27
ruj
Izvještaj

Uz otvorenje Varaždinskih baroknih večeri

Varaždinske barokne večeri

Foto: Varaždinske barokne večeri

share

Jesen je već dugi niz godina vrijeme rezervirano za dva festivala koji se ne odvijaju na obali. Igrom slučaja, ove godine su počeli na isti dan, 23. rujna, no sa sasvim drukčijim pogledom na repertoar i programsko planiranje općenito. Oni su naravno Varaždinske barokne večeri i Samoborska glazbena jesen. Potonji je festival značajno manjeg opsega (što nipošto ne utječe na njegovu kvalitetu, a kamoli važnost), dok su Varaždinske barokne večeri veliki festival koji će obuhvatiti kraj rujna i početak listopada, a uz to nosi i predznak nacionalnog.

Foto: Varaždinske barokne večeri

52. Varaždinske barokne večeri

Ovogodišnja partnerska zemlja je Irska, a čast da otvori festival pripala je Irskome baroknom orkestru. Riječ je o jednome od najeminentnijih irskih ansambala za ranu glazbu posvećenih povijesno obaviještenom izvođenju. Umjetnički mu je voditelj fagotist, čembalist i dirigent Peter Whelan, koji ovom prigodom nije stigao u Varaždin. Umjesto njega, kao maestro al cembalo izvedbu je vodio britanski čembalist i orguljaš Tom Foster. Solistica je bila britanska mezzosopranistica Katie Bray.

Foto: Varaždinske barokne večeri

Program naslova Dublinske veze povezao je niz skladatelja s irskom prijestolnicom, koji stilski baš i nisu bliski jedni drugima. Programski niz stoga je nalikovao više kakvu albumu s nogometnim sličicama, ali u njega je netko usput prilijepio i sličice odbojke jer mu je tako došlo. „Dublinska veza“ u tome je slučaju zapravo ne doslovan, ali i dalje popriličan preslik programa The Trials of Tenducci: A Castrato in Ireland koji je Irski barokni orekstar objavio  na nosaču zvuka pod ravnanjem Petera Whelana.

Vezu predstavlja talijanski sopranski kastrat Giusto Fernando Tenducci, koji je najveći dio svoje karijere ostvario na britanskome otočju, uz povremene boravke i u Parizu (gdje je Mozarta podučavao pjevanju). Na prokrustovu postelju pak rastegnuta je povezanost Christopha Willibalda Glucka i Jana Křtitela Vaňhala s Dublinom. Naime, obojicu ih u svojim memoarima spominje irski tenor Michael Kelly. Vivaldi s Dublinom nema nikakve veze, no Griselda je prva njegova opera izvedena u Irskoj. I to tek 2019.

Foto: Varaždinske barokne večeri

Koncert je počeo Concertom grossom u C-duru „za Aleksandrovu gozbu“ Georga Friedricha Händela, najpoznatijega skladatelja s dublinskom vezom. Bio je to nesiguran početak u kojemu se s intonacijom borila concertino skupina predvođena vođama prvih i drugih violina te violončela. Situacija se popravila u uvertiri Velikoj proslavi Niccola Pasqualija, a ostatak instrumentalnog programa, kao i praćenja solistice bio je uredan, barem što se tiče gudača. Mezzosopranistica se najprije predstavila arijom Caro mio ben Tommasa Giordanija, koja je mnogima poznata kao didaktički stavak za pjevače početnike.

Foto: Varaždinske barokne večeri

U jednostavnoj ariji popularnoj u 18. i 19. stoljeću nije bilo previše prostora da solistica pokaže svoje mogućnosti. Znatno bolje ih je pokazala u ariji Dopo un’orrida procella iz Vivaldijeve Griselde, koja predstavlja skladateljeve „pirotehničke“ namjere u glazbenom oblikovanju arije da capo u operi seriji. Virtuoznim koloraturama unatoč, Katie Bray skokovitu je melodijsku liniju kompenzirala začudnim zapjevima koji su je udaljavali od suvremene prakse povijesno obaviještenog izvođenja. Dok je u dubljim lagama njezin glas bio vrlo samozatajan, više je do izražaja dolazio u višem registru pa je sasvim jasno zašto je prevladavala sigurna visoka laga u da capu Vivaldijeve arije.

Foto: Varaždinske barokne večeri

Nepotrebno nervozno zvučala je arija Che farò senza Euridice iz Gluckove opere Orfej i Euridika, čemu je doprinijeo i prebrzi tempo koji je sugerirao dirigent. Znatno muzikalniji pristup mezzosopranistica je imala u ariji Water parted from the sea iz Artakserksa Thomasa Arnea kao i Tužaljke kraljice Mary Tommasa Giordanija.

U nizu djela skladatelja koji jedni s drugima nemaju previše veze osim adrese na kojoj su se zatekli u jednome trenutku, orkestar je izveo i simfoniju Pietera van Malderea, ali i Ples furija iz Gluckova Orfeja i Euridike. Bez previše zalaženja u razloge iz kojih ponovno u redovima inozemnoga gostujućeg ansambla vire lica koja susrećemo u jednome hrvatskome baroknom ansamblu (a što je nekakva začudna praksa festivala već niz godina), treba istaknuti da su se puhači iz takvih redova doista pribrali i zablistali u Gluckovu Plesu furija.

Sinergija gudača i puhača, potaknuta živom Gluckovom partiturom predstavila je Irski barokni orkestar kao ansambl bogatoga zvuka i angažiranih svirača kojima je, doduše, potrebno „zagrijavanje“ od početka prema kraju koncerta. No sviranje puhača na koncertu općenito je bolje ne spominjati.

Foto: Varaždinske barokne večeri

Varaždinske barokne večeri otvorene su tako potpourrijem raznovrsnih djela koja su možda i nespojiva, ali su poslužila kao svojevrsno gala-otvorenje. Osim u Varaždinu, festival će se odvijati i izvan njega, sve do 5. listopada, kada će se održati svečana dodjela nagrada Ivan Lukačić i Jurica Murai uz Tradicionalni koncert nagrađivanih učenika Glazbene škole u Varaždinu uz Varaždinski komorni orkestar. Osim niza gostovanja irskih glazbenika, predstavit će se i niz domaćih ansambla za ranu glazbu čiji se broj iz godine u godinu raste. Bit će, naravno, i prostora za djela koja se naziva i hrvatskom glazbenom baštinom.

Varaždinskih baroknih večeri

Foto: Varaždinske barokne večeri

 

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati