27
ruj
Izvještaj

Šest veličanstvenih: otvorenje 47. Samoborske glazbene jeseni

Samoborska glazbena jesen

share

S početkom jeseni, u petak, 23. rujna 2022., Samoborska glazbena jesen otvorila je svoje  47. izdanje. Pred župnom crkvom sv. Anastazije poslagala su se kola HRT-a, kamere i tehničari ispunili su kutke bočnih brodova, u prvim klupama sjedila su bitna lica, a u crkvi mnoštvo nestrpljivih posjetioca. Nakon pozdravnih govora Srećka Bradića, umjetničkog ravnatelja festivala i ravnateljice Uprave za arhive, knjižnice i muzeje Anuške Deranje Crnokić, koja je najavila festival pod Euterpinim nadahnućem i Anastazijinom zaštitom, uslijedio je prvi od sedam ovogodišnjih koncerata, mimo onih koji će se organizirati u okviru dva samoborska glazbena natjecanja.

No, s obzirom na postavu šestero glazbenika koji su u petak otvorili 47. izdanje, moglo bi se zaključiti kako su Samoborci ove godine krenuli u festival glasnim praskom.

Kian Soltani i Dream team

Onaj tko je prošle godine prisustvovao pretposljednjem koncertu Ivana Summer Percusion Festivala ispred samoborskog kina i gledao udaraljkašku čaroliju Aleksandre Šuklar, koju su u publici zajedno komentirali i glasno podržavali naš veliki Petrit Çeku i Kian Soltani, laureat natjecanja Antonio Janigro 2012., mogao je možda naslutiti da se iza toga već krije neka osnova. No, tek bi neobuzdanom fantazijom uspio osmisliti glazbeni tim kakav je prošli tjedan stigao u Samobor.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Troje spomenutih profesionalaca indigo generacije, u petak se u apsidi samoborske župne crkve pridružilo još dvoje vršnjaka – belgijski violinist rusko-ukrajinskog podrijetla Marc Bouchkov i francusko-egipatska violistica Sindy Mohamed. Generaciju 2000. predstavljao je Bouchkovljev učenik, rusko-grčki violinist Alexey Stychkin. Šest mladih i svjetski prepoznatih glazbenika, s redom zavidnim biografijama ispunjenim velikim pozornicama i bitnim suradnjama, smiješila su se punih sat i pol uživajući u zajedničkoj virtuoznosti, potpuno svjesni kvalitete svoje glazbene igre.

Da će biti riječ o igri, moglo se iščitati iz naslova koncerta Kian Soltani & friends, upućujući na bliskost izvođača. Koncert je donio zanimljiv, izrazito zahtjevan i ponajprije svjež glazbeni program s kojeg neke točke hrvatska publika možda nikad nije ni čula uživo, a čuti ih u izvedbi dream teama sa samoborskog otvorenja još se prošle godine činilo maštarijom.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Program je sam Kian Soltani podijelio u dva dijela. Prvi dio činio je duo gitare i violončela u zagrljaju zvuka tri španjolska i jednog argentinskog skladatelja, stavljajući naglasak na melodiju i harmoniju, a drugi dio izveo je gudački kvartet uz udaraljke, kao svoju vatrenu žilu kucavicu.

Početni su tandem tako činili violončelist Kian Soltani i gitarist Petrit Çeku, koje, osim prijateljstva, veže ljubav prema glazbi i čestim javnim nastupima. Upravo zbog toga njihove izvedbe u prvom redu obilježava sigurnost u glazbeni materijal, bez nervoznih pokreta i potrebe za hvalisanjem. Taj unutarnji mir i potpuna stopljenost s glazbom odisali su u izvedbi prve točke s programa – Intermezza Enriquea Granadosa iz opere Goyescas.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Dva su prijatelja s lakoćom prelazila atmosfere različitih glazbenih stavaka, pričajući strastvenu priču u djelu Requiebros Gaspara Cassadóa i putujući Španjolskom kroz Sedam narodnih pjesama Manuela de Falle. Zanimljiva je bila i Soltanijeva obrada Paiazzollinih tanga Café 1930. i Nightclub 1960. u kojoj je taj skromni violončelist izbjegao frenetičnu želju da pokaže svu svoju virtuoznost, i to u korist Piazzolline glazbe.

Lakoća interpretacije

Kako bih približila Soltanijev neusiljen pristup glazbenoj izvedbi, pozvat ću se na citat iz intervjua koji je umjetnik dao za platformu opuscello.com, nakon što je pobijedio na natjecanjima Antonio Janigro 2012. i godinu iza na međunarodnom violončelističkom natjecanju Paulo: „Sa svakom sam pobjedom bio iskreno iznenađen. Nisam imao nikakvih očekivanja, što je vjerojatno i pomoglo, jer tako manje brineš i možeš se opustiti. Ne želiš ići s pritiskom. Baš sam se zbog toga prestao i natjecati nakon Paula, jer sam osjetio da bih se na sljedećem natjecanju brinuo oko rezultata.“

Kian Soltani i Petrit Çeku činili su složni duo osluškujući se cijelim putem. Ta dva izražajna osobenjaka vodila su kvalitetan dijalog, od kojih je jedan uvažio zvuk svog „London, ex-Boccherini“ violončela iz radionice Stradivari (1694.) i u odnosu na njega odlučivao o izgledu glazbene fraze, a drugi otkidao tonove iz svoje nutrine i slao ih u žice gitare.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Efektan završetak

Drugi dio, onaj ritmični, otpočeo je nastupom Aleksandre Šuklar, koju je sam Soltani nazvao balkanskom draguljem, uz bok Çekuu. U kratkoj, ali izrazito efektnoj skladbi To the Gods of Rhythm udaraljkaškog doajena i njezina profesora Nebojše Jovana Živkovića, pokazala je raskoš svoje vizualne i tehničke ekspresije, kao i ljepotu svoga glasa. Bio je to tek početak spektakla koncertne završnice, koja je pripala dvama skladbama poznatog talijanskog violončelista i skladatelja Giovannija Solime. Njegova uhu podatna djela već godinama dišu s publikom diljem svijeta, osvajajući je već na prvo slušanje.

U djelu Federico II. gudački se kvartet igrao lovice varijacijama na jednu temu, predstavljajući pojedinačno majstorstvo violinista Bouckova i Stychkina, violistice Mohamed i violončelista Soltanija.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Snažna energija nastavila je vrcati i u posljednjem djelu s programa – Soliminom The Taranta Project – u kojem se gudačkom kvartetu pridružila i udaraljkašica. Moćno, dramatično, zabavno, iskreno, s lakoćom i nasmijano, epiteti su koji u potpunosti pristaju toj izvedbi. Da nije do energije Soliminih djela, već do mladosti i briljantnosti izvođača, pokazalo se u glazbenom dodatku za koji su izabrali djelo Dance armenskog skladatelja Komitasa.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Bio je to tek prvi od dva koncerta Kian Soltani & friends. Drugi je bio najavljen za nedjelju, 25. rujna, i blago sretnicima koji su ga doživjeli.

Foto: Šime Modrić/SGJ

Moglo bi Vas zanimati