Što sve jazz može biti i zašto to nije važno

Na elafitskom otoku od 27. do 29. kolovoza održano je četvrto izdanje Ponta Lopud Jazz Festivala, međunarodnog okupljanja glazbenika koje uz večernje koncerte čine i intenzivan mentorski program, radionice, razgovori i zajedničko muziciranje. Ovogodišnji glavni mentor bio je američki perkusionist i pedagog Jamey Haddad, dok su među mentorima bili Donny McCaslin, Camila Meza, Rachel Eckroth, John Hadfield, Antonio Sánchez i Thana Alexa.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Nakon četiri godine, Ponta Lopud Jazz Festival više nije zanimljiv samo zbog zvjezdanog popisa imena iz svijeta jazza. Njegova se posebnost vidi u odnosu onoga što se događa tijekom dana u Kneževu dvoru i onoga što se navečer čuje na pozornici u vrtu hotela Grand. Trinaest odabranih sudionika iz jedanaest zemalja tijekom tri je dana sudjelovalo u osam majstorskih radionica, razgovorima i slušaonicama, a navečer su se njihova znanja i ideje provjeravali na koncertima te jam sessionima s mentorima. Granica između učionice, pozornice i neformalnog druženja pritom je gotovo nestala, a stvari su se neprestano međusobno povezivale, njihovi krugovi množili i zatvarali.

13 odabranih sudionika iz jedanaest zemalja tijekom tri je dana sudjelovalo u osam majstorskih radionica, razgovorima i slušaonicama, a navečer su se njihova znanja i ideje provjeravali na koncertima

Jamey Haddad je kao nekakav guru grupe govorio o sposobnosti da doista čujemo drugoga, ne samo u glazbi nego i u životu. Umjesto uobičajenih, pažljivo formuliranih odgovora kakvi prate javne razgovore s uspješnim glazbenicima, mentori su govorili o situacijama koje se obično zadržavaju iza pozornice: frustracijama, pogrešnim odlukama, nesigurnosti profesionalnog života, iscrpljenosti i potrebi da se u dugoj karijeri pronađe način da se sačuva razlog zbog kojega se glazbom uopće počelo baviti.

Razgovor se pomaknuo i prema kreativnoj energiji, mentalnom zdravlju i svakodnevnoj rutini. Legitimne teme umjetničkog obrazovanja postale su intuicija, ranjivost, povjerenje i svijest da vlastiti put ne mora nužno slijediti unaprijed zadani obrazac. Pitanje nije samo kako uspjeti, nego kako trajati. Različiti putevi, pokazalo se, mogu voditi prema istom mjestu.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Otvorenost se vrlo jasno čula i u večernjem programu, u tri koncerta kao tri različita pogleda na suvremeni jazz. Prva je nastupila gitaristica, vokalistica i skladateljica Camila Meza sa svojim projektom Portal u kojem se susreću njezino čileansko i njujorško iskustvo, jazz i latinoamerička glazba, improvizacija i pjesma, akustični i elektronički zvuk, a naposljetku i – kako je sama naglasila – umjetnost i iskustvo majčinstva. Portal je zapravo konceptualna ideja: prijelaz iz jednog stanja u drugo jer Meza govori o nekom prostoru između starog i novog, o trenutku (vlastite) transformacije.

Otvorenost se vrlo jasno čula i u večernjem programu, u tri koncerta kao tri različita pogleda na suvremeni jazz

U središtu je njezin topao, vrlo osoban glas te prepoznatljiv gitaristički izraz, dok se oko njih gotovo filmski gradi zvučna slika. U skladbama poput Kallfu, Harvesting Under the Moon, The Nurturer čuli su se glazbeni korijeni koji nisu tretirani kao muzejski materijal, nego nešto što se može ponovno promisliti i učiniti sasvim suvremenim. Jazz harmoniju, improvizaciju s latinoameričkim ritmovima, brazilsku glazbu i elektroniku povezala je izrazita melodioznost i vrlo osoban odnos prema glasu te gitari, što se lijepo stopilo s ambijentom vrta s palmama pod punim mjesecom.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Drugu festivalsku večer obilježio je duo pijanistice Rachel Eckroth i bubnjara Johna Hadfielda. Predstavili su svoj projekt Speaking in Tongues u kojem se susreću dvije vrlo različite, ali kompatibilne glazbene osobnosti u ravnopravnom razgovoru klavira/elektronike i bubnjeva/perkusija s velikim prostorom za improvizaciju. Možda je najzanimljivija bila posebna vrsta napetosti koja se osjećala između akustičnog i elektroničkog jer su jednostavno polazište klavira i bubnjeva nadopunili različitim samplerima i pedalboardima.

