Veliki izvještaj sa Špancirfesta
Varaždin oduševio i najveće skeptike
Varaždinski festival uličnih šetača – Špancirfest – nije isključivo glazbeni festival, iako je vrlo indikativno da upravo glazba privlači najveći broj ljudi na jednom mjestu. U svojih 25 godina Špancirfest je izrastao u jedan od najprepoznatljivijih događaja na kraju ljeta, a dolazak mnogih gostiju iz Hrvatske i inozemstva nije vođen (samo) glazbenim imenima, već i ponudom koja ponekad nadmaši same izvođače. Ulični performeri, svirači, kreativno ukrašene ulice, trgovi i parkovi, dodatni programi koji obuhvaćaju sve od 7 do 77 godina, mamac su za široku skupinu ljudi pa – da se poslužimo onom starom – svatko nađe nešto što voli.
Atmosfera na Špancirfestu / press
Opsežnost Špancirfesta tijekom godina postala je takva da će broj dnevnih posjeta često biti i broj prijeđenih koraka prosječnog špancirera, a kada to pomnožite s deset dana, zaista dolazite do impresivnih i rijetko dostižnih brojki za hrvatsku razinu. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine – jubilarno 25. izdanje Špancirfesta proteklo je u doslovno vrućoj, a ponekad i paklenoj atmosferi. Moramo se prvo osvrnuti na vremenske prilike jer festivali koji se odvijaju na otvorenom ovise o uspješnosti i provedbi programa koji je moguć, a poznato je da ovakav, više obiteljski tip manifestacije donosi puno više radosti kada se sunce osmjehne s neba.
Koncert na Špancirfestu / press
Sunce i Špancir se vole
Njega ove godine nije falilo, štoviše, bilo ga je previše i osobno se ne sjećam kada se posljednji put dogodilo da, barem u razdoblju Špancirfesta krajem kolovoza, nije pala ni kap kiše za vrijeme održavanja programa. Tisuće ljudi pržilo se od petka, 18. kolovoza pa sve do nedjelje, 27. kolovoza – preživljavalo koncerte, predstave, glazbu na ulicama, performere, radionice, razgledavalo štandove, ulice, trgove i iz tog aspekta, posjećenost je ove godine vraćena na brojke prije pandemije. Uostalom, preciznije brojke objavit će Turistička zajednica grada Varaždina kroz koji tjedan, zajedno s ostalim statističkim informacijama.
Parni valjak na Špancirfestu / press
Ono što statistika ne može prikazati jest atmosfera. Varaždin se u deset dana Špancirfesta još jednom transformirao u turističko središte koje češće vežemo uz gradove na moru za vrijeme ljeta, nego za kontinentalna mjesta. Za pojest’ i popit’ nije nedostajalo, gosti su mogli objedovati raznovrsno „po putu“, još jednom se i Špancir Burger fest pokazao kao pravi pogodak, a restorani su širom otvorili svoja vrata i povećali kapacitete. Malo je reći, ali Vinski grad polako već postaje teret sâm sebi jer taj je prostor unutar bedema kod Starog grada postao mjesto za sebe. Ogromne količine ljudi prije, za vrijeme i poslije koncerata i ostalih događanja dolazile su svakodnevno probati preko dvadesetak različitih kućica s vinima te odmoriti od hodanja.
Mobilna glazba
Prije nego što se dotaknemo glazbenog programa koji smo uspjeli uhvatiti, spomenut ćemo još i ulični program koji je u vrijeme vikenda bio aktivan ujutro i popodne, dok smo kroz tjedan gledali žonglere, predstave, štulaše, bubnjare i ostale u predvečernjim satima. Njih preko petnaestak izmjenjivalo se sve od Korza, Franjevačkog trga, Trga tradicijskih obrta pa do Kapucinskog trga i kroz sve ostale ulice koje spajaju navedene lokacije. Ulični svirači objedinjeni pod nazivom Heroji ulice svirali su u Gundulićevoj, Kranjčevićevoj i Šenoinoj ulici te na Trgu slobode i Korzu, gdje je bila postavljena Glazbena kamperica, muzički izum koji olakšava sviranje od lokacije do lokacije. Heroji ulice i ove su godine većinom bili lokalni izvođači, nešto mlađi ili nešto iskusniji koji češće sviraju covere nego autorske pjesme, ali itekako pridonose stvaranju posebne, vesele glazbene atmosfere u centru grada.
