11. Dani klasične gitare Split

Ponekad je jednako produktivno, iako neopisivo teže ići obrnutim putem da se trud i rad isplate pa bez infrastrukture graditi festivale i okupljati te stvarati poklonike klasične glazbe. To je već dokazala nezavisna splitska glazbena scena s raznim glazbenim udrugama. Možda je do altruizma, dalmatinskog dišpeta ili kompleksa „drugog grada“, ali plodovi i uspjeh koji su uslijedili sigurno su slađi. Jedan od takvih putova prošao je i Josip Dragnić. “Otac” MAG festivala, koji je upravo tekuće godine u svježem poletu „adolescencije“ predao vodstvu novih mladih glazbenih snaga, i festivala Dani klasične gitare, koji su jedanaestim izdanjem uz četiri koncerta održana od 2. do 6. studenoga u Splitu postali najdugovječniji gitaristički festival u Hrvatskoj.

Dani klasične gitare, u organizaciji Udruge GitaraST, prošli su put od oslanjanja na isključivo lokalne snage do pojačanja uz međunarodna istaknuta gitaristička imena ponekad u kombinaciji s nekim drugim instrumentima ili uz pjevače, njegujući buduće generacije gitarista u sklopu koncerata Mladi virtuozi te organizacijom seminara.

Unatoč disperzivnim koncertnim lokacijama festival je postao prepoznatljiv brend. Naime, od prvog izdanja do danas publika Dana klasične gitare imala je prilike slušati koncerte u Muzeju grada Splita, solinskom Domu kulture Zvonimir, foyeru HNK Split, katedrali sv. Dujma, crkvama Bezgrešnog Začeća Samostana Službenice Milosrđa (Ančele) i sv. Frane na Obali, Galerijama Vaska Lipovca i Emanuela Vidovića, Etnografskom muzeju, Kući jezika i kulture na Peristilu, da bi obnavljanjem i otvorenjem koncertne dvorane Hrvatski dom Split većina koncertnih aktivnosti dobila, barem kako se za sada čini, sigurnog partnera i dom.

Jedanaesto izdanje donijelo je i prvu koprodukciju sa splitskim teatrom koja će se prema nadi i planovima Josipa Dragnića, kao i s ostalim ustanovama, njegovati i u budućnosti.

Foto: Nemi Bulat

Festival je otvorilo poznato lokalno gitarističko ime međunarodne karijere, Petar Čulić, kojem je ovo već treći nastup u sklopu Dana klasične gitare. U Hrvatskom domu Split koncert je podijelio s talijanskim majstorom Albertom Mesircom, čiji su albumi nagrađeni brojnim diskografskim nagradama poput prestižnog Gramophonea, dok je za album koji je snimio s legendarnim američkim gitaristom Marcom Ribotom bio nominiran za nagradu Grammy. Amira Medunjanin i gitarist Boško Jović nastupili su drugi dan festivala te time privukli i neka nova lica na festival, ali i u Hrvatski dom Split.

„Kada je festival ušao u drugo desetljeće, otvorile su se i neke nove programske smjernice. Jedna je već spomenuta suradnja sa splitskim HNK i dovođenje gitare na najveću scenu uz pratnju orkestra, a drugi je predstavljanje klasične gitare u formacijama i žanru glazbe koji su odmaknuti od klasične glazbe. Time želimo pokazati široke mogućnosti stilova koji se mogu izvoditi na ovom divnom i Hrvatima jednom od omiljenih instrumenata, ali i privući novu publiku. Upravo to smo postigli koncertom Amire Medunjanin i Boška Jovića. Naime, u danima unaprijed rasprodanom Hrvatskom domu Split našli su se i posjetitelji koji su se prvi put susreli s našim festivalom, ali i koncertnom dvoranom. Sličan slučaj bio je i prošle godine kada je u okviru Dana klasične gitare održan flamenco koncert, koji je bio prvi koncert tog žanra u Splitu nakon dvanaest godina“, objašnjava Dragnić programsku koncepciju.

