14. Audioart
Grafiti, masline i eksperimentalna glazba u Rojcu
Audioart, projekt pulskog skladatelja i glazbenika Alena Sinkauza u zadnjem je tjednu vrućeg kolovoza doživio svoje 14. izdanje. Festival eksperimentalne i improvizirane glazbe, kako mu podnaslov glasi, odvio se u istom fizičkom i glazbeničkom prostoru, ali u ponešto smanjenom obujmu usred tektonskih financijskih promjena koje, dakako, nisu zaobišle ni sektor kulture pa su na prethodno budžetirane i planirane festivalske programe utjecale poskupljenjem svih troškova i guranjem glazbenika te organizatora još jednom na uzak prostor rizika i odricanja.
Dva eksperimentalna diptiha
Dva su festivalska dana donijela četiri koncerta glazbenica i glazbenika koje je Sinkauz osobno poznavao i čuo te s njima radio, ali i onih koji su doputovali na prijedlog kolega eksperimentatora i glazbenika s kojima surađuje, a to se povjerenje pokazalo opravdanim.
Dva dua potpuno različitih poetika, zvuka i idejnih izvorišta iz kojih stvaraju, nastupila su u srijedu, 23. kolovoza. Vokalistica Isabelle Duthoit i elektroničar eRikm su nakon nastupa na festivalu u Mhèreu, u središnjoj Francuskoj, kao umjetnički projekt i duo Sun Dog doputovali u Pulu, u inspirativni prostor dvorišta Rojca, gdje im je pripao prvi dio prve večeri 14. Audioarta.
Vrhunska eksperimentatorica i sjajna vokalistica, Isabelle Duthoit je, u odnosu na neke prethodne suradnje u drugim glazbeničkim konstelacijama, donijela veliku svježinu promišljanja zvuka i komunikacije u duu te bravuroznu vještinu muziciranja, eksperimentiranja i zvučne kompozicije primarno koristeći glasnice i rezonantne prostore kojima raspolaže ljudsko tijelo. Iskoristila je vrlo širok spektar mogućnosti ljudskog glasa te u tom prostoru, služeći se odzvukom svoje i dionice elektronike, stvorila gotovo sve osim dosade.
Potisak razvoju gibanja elektronički obrađenog i produciranog zvuka dao je eRikm. Aktivan kao glazbenik, skladatelj i vizualac od 1990.-ih, Erik se kroz genre-bender karakteristiku profilirao kao svestrani umjetnik čiji portfolio sadrži brojne suradnje među kojima su: Luc Ferrari, Christian Marclay, Mathilde Monnier, Fennesz, Thurston Moore, ansambl Les Percussion de Strasbourg te među recentnima i ona koju ostvaruje s Isabelle.
Povratna sprega i međusobno nadovezivanje u izgradnji tijeka i zvučne slike imalo je svoju glazbenu logiku istkanu odabranim elementima i postupcima, ne nagomilavajući nepotrebno brojne zvučne i tehničke procese kojima oboje nesumnjivo raspolažu i vladaju. Ozvučeni dah i disanje bili su podjednako važna komponenta kao i začudno zanimljivi zvukovni dijelovi (čiji su elementi teatarskog, makar ne na istoj razini, podsjećali na dijelove Bajke i tadašnje nesvakidašnje bravure Veronike Durbešić uz ACEZANTEZ).
Zvukovni fragmenti kakvi su korišteni u zvučnoj poeziji, bez jezikom iskazanog značenjskog dijela, nadopunjavali su osebujni glazbeni total ovog dua čiji je nastup, iako u pozamašnom kašnjenju u odnosu na najavljeni početak, otvorio službeni program, ali i drukčiji prostor slušanja publici koja će do kraja drugog dana znatno narasti u broju i raznolikosti.
Drukčija vrsta slobode
U nastavku večeri u projektu Star Splitter nastupili su Rob Mazurek i Gabriele Mitelli, virtuozi neiscrpnih ideja i hrabrih spojki, s programom koji konceptom i karakterom izlazi iz učestalih pristupa i kombinacija kakve se mogu čuti na brojnim pozornicama eksperimentalne glazbe. Vibrantna zvučna paleta koju iznosi Rob Mazurek u sprezi s Mitellijevom energijom i žanrovskom fuzijom gradi zanimljive pa i neočekivane te smione kombinacije.
Programske odluke, predviđene i učestale suradnje, nerijetko slične tehničke i tehnološke preokupacije i okolnosti kao da su u proteklom razdoblju na neki način usmjerile, a ponegdje i (nehotice?) definirale ili uvjetovale idejno, poetičko i zvučno usmjerenje javno predstavljenih projekata u području eksperimentalne glazbe i umjetnosti pa se ovakvi pristupi iz drugih provenijencija ističu kao neka vrsta zvučnog i zvučećeg osvježenja.