Ulični svirači / press
Bila bi nepravda ne spomenuti i ulicu umjetnika – Školsku te Usku ulicu, poznatu kao i Kreativnica, koja je i ove godine bila poprište još jednog lica Špancirfesta, onoga kreativnog, kao što mu i ime govori. Uz chill zonu tu su bili i DJ-evi te slučajni namjernici koji su uzeli gitaru u ruke te davali štimung koji vas je prisiljavao na zadržavanje.
I nakon što se kroz dan obišlo sve što se moglo, bilo je vrijeme za večernji dio. Glazbeni program, osim spomenutih punktova, bio je rezerviran za glavnu Pan pozornicu kod Starog grada, pozornicu kod Vile Bedeković (ujedno i jedino mjesto gdje su se koncerti i predstave naplaćivale) te dvije party zone – Carlsberg Food i Party zona na jednom od ulaza u perivoj Starog grada te Sunset zona na Stančićevu trgu. Posljednji vikend na varaždinskom kupalištu Aquacityju aktivirala se i Techno Workout zona. Ona je žanrovski bila vrlo jasna, a okupila je velik broj partijanera i finiširala Špancir u ranim jutarnjim satima.
Nekoliko glazbenih lokacija
I dok je otvorenje festivala prolazilo uz plesni spektakl People Power Partnership i laser show kod dvorca, s druge strane bedema TBF je dovršavao gotovo dvosatni set svojih najvećih hitova. Splićani su dragi i dugogodišnji gosti festivala, ne sjećam se da su ikada razočarali i isporučili manje nego što očekujemo, a već se po posjećenosti vidjelo da ih ljudi ovdje itekako cijene. Osim što smo uz njih pjevali ”Smak svita”, ”Uvik kontra”, ”Mater” i ostale, osjetili smo da glavna pozornica Špancirfesta ima odličan zvuk koji u niti jednom trenutku nije zakazao. Pozornica je izgledala masivno, light show nije zaostajao, kao ni videozidovi, te je sve bilo spremno za najveća imena koja su dolazila nešto kasnije tijekom festivala. Uz to, prvog su dana na Vili Bedeković nastupili slovenski Perpetuum Jazzile, odmah i rasprodali svoj nastup, a publika još jednom pokazala da problem nije naplata ulaznica, već činjenica da će uvijek biti onih koji će se žaliti i na besplatne koncerte, a pogotovo na one koji se naplaćuju. Ali o tome nešto kasnije. Kako bi se okrunio prvi dan, party zona ponudila je nastup D’ Elvisa, reklo bi se zagrebačkog benda, ali koji čine Varaždinci predvođeni Marijem Kovačom.
Subota je uvijek „Dan D“ Špancira – pa se čini da ni tu ništa nije prepušteno slučaju. Silente su bili headlineri te napunili prostor ispred glavne pozornice kao i u nekoliko navrata proteklih godina. Zasigurno su jedni od češćih gostiju festivala, organizatori znaju da s njima ne mogu pogriješiti, a tako je bilo i ovaj put. Kao predgrupa tu je bio BluVinil, pop-rock bend koji još nema toliko bazu obožavatelja, ali imaju i puno manje koncerata u nogama. Pomalo iznenađujuće, Ivana Banfić odradila je na pozornici Party zone nastup koji je također okupio mnogobrojne ljubitelje glazbe iz devedesetih, pogotovo ”Šumicu” i ”Godinama”, za koje se činilo da ih tisuću okupljenih može pjevati na repeatu. Prvi vikend Špancirfesta na glavnoj pozornici zaokružio je veteran Neno Belan sa svojim Fiumensima, još jednom, pred nekoliko tisuća ljudi i ispunjenim prostorom podno bedema.