Četvrtoga studenoga u koncertnoj dvorani nastupio je međunarodno priznati gitaristički duo Bulatović-Nikčević iz Crne Gore, čiju je autorsku glazbu punu balkanskih nepravilnih ritmova i raznih drugih međunarodnih utjecaja koji evociraju ljepotu Mediterana te orijentalnog misticizma izdavačka kuća Naxos izdala na tri albuma. Odlična posjećenost festivalskih koncerata nije izostala ni 6. studenoga, u mjestima brojčano nadjačanom splitskom teatru na Concierto de Aranjuez uz Zorana Dukića i Orkestar HNK Split pod vodstvom maestra Ive Lipanovića.

Foto: Nemi Bulat

Do suradnje s HNK Split došlo je spontano i prirodno, kako objašnjava Dragnić koji je s novim intendantom, Vickom Bilandžićem, uočio “potencijal za obogaćivanje i unaprjeđenje kulture, koji se može ispuniti suradnjom između vodećih gradskih kulturnih institucija, koje imaju jaku infrastrukturu, i nezavisne scene. Rijetki gitaristički festivali u svijetu uspijevaju uvrstiti koncert s orkestrom u svoj program, što u Hrvatskoj do sada nijednom gitarističkom festivalu nije uspjelo. Financijski i organizacijski je to veoma zahtjevan zadatak. Međutim, zajedničkim naporom i iskrenom komunikacijom smo uspjeli, što me čini iznimno ponosnim i zadovoljnim,” istaknuo je.

Foto: Nemi Bulat

“Concierto de Aranjuez Joaquína Rodriga je najljepši i najpoznatiji koncert za gitaru i orkestar, a u Splitu se posljednji put izvodio prije više od sedam godina kada ga je svirao danas, nažalost, preminuli Goran Listeš. Za ovu prigodu to je bio logičan izbor skladbe s moje strane, jednako kao i izbor solista, jer je Zoran Dukić vrhunski majstor i interpret skladbi španjolskog glazbenog idioma te umjetnik najviše svjetske razine s već podosta odsviranih Aranjueza u karijeri na pozornicama diljem svijeta. Ostatak programa je u dogovoru s ravnateljicom Opere Ivanom Srbljan sugerirao maestro Ivo Lipanović. Simfonija br. 5 Petra Iljiča Čajkovskog već je neko vrijeme sazrijevala u prstima članova Orkestra HNK Split, a rado sam prihvatio i to da se izvede djelo hrvatskog autora Ivana Violića, jer i sam kao izvođač i organizator glazbenih događanja nastojim dati doprinos promociji hrvatskog glazbenog stvaralaštva.“

Foto: Nemi Bulat

Iako su Zoran Dukić i Rodrigov Concierto de Aranjuez neupitno bili najveće zvijezde večeri, već su u najavama koncerta neopravdano blijedo istaknute i ostale skladbe na programu. Naime, vidljivo je to bilo i iz programske knjižice koja je sadržavala samo biografiju Zorana Dukića, a skladba Ivana Violića koja je otvorila koncert čak je i pogrešno navedena. S obzirom na visoku profesionalnost u organizaciji i komunikaciji festivala te vizualno dojmljivu i informativnu web stranicu, takav standard nažalost nije pratila i programska knjižica u koju bi u budućnosti bilo korisno uvrstiti i tekst o programima koji se izvode.

Foto: Nemi Bulat

Violićev Ciklus za gudače, zapisan u programu kao Ciklus.mp3 za gudače, nije sadržavao ni nazive stavaka pa je publika mogla očekivati jednostavačno djelo. Skladba je to praizvedena na Muzičkoj akademiji 2014., a drugu izvedbu imala je na Dubrovačkim ljetnim igrama. Moderato otvara repetitivna melodija u violinama, oslanjajući se uglavnom na tehniku sviranja d’arco uz ponešto pizzicata u violončelima, koja je poslužila za polagani razvoj napetosti koja dolazeći do sve punijeg zvuka i raskošnije dinamike vrhunac doseže uz dionicu kontrabasa i violončela.