Možda je najzanimljivija bila posebna vrsta napetosti koja se osjećala između akustičnog i elektroničkog

Kao da su nastojali akustične instrumente učiniti elektroničkima i obrnuto pa je zato zvuk stalno prelazio iz jazzerskog, gotovo komornog dijaloga u ambijentalnu elektroniku i nazad. Eckroth i Hadfield navikli su mijenjati glazbene jezike, kao članovi banda St. Vincent (koji smo gledali prošle godine na INmusicu) sudjeluju u precizno oblikovanom svijetu alternativnog popa, a ovdje se vraćaju jednoj od najtemeljnijih ideja jazza – otvorenosti i slobodi. Izveli su skladbe poput gotovo kozmičke Jeanne D’Arc ili Andromeda u kojoj su zvukovi stvarali osjećaj zvjezdanog prostora.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Slijedile su Dark Waters s ranijeg, više pop albuma When it Falls pa Words Don’t Mean i Sanctus. U jednom trenutku na pozornici im se pridružio i perkusionist Haddad, kad su vrlo slobodno i poigravajući se različitim tempima odsvirali Olhos de Gato, skladbu pokojne Carle Bley koja zauzima posebno mjesto na njihovom repertoaru. Taj izbor nije slučajan jer je Bley desetljećima bila jedna od ključnih figura otvorenog, žanrovski propusnog jazza, skladateljica čija je glazba neprestano pomicala granice između kompozicije i improvizacije.

U kontekstu festivala skladba je zvučala gotovo programski, kao potvrda i podsjetnik da tradicija nije nešto što treba čuvati pod staklom, nego materijal s kojim se može i mora razgovarati. Koncert je završio ponovno s Haddadom, uz kojeg su pozvali i klavijaturista Jasona Lindnera da se pridruži.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Ako je Meza pokazala kako se jazz može širiti prema latinoameričkim korijenima, a Eckroth i Hadfield prema slobodnijoj improvizaciji i elektronici, Donny McCaslin posljednje je večeri otvorio još jedan prostor – onaj u kojem se jazz susreće s rockom i suvremenim elektroničkim senzibilitetom.

McCaslinov je nastup imao nekoliko poveznica s festivalom, Thanom Alexom i poviješću suvremenog jazza. Najpoznatija je ona koja je krenula od njujorškog kluba 55 Bar u kojem je njegov kvartet s Jasonom Lindnerom, Timom Lefebvreom i Markom Guilianom, a na preporuku Marie Schneider, došao čuti David Bowie. Taj susret otvorio je put prema suradnji na posljednjem Bowiejevu albumu Blackstar. Svi su se ovi glazbenici u to vrijeme okupljali u tom klubu i međusobno surađivali u različitim projektima.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

McCaslinov koncert s projektom Lullaby for the Lost prštao je elementima art-rocka, ambijentalne glazbe i avangardnog funka. Nije to fusion u klasičnom smislu, nego je riječ o pejzažu s gustim elektroničkim površinama sintesajzera Jasona Lindnera u kojem je McCaslinov saksofon bio manje solist, a više uronjen u sam zvuk ansambla. Glazba se gradila uslojavanjem, dinamikom i kolektivnim impulsom, a ne klasičnim principom tema-solo-tema. U skladbama poput Kid, Celestial, Stalley, Break the Bond bend je neprestano mijenjao intenzitet, a odsvirali su i ”Lazarus” s Blackstara. Za kraj ”Blond Crush” posvećena Debbie Harry donijela je drukčiji registar, da bi na ”Tokyo Game” potpuno odlijepili.

