je i što je napravila i duet s Remi. Reperica je oduševljeno prihvatila suradnju.

„Zajedno smo poslale poruku ženama“, kaže Kovačiček.

A s obzirom na to da će njezin sutrašnji koncert biti svojevrsni uvod u dan žena, pitamo je što bi im tim povodom poručila.

„Ženama bih poručila samo da budu žene. Drago mi je da će Sanja Sarnavka dobiti nagradu za Zagrepčanku godine. To je ono što znači biti žena. Brinuti o slabijima, biti emotivna, htjeti pomoći, otvoriti oči drugima, pružiti zaštitu. Puno muškaraca ne može živjeti bez žene, a žene bez muškarca mogu. Ipak, žene su danas opterećenije no ikada. No dobro. One mogu sve“, zaključuje.