Foto: Nemi Bulat

Drugi stavak, Lontano, meditativan je i prozračan, poput paučastog tkiva, a polagane kretnje melodije i nježne dinamike orkestar je vješto poveo u ništavilo. Treći stavak Feroce seriozniji je i tmurniji te u njemu prevladavaju dublje dionice. Finalni Andante semplice predvodi koncert-majstor Valter Lovričević, na koji se ostinatnim pizzicatima nadovezuju violončela i kontrabasi, da bi pripremili teren prekrasnoj melodiji u dionicama violina i viola. Iskoristio je Violić u svom Ciklusu za gudače razne tehnike proizvodnje zvuka na gudačkim instrumentima, od kojih svaka nije bila isključivo u službi novog zvuka, već stvaranja kompleksne zvučne slike odnosno u službi glazbe.

Foto: Nemi Bulat

Već od prvih taktova stavka Allegro con spirito Concierta de Aranjuez potvrdilo se da je Zoran Dukić istinski virtuoz, koji uz nepogrešivu tehniku i istančanu muzikalnost izvedbe pršti karizmom i zaraznom energijom. Svima je bilo vidljivo koliko uživa svirajući, a u isključivo orkestralnim dijelovima njegova kosa plesala je poput maslačka na vjetru, dok su pokreti ruke prizivali sliku drugog dirigenta koji poznaje svaku orkestralnu dionicu i zvuk orkestralnog aparata u cjelini.

Orkestar dugo vremena nije tako skladno i uvježbano zvučao kao u Adagiu, tijekom kojeg su i sve solističke dionice bile spretno izvedene  i glazbeno oblikovane. Attacca prijelaz na treći stavak Dukiću je protekao prirodno poput slijeda tonova u ljestvici te je završio u grandioznom partnerskom slavlju s orkestrom.  Nakon četvrtog izlaska na naklon publici, iskreno, prestala sam brojati koliko je puta Dukić ponovio isto, izvevši i za dodatak Invierno Porteño Astora Piazzolle.

Foto: Nemi Bulat

Iako su u skladateljskom opusu Petra Iljiča Čajkovskog zastupljene sve glazbene vrste, uz Koncert za klavir i orkestar u b-molu najizvođeniji primjerci njegovog autorskog djelovanja su glazbeno-scenske vrste. Pred adventsku pomamu za ulaznicama raznih izvedbi njegova baleta Orašar, koja zahvaća i splitsku publiku, pohvalno je i edukativno od HNK Split da svoju publiku uputi i na neka druga njegova djela. Iako u svojih šest simfonija nikada nije postigao snažnu strukturu kao u operama i baletima, svakako su vrijedne pažnje izvođača i slušatelja.

Među njima se ističe Simfonija br. 5 u e-molu iz 1888., objedinjena sudbinskim motom koji se izlaže u uvodnom dijelu tamno bojanog prvog stavka Andante. Iako je kvaliteta izvedbe Orkestra HNK Split varirala, pretežno ju je obilježila sigurnost, ali i inzistiranje dirigenta Lipanovića na snažnom dinamičkom volumenu. Zbog toga se mjestimično mogao stvoriti zamor kod slušatelja, a skladateljska mjesta izražene dramatike i dinamike bila su manje efektna.

Foto: Nemi Bulat

Uspjeh Dana klasične gitare, osim već spomenute premise da je gitara jedan od Hrvatima omiljenijih instrumenata, krije se i u potpori te interesu gitarista prema svojim kolegama. Imaju čvrstu povezanost. Možda gitariste nećete često viđati na koncertima drugih instrumentalista, orkestralnim ili glazbeno-scenskim izvedbama, ali je nepisano pravilo da pohode gitarističke koncerte. Pritom na koncerte vode i svoje učenike, jer isključivo koncertnih gitarista je malo i uglavnom svoj rad vezuju uz pedagogiju.

Na Danima klasične gitare znale su i cijele klase učenika ići na koncerte sa svojim profesorima i to ne samo iz splitske Glazbene škole Josipa Hatzea već i iz omiške Lovre pl. Matačića, uz nezaobilazne studente gitare UMAS-a. Tako se nit ne prekida, stvara se buduća publika, a organizatorima otklanja najveći strah, onaj praznih sjedala.

Foto: Nemi Bulat