McCaslinov koncert s projektom Lullaby for the Lost prštao je elementima art-rocka, ambijentalne glazbe i avangardnog funka

U izvedbi je bilo mnogo prostora za improvizaciju, a osobito su se izdvojili Lindner i Sanchez. Na bisu se bendu pridružila i Thana Alexa, a Sanchez je izveo jedan od onih gotovo iscrpljujućih sola u kojima se ne štedi i neprestano gura glazbu naprijed.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Ovoga je puta svojim intenzitetom povukao i McCaslina u još otvoreniji dijalog. U tom se trenutku zatvorio još jedan osobni krug. Naime, Thana Alexa i Antonio Sanchez upoznali su se 2008. godine na koncertu Olivera Dragojevića u Carnegie Hallu na kojem je u pratećem bendu svirao i Jason Lindner. Godinama poslije njih troje stoje na istoj pozornici na malom otoku u Hrvatskoj, na festivalu koji takve veze pokušava pretvoriti u zajednički prostor.

Nakon koncerta večer se nije završavala, nego su počinjali jam sessioni na kojima su mentori i sudionici radionica svirali zajedno. Možda je upravo u tome najveća vrijednost Ponta Lopud Jazz Festivala jer nije važan samo popis velikih imena, nego činjenica da se ljudi doista susreću. U tom smislu osobito je važna Thana Alexa, ne samo kao umjetnička ravnateljica nego i kao svojevrsna graditeljica zajednice koja inzistira na stvaranju mreže odnosa među ljudima koji će se možda ponovno susresti u nekom drugom gradu, bendu, studiju ili projektu. To je i razlog zbog kojeg ovaj festival ne želi ostaviti dojam veličinom nego uvjetima u kojima se nešto može dogoditi.

Osobito je važna Thana Alexa, ne samo kao umjetnička ravnateljica nego i kao svojevrsna graditeljica zajednice koja inzistira na stvaranju mreže odnosa

Da bi to bilo moguće, iza prividne lakoće stoji ozbiljna organizacijska infrastruktura – od umjetničke vizije Thane Alexe do kreativne platforme Ponta Lopud Tilde Grossel Bogdanović, ozbiljnih sponzora, srdačnih domaćina i festivalskog tima koji broji pedesetak ljudi. Otok i njegova ljetna scenografija možda izgledaju kao spontano mjesto susreta, ali iza toga stoji precizno promišljen i logistički zahtjevan posao.

Jamey Haddad masterclass, Ponta Lopud 2026. // Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Elé Howell, Camila Meza, Gabriel Chakarji, masterclass na Ponta Lopud Jazz Festivalu 2026. // Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud

Nakon četiri izdanja Ponta Lopud Jazz Festivala čini se sve manje važnim pitanje što je, a što nije jazz. Žanrovske granice ionako su odavno postale propusne, a suvremeni glazbenici kroz njih prolaze bez potrebe da za sobom ostave objašnjenje. Ako je jazz ikad imao stvarnu definiciju, ona vjerojatno nije bila u instrumentima, harmonijama ili stilskim oznakama nego u načinu slušanja, povjerenju i spremnosti da se ne zna unaprijed što će se dogoditi.

Na kraju, posebna je simbolika u tome što se Ponta Lopud Jazz Festival održava pred hotelom Grand, remek-djelom Nikole Dobrovića i zaštićenim spomenikom kulture kojemu je osamdeset godina od otvaranja. I dok Grand danas, zatvoren i napušten, stoji kao podsjetnik na vrijeme koje je prošlo, njegov je vrt ovih dana ispunjen glazbom i susretima ponovno živio. Zgrada može desetljećima čuvati svoj oblik, a izgubiti svoju svrhu.

Dok hotel Grand danas, zatvoren i napušten, stoji kao podsjetnik na vrijeme koje je prošlo, njegov je vrt ovih dana ispunjen glazbom i susretima ponovno živio

Jazz glazba se ne može se sačuvati u istom obliku, svaka je izvedba nova, svaki je susret drukčiji, svaki naraštaj nešto promijeni i doda. U vrtu napuštenog Granda, ta je prolaznost i svijest o njoj ove godine možda postala i garancija budućnosti samog festivala.

Foto: Veronica Arevalo/Ponta Lopud