Ipak, nisu sve kombinacije jednako uspješno zazvučale u sinergiji ili pak clashu različitog žanrovskog ishodišta, riječ je tek o desetcima sekundi koje utječu na (dakako, subjektivni) slušni dojam u ovom slučaju, ali sveukupni je doživljaj vrlo zanimljive večeri dvaju različitih, u nekim pogledima i oprečnih, nastupa inspirativnog zvuka i energije koji su dali zamašnjak za nastavak.
Improvizacija i kolektivno osluškivanje
Očekivanja, pretpostavki, radoznalosti i uzbuđenja bilo je ususret drugoj koncertnoj večeri. Osjetno veći broj publike okupio se u dvorištu Rojca koje već svojim osnovnim postavkama poziva na kreativu, aktivizam, okupljanje, a dodanim minimalnim scenskim elementima, opremom, scenom, svjetlom i mladim stablima maslina, u susretu s pozadinskim grafitima stvara poseban ambijent, osobito onima koji nemaju priliku često ondje sudjelovati u programu ili slušati koncerte. S opuštenim početkom krenuli su druge večeri sastavi zvučnih i većini zagonetnih imena – MILK i Schtum.
Zbir vrlo različitih i razgranatih glazbenih iskustava donosi glazbenička četvorka MILK u sastavu: Maja Rivić, Luka Čapeta, Žiga Golob i Krunoslav Levačić. Autorske ideje, improvizatorski nerv, performerski duh i isprepletene niti glazbenih te umjetničkih karaktera koji nisu uvijek inicijalno kompatibilni daju ovom sastavu pogonsko gorivo i stvaraju trenje koje inducira nesputanu, ali obazrivu kreativnost – vezivno tkivo ovog ansambla.
Osovinu glazbenog dijela priče ovaj put predstavljao je tekstovni dio u iznošenju i interpretaciji Maje Rivić, koja kao da je upravo u ovoj konstelaciji, glazbenom kontekstu pa i konkretnoj izvedbi pokazala specifičnosti karaktera svoga glasa i izvedbe u cjelovitom i punokrvnom obliku, uklanjajući moguću skepsu oko načina korištenja teksta u samoj izvedbi. Luka Čapeta na gitari je izazivao, nadahnjivao i nadopunjavao zvukovni total, iznošenje tekstovnih dijelova, kao i epizodne izlete kontrabasa i bubnjeva.
Žiga Golob i Krunoslav Levačić putove na sceni križaju često i temeljito. Kao dio kvarteta Tamare Obrovac i trija Matije Dedića utabali su svoje klasične jazzerske uloge te ojačali odnose i komunikaciju koja je na zavidno neprimjetnom nivou i u ovom, nešto slobodnijem okviru.
Gotovo dječja radoznalost za zvuk i glazbu Krune Levačića dolazi na najljepši način do izražaja kroz različita skretanja u druge izvore zvuka iz široke udaraljkaške instrumentalne palete, koju je pažljivo odabirao i koristio, ne gubeći iz vida zvučne odnose i komunikaciju s ostalima u kvartetu. Dijelovi kada bi nastupila tišina ostali su na neki način poslušani i sačuvani, što se odlično nadopunjavalo s improvizacijskim odsjecima i solističkim međudijelovima.
Cijeli četvorac vodio je slušatelje kroz svoju slobodnu, a opet dramaturški i glazbeno vrlo smislenu te zvučno zanimljivu cjelinu za koju kao da je svatko pomalo odstupio od onog individualistički ekstrovertnog što ih u nekim drugim situacijama drži i čini prepoznatljivima. Upravo je taj pristup, svjesno ili ne, učinio i recepciju njihova nastupa srdačnom, glasnom i dugotrajnom.
Festivalska shavasana
Zvučno iznenađenje za kraj priuštio je bečki duo Schtum koji čine glazbenici i skladatelji Manu Mayr te Robert Pockfuß.
Vrlo partikularan zvuk, međusobni odnos, izgradnja intenziteta, „cuts and flows“ i odraz tog intenzivnog zvučnog iskustva usred visokih zidova Rojca (premda nekima ponešto dug) priuštio je publici pažljivo oblikovano uranjajuće slušno iskustvo gotovo meditativnog karaktera.
Imanentna muzikalnost, propulzivan karakter, smionost u pristupu zvuku i poetička distinkcija u sferi eksperimentalnog zajednička je crta programa. Premda naizgled predstavljački okrenut uskom krugu publike (scene), tipom iz istog (izvedbenog) područja, a brojem malen, program Audioarta mora o(p)stati te zaslužuje valorizaciju, podršku i pažnju, tražeći istodobno dosljednost, posvećenost razvoju, nadogradnji i zadržavanju slobode koju na poseban način njeguje.
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.