Zvonimir Varga: „Nakon svirke su mi znali reći - budi svoj i dođi nam opet. To dovoljno govori.”
Zagrebački kantautor Zvonimir Varga nedavno je predstavio svoj deseti album Muzika. Slušajući Muziku, dolazi se do zaključka da je Zvonimir, surađujući s producentom Jerom Šešeljem, glazbeno potpuno sazrio i da je riječ o njegovu najkvalitetnijem albumu do sada! Iako je glazbeno raznolik, Zvonimir Varga iz pjesme u pjesmu dokazuje da se iznimno uspješno pronalazi u raznim glazbenim smjerovima, a unatoč činjenici da kompozicije donose ozbiljne poruke, njegove pjesme su radiofonične, melodične i lako pamtljive. Varga je na sceni gotovo dva desetljeća, a uskoro će odsvirati svoj tristoti koncert.
„Balašević mi se uvukao pod kožu”
Na sceni ste više od desetljeća, kako su izgledali vaši počeci, kada ste napisali prvu pjesmu?
Prve pjesme su nastale već krajem devedesetih godina. U početku je samo kapalo, ali kad se pipa do kraja otvorila, počelo je curiti na sve strane, pritom mislim na pjesme. Na kraju dana sjeo bih uz gitaru i nekako mi je došlo da zabilježim iskustva i osjećaje koje sam proživio taj dan, ili koji dan prije, ili u nekom prošlom životu. Tko će ga znati… Kad sam imao najviše inspiracije, znao bih dnevno napisati i dvije do tri pjesme, jednu za drugom. To je bilo prije petnaestak godina. Sada imam tekicu pa tu i tamo ubodem neku stvar. Sa svirkama sam krenuo 2009., a najviše ih je bilo tijekom idućih par godina. Znao sam na dnevnoj bazi imati i po dva nastupa, a tjedno bih ih znao zaredati i tri do četiri. U tom je periodu bio, kako su ga tada nazvali, i svojevrsni kantautorski boom na sceni, naročito u Zagrebu. Sviralo se na mnogim mjestima, bilo je dosta festivala, bio je manji problem pronaći svirku nego danas. Kako su krenule svirke, tako sam i samostalno objavio prvi album Pjesme 2011. godine. Vrlo brzo uslijedili su i drugi albumi, a svirke su se nastavile do dan danas.
Koji su glazbenici najviše utjecali na vaš izričaj?
Prvi bend koji sam počeo ‘skidati’ su definitivno bili stariji Prljavci, oni su često imali četiri-pet akorda koje sam relativno jednostavno naučio, pa sam ih kasnije vrtio u raznoraznim kombinacijama. U srednjoj školi sam dostao slušao domaće radio stanice, tada mi je odgovarala takva glazba. Što se tiče pravog utjecaja, Balašević mi se uvukao pod kožu, pa sam doživio da mnogi uspoređuju moje pjesme s njegovima, ali tu se više radi o nekom osjećaju na prvu nego pravim usporedbama. Moje pjesme su mnogo kraće, a njegovi koncerti mnogo duži. Moram spomenuti i Boba Dylana i Leonarda Cohena – kako su se sami dogovorili, broj nula i broj jedan.
Odrasli ste u Zagrebu u vrijeme kada je tu bilo puno dobrih koncerata i talentiranih glazbenika. Po čemu pamtite vaše odrastanje?
Ja sam osamdesetih godina išao u osnovnjak – najdraže bi nam bilo nakon škole ostaviti torbu kod kuće pa izaći van i igrati nogomet, košarku, i slično. Bile su tu i druge igre za koje nisam siguran da se danas igraju – ‘na polja’, ‘jen-dva-tri’, ‘lopova i pandura’. Uglavnom, jedva smo svi čekali da izađemo van da se možemo igrati. Što se tiče glazbe u to vrijeme, preko ploča starije sestre Nine otkrio sam glazbu koja mi odgovara, pa sam si fino puštao te ploče i uživao. Tako sam otkrio Beatlese, a kasnije i Azru. Sjećam se da su mnogi iz moje školske generacije obožavali Bijelo Dugme.
Zvonimir Varga/Katarina Matas
Izdali ste 10 albuma, sami pišete svoje pjesme. Gdje nalazite inspiraciju, pretpostavljam da vam je i djevojka velika inspiracija?
Naravno da jest! I djevojka, i sva druga iskustva duše koja čine život. Inspiracija dolazi tako da se glazba nekako spoji sa stihovima, ali to mora doći iz tebe prirodno, da tako kažem – samo od sebe. I pjesme o mojoj djevojci Katarini su nastale na isti način, osim kad me baš naganjala da joj napišem, ha ha ha… Baš ovaj najnoviji film o Beatlesima pokazuje kako pjesma može vrlo brzo nastati ako si predodređen za to i ako imaš volje. Njima je očito bilo dovoljno uzeti instrumente u ruke…
Jeste li samokritični? Postoje li pjesme koje ne objavljujete jer niste njima zadovoljni?
Iako većinu toga što sam napisao nisam objavio, kritičari mi često sugeriraju da sam trebao objaviti još i manje, pa, kako oni to vole reći, ‘napraviti jedan dobar album’. No, ja sam pisao, pa i snimao kako sam se osjećao, i objavio ono što sam u tom trenu imao za objaviti. Ima dosta starih pjesama koje još nisu ugledale svjetlo dana, pa razmišljam ih u dogledno vrijeme objaviti kao nekakvu bootleg varijantu jer se radi o demo snimkama. Što se tiče samokritike, to je sve toliko promjenjivo da je teško dati pravi odgovor, ali najbolje se osjećam kad ne razmišljam o svojoj glazbi.
„Ako je kritika pozitivna, ona može biti dobra promocija albuma, može biti i poticaj glazbeniku, bolje reći jedan pozitivan impuls, koji doduše kratko traje”
Kako inače gledate na kritike? Jedan vaš album ušao je i na top listu najboljih regionalnih albuma?
Ako je kritika pozitivna, ona može biti dobra promocija albuma, može biti i poticaj glazbeniku, bolje reći jedan pozitivan impuls, koji doduše kratko traje. Ako je kritika negativna, ali napisana na neuvredljiv način, također može biti dobra stvar jer predstavlja drugu stranu osvrta na tvoj rad. Top liste se stalno mijenjaju, ali eto album Krugovi, koji sam samostalno izdao 2016. godine ušao je na regionalnu top listu, a evo nedavno je i novi singl “Muzika” ušao na top listu Radija Putokaz iz dijaspore. Lijepo za vidjeti, ali idemo dalje!
Izdali ste i knjigu poezije, ali i slikovnicu za djecu koja se dijelila po bolnicama?
Tako je. Knjigu Poljubac budućnosti s pjesmama objavio sam 2010. godine, uz priloženi CD s instrumentalima koje sam u međuvremenu snimio. Kasnije sam komponirao još instrumentalne glazbe za dječje predstave dramsko-plesne skupine Dramci studija Anzip koji vodi zagrebačka redateljica Nikica Viličić. Dio tih pjesama objavljen je na albumu Veliki ples koji je objavila izdavačka kuća Spona prošle godine. Što se tiče slikovnice, Ivana Zadražil iz Crvenog križa (koja je organizirala i neke moje nastupe u Klaićevoj bolnici) zamolila me da napišem tekst o doktoru Vedranu Veseliću koji je sretni volonter, a koji svaki dan pomaže djeci u bolnici, dok navečer mirno spava. I tako je nastala slikovnica – ja sam autor teksta, a ilustracije su djelo Dubravka Kastrapelija. Dio ilustracija je izložen i u Klaićevoj bolnici, na što sam dosta ponosan.
Zvonimir Varga/Katarina Matas
Jedini ste hrvatski kantautor koji je svirao u Remetincu. Kako ste uopće došli na tu ideju i koliko je trebalo do realizacije?
