80 godina Tamburaškog orkestra HRT-a

“Dečki zagrebački lepo popevaju već osamdeset let…” stihovi su novog djela Zlatni dečki Tomislava Uhlika kojima su HRT-ovi tamburaši prikladno otvorili svoj obljetnički koncert, čime su ujedno proslavili svojih velikih osamdeset godina postojanja.
Dojmove s koncertnog slavlja donosi Ana Jazbec.

Tradicionalno u nedjelju, 28. studenog 2021., Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije i njihov šef dirigent Siniša Leopold, na domaćem su terenu, u studiju Anton Marti na zagrebačkom Prisavlju, održali još jedan koncert iz njihova već gotovo dvadesetogodišnjeg ciklusa U ozračju tambure.

No, ovaj je bio uistinu poseban, jer u lijepom i decentno ukrašenom studiju za one probrane uzvanike, njihove najmilije, ljubitelje, prijatelje i dugogodišnje suradnike te ekipu snimatelja i tonskih majstora koji su sve to i snimili za naknadno emitiranje na televizijskim i radijskim programima, pomno odabranim programom dostojno su i uigrano pokazali svu raznovrsnost i raskoš svog bavljenja tamburaškom glazbom kroz razne žanrove i stilove u gotovo svih tih osam desetljeća. A s obzirom na okolnosti, tako su odabrani i probrani solisti, ujedno i orkestru i publici dobro znani suradnici HRT-ovih tamburaša, a može se slobodno reći i prijatelji, naši izvrsni pjevači te instrumentalisti.

Jedinstveni zlatni dečki i njihov značaj

Nedugo nakon Simfonijskog orkestra i Zbora, 1941. godine osnovan je i Tamburaški orkestar HRT-a, pod tadašnjim nazivom Tamburaški zbor kao ansambl vezan isključivo za radijski program, a navodno je ta praksa postojala i prije, još od tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su zvuci tambure bili uživo u radijskom programu. S vremenom je orkestar – i to zahvaljujući nastojanjima maestra Siniše Leopolda koji orkestar predvodi od 1985. godine, ali je prije bio i njegov član svirač pa je sada već punih 47 godina uključen u rad i stvaralaštvo orkestra – izašao iz studija te uspostavio kontinuiranu praksu nastupanja pred publikom.

Ovaj orkestar ima jednu od najvažnijih uloga u promicanju tambure i tamburaštva, ali i kulturološku vrijednost prepoznatu i u svijetu

Usporedno s izlaskom na pozornice, uvelike je proširen i repertoar orkestra, pa uz originalne skladbe izvodi glazbu s područja jazza, ozbiljne, filmske, zabavne i lake orkestralne glazbe u aranžmanima za tambure te potiče hrvatske autore na pisanje novih djela, a izvođače raznih izričaja na suradnju.

Kao takav, Tamburaški orkestar HRT-a imao je (i još uvijek ima) jednu od najvažnijih uloga u promicanju tambure i tamburaštva, koje uz glazbenu ima i kulturološku vrijednost prepoznatu i u svijetu, što su pokazale njihove razne turneje i dočeci diljem svijeta pa tako i ona zadnja u Kini s čak sedam vrsnih nastupa na kojima su također promovirali djela hrvatskih autora. Može se reći da ova moćna tamburaška gomilica od sadašnjih šesnaest članova predvođenih umjetničkom i dirigentskom palicom maestra Leopolda unutar jedinoga profesionalnog tamburaškog orkestra takvog tipa – možda i u svijetu – svojim djelovanjem, trajno zabilježenim na dragocjenim snimkama u fonoteci HRT-a kojih sada ima oko jedanaest tisuća, održava sve promjene koje je tambura prošla od narodnog do umjetničkog glazbala.

TO HRT Zlatni dečki Tomislava Uhlika

Neupitan je stoga njihov značaj ne samo u okviru ove kuće, nego i cijele domovine, ali i općenito u svijetu, prije svega u produkciji i promicanju domaće, hrvatske glazbe. A upravo tom hrvatskom glazbom, novim djelom Tomislava Uhlika Zlatni dečki poveli su nas u raznoliko glazbeno putovanje od originalnih orkestralnih bisera, tradicijskih i starogradskih uspješnica, do zabavnih, klasičnih, domoljubnih i jazz glanc bravura obrađenih baš za njih, uz još jedno novo djelo njihova kolege i člana Pere Ištvančića.