Neno Belan / press
Došli su Ferdinandi
Ponedjeljak je služio kao dan odmora za glavnu pozornicu, ali i priprema za glavne zvijezde festivala koje su dolazile u utorak. Franz Ferdinand su do sada pokorili nekoliko InMusic festivala, prošle godine i malu dvoranu Doma sportova, a sada su po prvi puta dolazili u Varaždin, grad s četrdeset tisuća stanovnika. Velika je stvar imati ovakva svjetski poznata imena, a Špancir već sada ima neku povijest s takvim izvođačima – u proteklih deset godina tu su bili i Skunk Anansie, Morcheeba, Flogging Molly, Blondie, Manu Chao… skupio se taj niz imena koji su financijski prihvatljivi organizatorima, znajući da se ponekad možda i kockaju s količinom publike koja će doći. Ulaz na Franz Ferdinand bio je besplatan, a s obzirom na ispunjenost, u Varaždin ih je došlo gledati preko deset tisuća ljudi.
Franz Ferdinand / press
Usporedivo je to s njihovim nastupima na zagrebačkom InMusicu, ali Varaždinci i gosti zaista su imali priliku svjedočiti uraganskomu devedesetominutnom nastupu u kojem nitko nije mogao ništa zamjeriti – ni bend publici, ni publika bendu. Gotovo identičnu setlistu imali su i prošle godine u Domu sportova, ali to nije umanjilo uzbuđenje kada su započeli pjesmom ”The Dark of the Matinée”, a završili s ”This Fire”, toliko prigodnom koliko i nezgodnom za Varaždin koji je imao nekoliko povijesnih sukoba s tragičnim požarima.
Franz Ferdinand / press
I dok smo još pjevali This fire is out of control, I’m gonna to burn this city, burn this city s izuzetno raspoloženim frontmenom Alexom Kapranosom, nismo se mogli otetu dojmu da je ovo bio jedan od najboljih koncerata koje je Špancirfest vidio. Franz Ferdinand ima impozantnu diskografiju za bend nastao početkom stoljeća, nisu one hit wonder, a prošle godine objavili su posljednji album. Nisu u vrhu svjetskih izvođača, niti u vrhu najpoznatijih, ali za rang Špancirfesta upravo su ono što festivalu odgovara. Plesni, razigrani, s jakom ritam sekcijom i pjesmama koje ste sigurno, barem jednom, čuli – ”Walk Away”, ”Do You Want To”, ”Take Me Out” i ”This Fire”. Uglavnom, bio je to jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Špancirfesta, kojem je prethodila i uvertira u vidu slovenske senzacije Joker Out. Moramo ih nazvati senzacijom jer su već na tonskoj probi na 30+ stupnjeva u 16 sati prizvali popriličan broj obožavateljica, a kada su kao predgrupa Franzu Ferdinandu izašli na pozornicu tri sata kasnije, možda su se neki zapitali i tko je ovdje zvijezda dana.
Joker Out / press
Simpatični Slovenci su, osim domaćih obožavatelja, privukli i veliki broj svojih sunarodnjaka, koji su tog sunčanog utorka povukli iz svih krajeva Slovenije te im pružili koncert za pamćenje. Ne znamo je li Joker Out ikada nastupio pred više ljudi (vjerojatno na Eurosongu, ako jednu pjesmu računamo kao nastup), ali svoj dio odradili su na visokoj razini, dok im reakcije publike mogu biti veliki poticaj za dalje. Naravno, najviše je tu riječ o tinejdžericama koje bez treptanja gledaju u svoje glazbene heroje, ali bit će zanimljivo kako će se razvijati jedan od onih bendova koji je preživio Eurosong te nastavio dalje svojim putem.