Prijedlog za zatvorske svirke došla je od Roberta Kanizsaija, inače odličnog gitarista s kojim sam svirao 2014. godine. Nakon jedne probe, predložio mi je da idemo svirati po zatvorima, ja sam odmah krenuo slati mailove. Javili su nam se iz Remetinca i Lepoglave, trebalo je proći nešto papirologije, ali nakon što smo to ishodili, sve je bilo spremno. S Kanizsaijem sam nastupio u Remetincu i Lepoglavi, a samostalno sam nakon toga još jednom bio u Remetincu, dok je posljednji koncert bio u Zatvorskoj bolnici Zagreb. Bio je plan da idem svirati i u Glinu, a javio sam se i u Zenicu…
Kakva ste iskustva imali dok ste svirali zatvorenicima? Je li vas možda bilo strah, što su vam govorili zatvorenici?
Ne mogu reći da se radi o strahu, ali osjećao sam veliku tremu. No već nakon prvih par pjesama sve je to nestalo i svi smo se nekako glazbom povezali i stvarno su bili fantastični koncerti, uvijek to ponavljam. Očito da su moje lagane pjesme u njima pobudile nešto što očito samo glazba može taknuti, i jako mi je drago zbog toga. Vidjeti zatvorenike koji su opušteni i mirni, kako zatvorenih očiju slušaju, trenuci su koji ću pamtiti cijeli život. Nakon svirke su mi znali reći – budi svoj i dođi nam opet. To dovoljno govori.
Zvonimir Varga/Katarina Matas
Na kojim ste još zanimljivim mjestima nastupali?
Svirao sam na vlastitom balkonu, sa spomenutim Robertom Kanizsaijem koji ima u sebi tu jednu divlju energiju, i s njim su uvijek bile odlične svirke. To je bilo interesantno jer je kiša padala k’o luda, ali se ispod balkona skupilo nešto ljudi. Susjedi su slali SMS-ove da se stišamo i prijetili policijom, ali na kraju je sve ipak prošlo bez incidenata. I to srećom, jer je Kanizsai toga dana bio spreman na sve! Lijepo je svirati i u domovima umirovljenika gdje se ljudi koji imaju i devedeset godina ne libe plesati i pjevati. To su također trenuci za pamćenje…
Uskoro ćete odraditi i tristoti koncert. Hoćete li ga posebno obilježiti?
Upravo sam u dogovorima sa svojim izdavačima iz Spone gdje ćemo održati taj koncert. Meni je čak pala na pamet ideja da pred petero ljudi odsviram u podrumu gdje imam probe, ali vidjet ćemo… Moja želja je da bude negdje gdje se ne toči piće, da mogu te pjesme u miru odsvirati onima koji ih žele čuti.
„Na kraju ostaje veliko pitanje što je hobi, a što je posao”
Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od glazbe? Biste li rekli da vam je to ipak hobi s obzirom da radite u Poslovnom dnevniku?
Ljudi bi, gledajući sa strane, mogli reći da mi je glazba hobi, s obzirom na to da financijski ne živim od nje. No, meni glazba pruža, da tako kažem, duhovno i psihičko rasterećenje. Mislim da mnogi ljudi to ne razumiju, a vrlo je važno. S druge strane, radim u Poslovnom dnevniku na webu sa sjajnim kolegama i ljudima, i to je posao koji također volim. Na kraju ostaje veliko pitanje što je hobi, a što je posao.
Što mislite o aktualnoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj? Koga biste izdvojili?
Ja sam zadnji koji bi trebao o tome pričati jer jako slabo slušam novitete i idem na koncerte, ali nedavno sam po stoti puta uživo slušao Psihomodo Pop i opet se oduševio.
Koji su vam planovi za iduću godinu? Pišete li nove pjesme?
Plan je dakle predstaviti novi album Muzika koji je podjednako moje djelo, kao i zadarskog producenta Jereta Šešelje koji ga je snimio i aranžirao, ali ga još nije šerao, ha ha ha… Nakon toga, bilo bi lijepo da krenem snimati nove pjesme jer ih već imam za novi album. Bit će i koncerata… Za kraj bih zaželio svim čitateljima sretan Božić i Novu godinu, čuvajte se!