Raznoliko glazbeno putovanje kao presjek osamdesetogodišnjeg rada

Nedavno obogaćen i Porinom za životno djelo, ali uvijek i sam ‘zlatan’ kada je u pitanju tamburaško stvaralaštvo i tamburaška glazba, Uhlik je i ovim djelom pokazao kako nedvojbeno i izvrsno vlada svakim instrumentom i dionicom tamburaškog orkestra te je kroz zanimljivo glazbeno tkanje pokazao kako uistinu razumije i poznaje baš ovaj orkestar za koji piše i surađuje već više od trideset godina.

A i zlatni su dečki odmah u nastavku opravdali i svoj zlatni status suverenom izvedbom zahtjevne skladbe Frane Đurovića Ribanje i žensko prigovaranje koju su nedavno i praizveli. Bio je to zanimljiv, gust, repetitivan i virtuozan tamburaški slog hrvatskoga suvremenog autora, koji se poput, primjerice, kolega skladatelja Šipuša, Tarbuka te nešto ranije i Josipovića, prvi puta okušao u pisanju za ovakav sastav.

Posebnost skladbi dao je isto tako poseban zvuk i ugođaj koje imaju tzv. kvintne tambure koje još rijetko i sustavno, ako ne i jedini, HRT-ovi tamburaši aktivno njeguju i vješto sviraju pa su ujedno zbog njih, tim prozračnim, lakim timbrom već, može se reći, i poznati.

Potpuno suprotno tome pruža srijemski sustav tambura kojim su isto tako prikladno izveli dvije skladbe antologijskog značaja originalno pisanima za tamburaški orkestar u prvom dijelu svoga obljetničkog koncerta, a koje su svoje nadahnuće pronašle u hrvatskoj tradiciji – Sunčane ravni Bože Potočnika i Samoborski ples Tihomila Vidošića.

Vrsni vokalni i instrumentalni solisti, prijatelji orkestra uz i Ištvančićevo novo djelo

Uslijedio je i set starogradskih i tradicijskih, folklornih poslastica koji je otvorila sjajna Renata Sabljak emotivnom izvedbom pjesme Da smo se ranije sreli tradicijskog podrijetla, ali sada u izvrsnoj obradi Bože Potočnika. Nakon nje, uz HRT-ove je tamburaše i maestra Leopolda nastupila i istinska poznavateljica tradicijske glazbe iznimna vokala Ana Jaklinović, publici možda poznatija iz ansambla Jane kojemu je ujedno i voditeljica, međutim jasno je pokazala kako sa sigurnošću, točnošću, ali i razumijevanjem te velikom muzikalnošću može izvrsno tumačiti i tradicijske solističke dionice.

Moglo se to jasno čuti u njezinoj izvedbi zagorskog napjev Hodi picek. Prije zanimljivoga instrumentalnog seta tamburaških hitova Lijepe naše, od središnje Hrvatske, preko Dalmacije, Međimurja i potom Slavonije, redom Gračanske polke, Kvadrilje, Da bi se srušile te Legradske gore, Lipo ti je kad se kuruz sije, Tamburaški orkestar HRT-a počastio je publiku za svoju obljetnicu još jednim novim djelom, i to ono svog člana, berdaša i kontrabasista te akademskog glazbenika Pere Ištvančića.

U Bunjevačkim nadigravanjima su se tako doslovno i simpatično, ali i usklađeno, kako međusobno, tako i uz uigrani orkestar, nadigravala i dva izvrsna solista, majstora na svojim instrumentima, mladi Ivan Brigljević na marimbi te solist ansambla LADO Stjepan Večković na gajdama. Malo je reći kako je to bila zanimljiva kombinacija zvukovnog spektra ‘ozbiljne’ marimbe i ‘narodnih’ gajdi koje je, ujedno, i prikladno te lijepo scenski i vizualno svirao Večković obučen u bunjevačku nošnju, a sve uz kontrolirano Leopoldovo ravnanje i tamburaškim orkestrom.

Svakako je to bio pravi pogodak još jednoga novog, ali vrijednog djela, nastalog baš kao poklon svome orkestru, iz kajdanke također podrijetlom Bunjevca Pere Ištvančića.