Nešto drugačije
Nakon iscrpljujućeg utorka, bilo je vrijeme za nešto lagodniji dolazak do vikenda. Srijeda na glavnoj pozornici dovela je The Croatian Pink Floyd Show. Nisam veliki ljubitelj tribute bendova, ali hrvatskim Floydima iz Karlovca mora se priznati da vrlo vjerno opisuju i reinkarniraju jedne od divova rocka i psihodelije. U sat i 45 nastupa nižu hit za hitom, doslovno nema pjesme koji ni površni poznavatelj Pink Floyda ne zna, a sve to prati sjajan light show uz projekcije na videozidu. Za svaku pohvalu, a sudeći prema objavi na Facebooku, i svih devet članova benda bilo je oduševljeno prijemom kod publike i koncertom koji se odigrao te vruće varaždinske večeri.
Laser show / press
I dok je grad živio festivalskim ritmom, tako se približavao drugi, ujedno i završni vikend Špancirfesta. Mnoštvo je toga bilo iza nas i, već pomalo izmučeni svakodnevnim koračanjem koje je prelazilo petnaestak kilometara, došli smo na nešto sasvim drugačije: glavna pozornica bila je domaćin lokalnim snagama – groove/nu metalcima Cold Snap – koji su slavili dvadeset godina od osnivanja benda. I prije samog koncerta iz benda su najavljivali spektakl. Upravo to smo i dobili. Dva sata svirke uz vatru, dim, wall of death, circle pit, mosh pit i energične članove koji su imali i svojstvene koreografije na pozornici, pratilo je tisuću obožavatelja benda koji su došli iz cijele Hrvatske i Slovenije. Metal nije osobito popularan žanr na Špancirfestu, nećemo si lagati, ali drugačijeg izvan uobičajenog ritma pop-rock klasika i igre na sigurno, ne može biti previše. Dojmovi su takvi da i ljudi koji ne slušaju taj žanr nisu mogli ostati imuni na ono što se događalo u publici i na pozornici, pa su se jednostavno pridružili sveopćem kaosu koji je zavladao tijekom izvođenja ”Fallen Angels”, ”Monster”, ”Bongo Bong”…
Cold Snap / press
Kao prethodnica i zagrijavanje tu je bio Walk & Rock Špancir, koji se od popodnevnih sati odvijao u dvorištu obližnjeg Elephant bara te na laganih 35 stupnjeva okupio četiri metal benda koji su, svaki u polusatnim setovima, pokazali da alternativna scena u Varaždinu živi i raste. Što se tiče Walk & Rocka, taj poseban glazbeni program održao se i dan nakon, ovaj put s punk predznakom, sa zavidnom posjetom ljubitelja ipak drugačijeg zvuka nego što većina ovog festivala nudi.
Drugi vikend i završnica
Fran Vasilić i Buč Kesidi bili su spremni za početak finalnog vikenda na glavnoj pozornici. Prvonavedeni je još uvijek relativno novo ime na sceni, ali s europskom turnejom iza sebe i, rekao bih, nevjerojatnim potencijalom da napravi inozemnu karijeru. Velika pozornica zna pojesti friške i mlađe izvođače, ali Vasilić se nije imao čega bojati. Nakon njega na scenu izlaze beogradski Buč Kesidi, bend koji je u kratkom roku izazvao pravu euforiju među publikom u regiji. Nikada prije nisu nastupili na Špancirfestu, a u subotu na glavnu pozornicu gitarist Luka Racić i bubnjar Zoran Zarubica izašli su u svjetlećim, disko odjelima te krenuli „gaziti“ i pozivati na đuskanje. U slično vrijeme na pozornici Party zone krenula je balkanska punk-rock veselica uz Besh o droM, dok je iz nepoznatog razloga pozornica kod Vile Bedeković na udarnu subotu ostala bez koncerta.
Buč Kesidi / press
Za kraj koncertnog dijela na glavnoj pozornici napravila se jednostavna kombinacija – varaždinski punk-rock bend Crna kronika imao je čast biti predgrupa Parnom valjku koji s vokalom Igorom Drvenkarom kroje neke nove stranice legendarne grupe. Ne trebamo ni spomenuti da je Parni valjak, uz Ferdinande, posve napunio Vrazovu ulicu i prostor ispred glavne pozornice te tako zaokružio festival u sigurnim rukama provjerenog benda koji je istu ulogu imao i 2021. godine, tada s Akijem kao frontmenom.
