Fatoumata Diawara u Tvornici kulture

World (jazz) music

Poznati jazz festival završava nastupom world music glazbenice. Nikako neobičan scenarij u današnje doba – tendencija koja, naravno, prati duh vremena: multikulturalni, šarolik, pun fuzija i međužanrovskih referenci. Ništa neobično ni za Zagreb Jazz Festival, koji posljednjih godina redovito dovodi i druga world music imena (poput prošlogodišnjeg Habiba Koitéa i grupe Bamada), uz govor organizatora Dražena Kokanovća na početku koncerta, koji je išao na tragu široke definicije i mnogih boja jazza, koje onda uključuju i glazbenicu te večeri.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Netko je u jednom od brojnih najavnih članaka koncerta proteklih dana napisao: zvuk dvadesetih. Slažem se. Koncert Fatoumate Diaware 11. prosinca bio je dobro medijski popraćen, sasvim sigurno, a to je jamačno i jedan od razloga zašto je ovaj koncert te priznate glazbenice imao tako dobar odaziv (Tvornica Kulture – puna, unatoč povišoj cijeni karata), dok se drugi koncerti world musica u Zagrebu često odviju bez puno ili dovoljno pažnje.

Fatoumata Diawara

Ovaj koncert bio je „treća sreća“, nakon dva otkazana tijekom pandemijskog razdoblja. Glazbenica rođena od malijskih roditelja u Obali Bjelokosti, bazirana u Francuskoj, na njemu je primarno predstavila svoj netom izašli, treći studijski album London Ko, na kojem i više nego prije spaja elemente wasulu (Wassoulou) glazbe s raznim modernim glazbenim žanrovima (od popa, preko progresivnog rocka, hip-hopa, reggaea i elektroničke glazbe) te brojnim suradnjama glazbenika najrazličitijih provenijencija.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Svojim prvim albumom Diawara je išla za tradicionalnijim zvukom, koristeći ipak akustične, ponekad i tradicijske instrumente. U tome se nastavila na glazbu istaknutih imena wasulu žanra poput sjajnih Ami Koite, Oumou Sangaré i Nahawe Doumbie. Ipak, Diawara odlazi od njih podosta koraka dalje u smjeru modernog, što ima i smisla kada se stvari stave u perspektivu multikulturalne, pune opcija te mogućnosti i budućnosti okrenute Francuske. Prvi glasniji primjer toga modernog jest live album At Home: Live à Marciac koji izvodi s kubanskim pijanistom Robertom Fonsecom: album koji je više jazz od svih drugih zajedno, odnosno koji je afrokubanski jazz s elementima afrobeata, donoseći sjajno progresivne improvizacije Fonesca na klaviru, ali i vokalne Diawarine.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Unatoč svim eklektičnim spojevima, glazba Fatoumate Diaware zvuči iznenađujuće prepoznatljivo, ako ne zbog njena živahnog i prodornog glasa, zbog ritmičnosti i responzorijalnog (pitanje – odgovor) principa karakterističnog za wasulu glazbu, koji je Diawara koristila i na novom albumu, ali i na koncertu, sama koristeći otprije snimljene uzorke vlastita glasa, što je na žalost zvučalo prazno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Glazbenica se snažno oslanja i na društveno angažirane teme koje Wasulu tradicija podrazumijeva, a koje se često tiču životnih teškoća žena, budući da se žanr usko veže uz žene.

Dobar primjer toga je i pjesma Sete u suradnji sa zborom Brooklyn Youth, čiji je spot objavila nedavno, na Svjetski dan djece, a koji kritizira i dalje čestu praksu genitalnog obrezivanja u djevojaka i žena u Africi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Glazba Diaware okrenuta je feminističkim porukama i osnaživanju žena, ali i borbe za rasnom ravnopravnosti te proticanju tradicija Afrike, što je glazbenica u više navrata na koncertu izrekla – uvijek naglašavajući poruku ljubavi i jedinstva.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Snaga i energija Fatoumate je velika, vidljiva, čujna i opipljiva: osjeti se da je to žena koja se za ono što ima morala izboriti i to pod početnim uvjetima daleko drugačijim od onih europskih ili američkih glazbenika.

Šarena Diawara i monokromna pratnja

Na gotovo dvosatnom koncertu izvela je pjesme s najnovijeg albuma, ali i starije bisere poput “Sowa”, na što su pojedinci iz publike čak i zapjevali. Nastup je bio sjajno energičan, uz glumu i pokret, ali i kostimografiju od kojih je najupečatljivija bila afrička maska, na zanimljivoj pjesmi “Blues” koju na novom albumu originalno izvodi s Robertom Fonescom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pred kraj je koncerta s publikom podijelila i svoju inspiraciju Ninom Simone pa je izvela vlastitu interpretaciju pjesme Feeling Good: uživljeno sa svoje strane, s premalo feelinga sa strane benda. Bend s kojim je nastupala, sastavljen od bubnjeva, bas i električne gitare te klavijature bio je besprijekorno točan, prolazeći kroz razne žanrove i ritmove glatko, ali uvijek zvučeći jednako „napucano“: dojma sam, bez previše mesa i duše.

Sjajno uvježban sastav koji bi tako pratio i nekoga tko pjeva nešto potpuno različito: ne baš stopljen s idejama i bojama Diaware kako ju ja vidim i čujem. Možda sam to samo ja, ali ja bih to više tradicijski i više jazzy. Jer tradicije je bilo, ali jazza samo u tragovima: solističkih dijelova koji su upitno improvizacije i pretvrdog ritma bubnjeva koji ne dopušta glazbi ni makac.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Moglo bi se reći da je Diawarin koncert te večeri podijelio publiku na dva dijela: one koji ovakve koncerte u sklopu renomiranog jazz festivala pozdravljaju, odnosno one koji jazz definiraju vrlo široko, te one koji to ne rade, ne pozdravljaju i ne sudjeluju u Diawarinim veselim koreografijama u kojima animira publiku. Drugim riječima: na oduševljenu, mlađu publiku u prvim redovima i malo manje oduševljene tradicionaliste u stražnjim (i mene, koja sam pokušavala dobiti cjelovitu sliku fluktuirajući između).

Pobjeda oduševljenja svježinom nove glazbe

Unatoč podjeli, koncert je bio iznimno uspješan: ovacije na kraju izrodile su jedan bis te se sve završilo u ugodnom žamoru i pozitivnim komentarima, što sam ih uhvatila u prolazu odlazeći.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zaključno: koncert je zagrebačkoj publici donio zvuk novog i stranog tradicijskog, kroz prizmu modernog, a opet pitkog zvuka standardnog pop-rock sastava. Pokazao je da se world music snažno protiče i na jazz festivalima, vjerojatno zbog njihove velike i bitne sličnosti, široke definicije i mogućnosti stapanja s modernim glazbenim žanrovima. Publika je možda podvojena, ali ipak pobjeđuje oduševljenje svježinom nove glazbe, daleke i nepoznate.

Kao što je glazbenica mnogo puta tijekom večeri na mikrofon pitala – „Are you OK?“ – vjerojatno teško iščitavajući kako raznolika i strana joj publika „diše“, ja bih nadodala: „Are you OK with that?“, s time da je to zapravo jazz, koji u svojoj širini dolazi do vlastitih granica, prelazi ih i postaje bilo koja glazba, bilo koja glazba svijeta.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr