2. Ponta Lopud Jazz Festival
Jazz u duetu s valovima
Prošlogodišnji, prvi Ponta Lopud Jazz Festival zaista je bio poseban moment za jazz u Hrvatskoj. Za izvođače i polaznike majstorskog tečaja radilo se o unikatnom, praktički all-inclusive konceptu, dok je za publiku, možda najbitnije, riječ bila o izvođačima kalibra kakav se rijetko čuje u ovom dijelu države. Festival je, čini se, bio dovoljno uspješan da se ta magija ove godine ponovi; ruku na srce, drugo izdanje festivala nije donijelo ništa posebno novo ili drukčije u konceptualnom smislu, ali to samo znači da je prošlogodišnja kombinacija već bila dobitna, zar ne?
2. Ponta Lopud Jazz Festival održan je od 29. do 31. kolovoza. I dalje je riječ bila o masterclassovima za mlade nade, regionalne i međunarodne, jazz glazbe koje su držali višestruko nagrađivani glazbenici (ako želite brojke, ove su se godine na pozornici izmjenjivali glazbenici sa sveukupno dvanaest Grammyja između sebe) po danu te koncerte i jam sessione po noći. Ovogodišnji je tzv. jazz master bio pijanist Kenny Werner, koji je sa svojim prethodnikom Joeom Lovanom između 1986. i 1997. snimio pet albuma za legendarnu izdavačku kuću Blue Note, tako da se i u tom pogledu održao određeni kontinuitet, a ni drugi mentori nisu bili ništa manje zvučna imena – ali o svima njima nešto kasnije.
Čast otvaranja festivala, na 104. nebeski rođendan Charlieja Parkera, pripala je aktualnoj dobitnici nagrade Grammy u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma, pjevačici i pijanistici Nicole Zuraitis i njenom kvartetu, sastavljenom od supruga Dana Pugacha na bubnjevima, kontrabasista Sama Webera (koji je te večeri mijenjao velikog Christiana McBridea) i gitarista Idana Morema.
U vrtu lopudskog hotela Grand odzvanjale su, suprotstavljene zvuku valova na uzburkanom moru, skladbe s Grammyjem ovjenčanog albuma How Love Begins (Outside in Music, 2023.) uz nekolicinu obrada. Zuraitis je neposredna, duhovita i karizmatična kao bandleaderica te beskrajno sposobna vokalistica i pijanistica, čiji je izričaj odmjeren i jednostavan te vjeran konvencijama žanra.
Njezine skladbe svesrdno daju prostor ostalim članovima kvarteta da se ,,razmašu“; u tom se pogledu možda ponajviše istaknuo Morem koji je u svojim gitarskim improvizacijama kombinirao razne idiome, ali Weber nije kaskao, a Pugach – brz, okretan, imaginativan – je toj cijeloj priči pružao odličnu swing fundaciju, iako se i on predstavio s nekoliko inspiriranih sola. Osim brojeva s oba djela albuma (part I: oil i part 2: water iliti How Love Begins i How Love Ends… and how it begins again) kvartet je također izveo i nekoliko obrada, od Nicoleine reinterpretacije Debussyjeva komada Reverie do Jolene u varijanti bližoj modal jazzu.
Taj možda ne nužno minimalistički, ali svakako umjereni izričaj kvarteta Nicole Zuraitis sljedeće je večeri (na 100. rođendan velikog i nepravedno podcijenjenog Kennyja Dorhama) zamijenio, blago rečeno, maksimalistički pristup basistice Linde May Han Oh i njezinog benda The Glass Hours, sastavljenog od još vokalistice Sare Serpe, supruga i klavirista Fabiana Almazana, altista Willa Vinsona (mijenjajući tenorista Marka Turnera koji je svirao na albumu) i bubnjara Marka Whitfielda II.
Australska kontrabasistica i bas gitaristica (i vokalistica, predavačica na Berkleeju te također dobitnica nagrade Grammy, u kategoriji najboljeg instrumentalnog jazz albuma) rođena u Maleziji ovom je prilikom sa svojim sastavom izvodila skladbe s posljednjeg, istoimenog albuma (samoizdanje, 2023.), kao i nekolicinu novih, još uvijek neobjavljenih.
Bilo je tu svega i svačega, ponajprije odličnog glazbeništva, ali i zarazne energije na pozornici, s vanserijskom komunikacijom između glazbenika, svakako pospješenom arhitektonikom samih skladbi. Skladbe Linde May Han Oh ustvari su više poput frameworkova za improvizaciju tek omeđenih uokvirujućim tematskim materijalom, koji me opetovano podsjećao na melodijski jezik Hermeta Pascoala. Te melodijske linije nerijetko su prezentirane u obliku vokalnog dvoglasja May Han Oh i Serpe, kojemu se često priključuje i Vinson – brz, pokretan i virtuozan, što se moglo čuti i u nekoliko njegovih dojmljivih sola.
Bilo je tu svega i svačega, ponajprije odličnog glazbeništva, ali i zarazne energije na pozornici, s vanserijskom komunikacijom između glazbenika, svakako pospješenom arhitektonikom samih skladbi
A impresivnosti je bilo i u improvizacijama Almazana i Whitfielda; prije spomenuta komunikacija na pozornici očitovala se u tome da su se svi glazbenici, a naročito klavirist i bubnjar, vječno nasmijan, pomno slušali i odlično nadopunjavali improvizacije jedni drugima, učinkovito ih akcentirajući. Bandleaderica je, na ipak premalo brojeva, upright bass zamijenila bas gitarom, iskazavši se i na tom instrumentu, a na skladbi Respite (koja sukladno naslovu uistinu jest poslužila kao kratki odmor) kao dirigentica držala je na okupu razvedene i slojevite vokalne linije.
View this post on Instagram
Posljednje večeri festivala, 31. kolovoza (iako na ne pretjerano značajan datum za jazz glazbu), red je došao na njegovu suosnivačicu, američko-hrvatsku vokalisticu Thanu Alexu, koja je ovom prilikom s bendom, sazdanim još od supruga i bubnjara Antonia Sáncheza, klavirista Antonia Mazzeija i basista Michaela Leaguea, izvodila materijal sa svog albuma ONA (samoizdanje, 2020.) te je ovo bio prvi put da je hrvatska publika, nakon prošlogodišnjeg nastupa s Jazz orkestrom HRT-a u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, mogla čuti taj materijal u izvornim aranžmanima.
Glazba je to koja je snažna, angažirana i s moćnom porukom te iznimno osobna i ispunjena širokom lepezom emocija; kroz nju, sukladno naslovu, kola jaka, glasna feminina energija, personificirana možda najviše u Thani Alexi samoj, koja je zahvaljujući looper pedali gradila velebne vokalne harmonije, iako se u toj jasno definiranoj konceptualnoj zvučnoj konstelaciji ostatak benda nije uspio previše izraziti.
Glazba je to koja je snažna, angažirana i s moćnom porukom te iznimno osobna i ispunjena širokom lepezom emocija
Osim brojeva s albuma te jedne nove skladbe, naslovljene Shattersmash, Thana i ekipa izveli su nekoliko obrada – Everybody Wants to Rule the World velikih Tears for Fears te Teardrop, drznuo bih se reći, još većih Massive Attack – a Thani se na pozornici nakratko pridružio i Kenny Werner.
Kvartetu su se za bis također pridružile i Zuraitis te jedna od polaznica masterclassa, neizmjerno talentirana Alba Nacinovich (zamijenivši Juliu Adamy), pri izvedbi pjesme Where Ya Gonna Go s albuma SONICA (Outside in Music, 2022.) tijekom koje su se i ostali članovi benda iskazali u improvizacijama, naročito Michael League čija je uloga u slogu dotad bila najmanje naglašena, što je šteta jer je sastav tj. kolektiv Snarky Puppy, čiji je League osnivač i glavni skladatelj, aranžer i producent, već dvadeset godina neka vrsta gateway druga za mlađe generacije jazz i fusion entuzijasta, tako da pretpostavljam da je među mnogobrojnom publikom bilo onih koji su se njegovu nastupu najviše radovali.
Koncerte su sve tri večeri slijedili jam sessioni na kojima su se, osim mentora, publici primarno predstavili polaznici masterclassa – uz prije spomenutu Albu Nacinovich, tu su još i vokalisti Agona Shporta i Viktor Tumbas, saksofonisti Bruno Bišćan i Christina M. Martinez, bubnjari Jens Meijer i Cecilia Collaço, klavi(jatu)risti Nevena Pejčić, Rok Zalokar i Manuel Contrera, kontrabasistica Andrea Mirceska te gitarist Luka Malko te su svi redom publici u različitim kombinacijama ilustrirali svoje individualne izričaje, nekad u obliku trija, nekad kvarteta, a na vrhuncu čak deseteročlanog benda, radi čega su se glazbenici morali tiskati na pozornici.
Osobito je bilo zabavno vidjeti Antonia Sáncheza koji je pored prije spomenute brazilske bubnjarice Cecilie Collaço ritam sekciju obogaćivao na snareu doslovno klečeći na koljenima, no on se ionako valjda rodio, što bi se reklo, in the pocket, tako da mu to vjerojatno nije predstavljalo preveliki problem što se kvalitete izvedbe tiče.
Jedina potencijalna zamjerka bila bi činjenica da su među polaznicima masterclassa mladi hrvatski jazz glazbenici ipak bili premalo zastupljeni. Što je tome razlog, ne znam, ali se radi o velikoj šteti, s obzirom na to da ovakav festival, u kontekstu kvalitete kao i samog koncepta, ima potencijal postati oaza u kasno ljeto za hrvatski jazz.
Ovakav festival, u kontekstu kvalitete kao i samog koncepta, ima potencijal postati oaza u kasno ljeto za hrvatski jazz
Do dogodine!