Parni valjak / press
Još jedna glazbena poslastica odvijala se posljednjeg dana na pozornici kod Vile Bedeković. Učenici i profesori Glazbene škole, u suradnji s udrugom nuSynergetic, imali su radno ljeto i pripremali su ”Nothing Else Matters”. Oni su se s tim projektom koncentrirali na sedam kultnih rock i metal albuma objavljenih u samo 44 dana 1991. godine, a pjesme Pearl Jama, Metallice, RHCP-a, Guns & Rosesa i Nirvane izveli su u klasičnom stilu, kako i priliči baroknom gradu. Glazbenika je bila puna pozornica, svatko je dobio svoju dionicu u kojem je pokazao što zna, a sve su svojim glasom popratili vokali – Dora Pretković, Lucija Pavlović, Martina Friščić, Neven Stipčić i Zack Dust.
Još jedan korak…
Dvadeset i peto izdanje Špancirfesta pružilo je još jedan doživljaj nakon kojeg u deset dana ostaje olakšanje da je sve gotovo, ali i osjećaj sjete jer se treba čekati godinu dana do novog španciranja. Festival je to koji se pozicionirao kao jedan od vodećih u Hrvatskoj, primamljiv svima, a uz određene dodatne programe, predstave, koncerte i projekte, diže se na novu razinu pa može zaokupiti pažnju čak i najvećim skepticima. U Varaždinu postoji jal, vjerojatno postojan u svim mjestima gdje se nešto održava i mijenja – prema Špancirfestu i njegovom programu. Ima onih koji se kunu da je samo prvo i možda drugo izdanje bilo dobro, dok su sva ostala slabija kopija svega onoga što je bio Špancirfest. Sve su to razne vrste neshvaćanja, pogotovo kod onih koji se teško mire s time da vrijeme neumoljivo prolazi. Tko bi rekao da nije sve isto kao prije 25 godina…
Publika / press
Prostora za napredak ima, neki dani na pozornicama festivala ostali su neiskorišteni (prazan ponedjeljak, četvrtak, subota kod Bedekovićke), a vrlo su lako mogli biti upotrebljivi i korisni. Plaćanje karticama na mnogim mjestima još ne postoji, a to na jednom festivalu ovakvih proporcija i na kojem ima velik izbor pića i hrane te gdje uz domaće turiste ima i tisuće inozemnih, ne može biti normala. Čak je i druga festivalska nedjelja u večernjim satima ostajala bez snage – iako je grad bio krcat, Burger fest se ubrzano zatvarao, a neki štandovi za hranu bili su zatvoreni.
Glazbeni program mijenja se iz godine u godinu, ali neka imena zaista se ponavljaju prečesto da bi bilo slučajno. Raznovrsnost u žanrovskoj pripadnosti trebala bi biti odrednica kako pružiti publici najbolje za najmanje (ako koncerti planiraju ostati besplatni), a primjer Franza Ferdinanda pokazuje nekoliko stvari. Onih par godina kada nije bilo jakih stranih imena na glavnoj pozornici uzaludno su potrošena na istrošene izvođače koji sami sebe recikliraju.
View this post on Instagram
Varaždin može patiti od sindroma blizine Zagreba, jer strani bendovi će uvijek doći prije tamo nego u barokni grad, ali to nikako ne znači da Špancirfest sa svojom glazbenom ponudom ne može postati još hrabriji i otvoreniji kao produžena ruka metropoli. U tom slučaju priljev gostiju iz drugih država koje su Varaždinu izuzetno blizu (Slovenija, Mađarska, Austrija) bio bi još intenzivniji, a festival bi došao na još jednu razinu više. Špancirfest je došao do zaista visoke razine, zalomi se tu boljih i nešto lošijih izdanja, ali konstanta – ako gledamo od 2018. godine – zaista postoji. Vidjet ćemo hoće li doći do nadogradnje, sada kada je osnovno gradivo usvojeno i nekoliko puta ponavljano.
