Koncertni ciklus Cristoforium
Nevjerojatan hrvatski debi Alexandera Melnikova
Alexander Melnikov umjetnik je koji uživa u svijetu jednak ugled i kao interpret na modernim klavirima, kao i na osinam povijesnim. Unatoč tome, u Hrvatskoj nije održao solistički recital sve do 13. studenoga 2026., kad ga je Danijel Gašparović (umjetnički voditelj Umjetničke organizacije Cristoforium) pozvao da nastupi u okviru ciklusa Cristoforium, u kojem se muzicira na povijesnim klavirima.

Foto: Cristoforium
Pijanist širokih vidika
Melnikov je diplomirao u klasi Leva Naumova na Moskovskom konzervatoriju i osvajao nagrade na prestižnim natjecanjima kao što su Robert Schumann u Zwickauu te Natjecanje kraljice Elizabete u Bruxellesu. Legendarni Sviatoslav Richter redovito ga je kao mladog pijanista zvao na festivale u Rusiji i Francuskoj, a u sviranju na povijesnim klavirima kao svoje mentore navodi Andreasa Staiera (koji je nastupio u ciklusu Cristoforium 2016. godine) i Alexea Lubimova. Od 2004. godine snima za uglednu etiketu Harmonia Mundi, za koju je ostvario preko 40 izdanja.
Među solističkim albumima posebnu pažnju privukao je onaj iz 2010. godine, sa svih 24 preludija i fuge, op. 87, Dmitrija Šostakoviča, koji je višestruko nagrađivan u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. BBC magazin ga je uvrstio među 50 najboljih snimaka svih vremena. Moram priznati da i ja dijelim to mišljenje jer je upravo taj album jedan od najdražih u mojoj nemaloj kolekciji CD-ova. Redovito i mnogo Melnikov nastupa i snima s violinisticom Isabelle Faust, ali i s violončelistom Jean-Guihen Queyrasom, vrlo često baš na povijesnim klavirima.
Zanimljiv je i njegov album Fantasie na kojem tumači sedam fantazija na sedam različitih instrumenata s tipkama, kao i onaj Četiri skladbe, četiri klavira, pogađate, sličnog koncepta. Vjerujem da je ovo poduže predstavljanje Melnikova bilo potrebno kako biste stekli dojam o kakvom se glazbeniku širokih vidika radi.

Foto: Cristoforium
Koncert na dva klavira
Prateći njegovu karijeru posljednjih 20 godina, moja osobna očekivanja bila su tim i veća. Stoga sam se uputio u Hrvatski državni arhiv te kišne jesenske večeri. Odluka da se ovaj koncert održi u tom prostoru, a ne u Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu (u kojem se inače održava ciklus Cristoforium), pokazala se itekako dobrom. Jer, osim ugleda koji Melnikov uživa (što je dovelo i više publike), svirao je na dva prekrasna povijesna klavira iz Zbirke Gašparović (oca Lubomira i sina Danijela).

Foto: Cristoforium
Dočekali su nas tako originalni klaviri Ignaza Bösendorfera iz 1855. godine i Carla Bechsteina iz 1874. godine. U pozdravnom govoru Danijel Gašparović je izrazio umjetnikovu želju da program izvede bez najavljene pauze, ali i da svjetla ostanu prigušena. (Prisjetimo se kako je i Richter pred kraj života svirao gotovo u potpunom mraku, samo s jednom lampom, želeći u potpunosti maknuti fokus sa sebe na ono što svira. Melnikov se ne čini kao čovjek koji kopira druge, ali mogu reći da je ova odluka u tom smislu polučila rezultat.)
Gašparović je izrazio umjetnikovu želju da program izvede bez najavljene pauze, ali i da svjetla ostanu prigušena
Čuli smo tri velika kapitalna i izrazito zahtjevna djela „željeznog“ pijanističkog repertoara razdoblja romantizma: na Bősendorferu izvedenu Fantaziju u C-duru, D. 760, Wanderer, Franza Schuberta (iz 1822.) i Simfonijske etide u formi varijacija, op. 13, Roberta Schumana (iz 1834. –1837., revidirane 1852.), a na Bechsteinu Sedam fantazija, op. 116, Johannesa Brahmsa (iz 1892.). Na papiru sve izgleda idealno – čut ćemo skladbe izvedene na instrumentima točno iz vremena kad su napisane. No hoće li to doista biti jedinstven doživljaj?