Emotivna svjedočenja i dostojna završnica slavljeničkog koncerta

Nakon koketiranja orkestra s jazz glazbom kada im se na prisavskoj pozornici pridružio i virtuozan duo Hojsak & Novosel, tamburaši su se također izvrsno prikazali i u zabavnim vodama, uz jednog od ponajboljih vokala scene popularne i zabavne glazbe, Jacquesa Houdeka. Za ovu suradnju odlučili su se izvesti pjesmu ”Noćas” iz kultnog filma Tko pjeva zlo ne misli, a solističku dionicu uz orkestar odsvirao je i harmonikaš Marjan Krajna.

Uslijedilo je potom i njegovo solističko predstavljanje u uvijek zanimljivom i raznoliko interpretativnom klasiku na raznim instrumentima, a posebno na harmonici, Monti čardašu. Fluidno putovanje HRT-ovih tamburaša na obljetničkom koncertu nastavilo se i nastupom uz jedinstveni klavirsko-udaraljkaški sastav Meštrović&Expresto uz koji su izveli zanimljiva muziciranja na teme iz opere Carmen, a svakako se istaknuo uvijek izvrstan udaraljkaš Borna Šercar, i ovoga puta, na posebno intrigantnim bocama.

Zapjevala se i odsvirala zatim i ”Pjesma Zagrebu” koju je iznova izvrsno otpjevala i zvijezda Komedijinih mjuzikala Renata Sabljak, a kojoj su se potom pridružili i Jacques Houdek te violinist Leopold Stašić u izvrsnoj Bertićevoj obradi popularne pjesme ”My Friend”.

A emotivna završnica koncerta počela je već i dolaskom na pozornicu doajena hrvatske šansone Drage Diklića koji je baš te večeri slavio svoj 84. rođendan. Uz njegov neodoljivi stav i šarm te neizostavne dosjetke, čuli smo i još neke obljetničke zanimljivosti poput njegova pozdrava i prisjećanja u publici dragih mu prijatelja, vrlo zaslužnih za rad i Tamburaškog orkestra HRT-a Bože Potočnika s kojim prijateljuje još od davne 1955. godine te isto tako dragog i važnog tamburaškog skladatelja i obrađivača Marijana Makara.

Uz njegovu divnu izvedbu i domoljubnog klasika Domovino moja lijepa, HRT-ovi tamburaši koncert su zatvorili skladbom Siniše Leopolda Vatromet u kojoj su se znalački poigrali i čašama na žicama i različitim izvedbenim tehnikama te zajedničkom izvedbom svih sudionika koncerta uspješnice Alfija Kabilja, ”Tvoja zemlja”. A koncert su ipak zaključila i emotivna svjedočenja i čestitke skladatelja Bože Potočnika i Tomislava Uhlika za uistinu iznimno plodonosan i značajan rad Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Siniše Leopolda.

Iskreno su im čestitali povodom njihove 80. obljetnice za vrijedan i značajan rad i doprinos hrvatskoj glazbi što je pokazao i presjek ovog raznolikog i odlično osmišljenog, a svakako vrijednog koncerta koji je u potpunosti suvereno, ali i s lakoćom te uvijek sa svojom dozom šarma dirigentski oblikovao i vodio Siniša Leopold. Svoje čestitke upravo je njemu i cijelom orkestru Božo Potočnik odmah nakon koncerta ponovio i podijelio i na njihovim društvenim mrežama:

„Bez puno riječi, sinoćnji je obljetnički koncert bio odličan i ispunio je očekivanja ljubitelja ovog orkestra i tamburaške glazbe. Očito je da profesionalnost u izvedbi i pojavnosti polaze od dirigenta Siniše Leopolda i rezultat su njegova dugogodišnjeg vođenja ovog glazbenog tijela. Iz Samobora, grada gdje se tambura svira i prije doručka i poslije večere, uz još nekoliko svirača orkestra iz toga grada, Leopold je usmjerio svoj život notama, glazbi i tamburi u sretan čas kad je umorna glazbeno-pučka tradicija u zahuktalu poslijeratnom društvu posustajala. Odličnim smislom za organizaciju i glazbenu disciplinu ostvario je visok stupanj profesionalnosti kojem smo sinoć svjedočili. Sjajnim glazbenicima Orkestra HRT-a i njihovu dirigentu upućujem svoje osobne čestitke i zahvalnost za ljubav i predanost u izvođenju tamburaške glazbe!“