Foto: Cristoforium
Wanderer fantazija kakvu do sad nismo čuli
Već nakon prvih nekoliko fraza Schubertove Wanderer fantazije, pokazalo se da hoće! Zašto? Zato što tumačenja Alexandra Melnikova nipošto ne pate od akademske suhoparnosti. On svoje golemo znanje koristi kako bi izvukao najbolje iz klavira i glazbe koju svira, a pritom joj daje svoj osobni pečat. Iako je došao tek na dan koncerta, vidjelo i čulo da savršeno dobro razumije instrumente koje svira.
Zna što kao pijanist može, vjeruje instrumentu, istražuje ga, itekako riskira, a instrument ga onda nagrađuje i sluša. Ljepota povijesnih klavira za mene leži u činjenici da je svaki drukčiji – individualac za sebe. Svaki ima svoj generalni zvuk (naravno), svoje boje, alikvote, specifičnosti svakog registra (i njihovog međusobnog suodnosa), ali i svoje najrazličitije zvukove koji mogu izaći van (ako ih izvlači majstor kao što je Melnikov).

Foto: Cristoforium
Početne akorde prvog stavka Wanderer fantazije izveo je odrješito, s velikim zvukom, ali baš nikad grubo. Općenito me tijekom cijelog koncerta impresioniralo koliko otmjeno, ali puno njemu zvuče akordi, koliko ih dobro zna balansirati i oplemeniti. Odmah se pokazalo da je njegova tehnika itekako superiorna, a muzikalnost izrazita. No ono što je također dolazilo do izražaja je pijanistov osjećaj za vrijeme. Kad oduzeti, kad dodati, kad zaustaviti i dati glazbi da (pro)diše. Povezano s tim je slušanje i osluškivanje harmonija, tišine, odjeka u prostoru, pulsa glazbe i instrumenta.
Odmah se pokazalo da je njegova tehnika itekako superiorna, a muzikalnost izrazita
Melnikov svira silno uvjerljivo, ali bez poze. U drugom stavku, Adagiu, bilo je neke nestvarne misterije i atmosfere koja me odmah podsjetila na Schubertov ciklus pjesama Winterreise (Zimsko putovanje). Želim reći nešto i o brzim pasažama koje nastupe kad se stavak zakovitla. Melnikov ih je svirao dosta brzo, brže nego mnogi drugi. No pod njegovim prstima zbilja su zvučale kao naleti vjetra, ali ne blagog povjetarca nego onog koji ledi krv u žilama. Imale su, dakle, podtekst i smisao.
U trećem stavku, Prestu, navikli smo slušati otmjenost središnjeg dijela, tog po karakteru zapravo Scherza, koja podsjeća na Schubertove Otmjene i sentimentalne valcere. No Melnikov je uspio i prvi dio svirati izuzetno elegantno, naglašavajući plesni karakter, a opet zadržavajući elemente humora. Kako se stavak zahuktavao, bilo je jasno da će završni Allegro biti prava erupcija. I bila je. Na koncertima pijanista često znamo čuti: „Idem sjesti bliže, da mu vidim prste…“ U slučaju ovog koncerta itekako se isplatilo sjesti bliže! Jer je nemoguće ne biti impresioniran time kakav je Melnikov akrobat na klaviru.

Foto: Cristoforium
Maksimalna ekonomizacija pokreta i savršena artikulacija prsti u njegovom slučaju nadilaze i pojam lakoće. No, ono po čemu se on izdvaja od tolikih drugih „brzoprstića“ jest to da njega vodi glazba – njezini karakteri i emocije te to da ni u jednom trenutku nemate osjećaj da je tehnika svrha sama sebi. Bila je ovo svakako najtečnija izvedba Wanderer fantazije koju sam čuo i prošla je u dahu. Melnikov ju je predstavio onako kako ju do sad još nismo čuli.
Simfonijske etide kao slike s izložbe
Isto bismo mogli reći i za Schumannove Simfonijske etide. Prva četiri takta teme u cis-molu započeo je tamno i zagasito, kao da izranja iz magle, i onda se u druga četiri takta polako pojavilo svjetlo. Već nakon nekoliko odslušanih varijacija, osjećao sam se kao da sam na izložbi. Tematski povezanoj i dobroj osmišljenoj, u kojoj je Melnikov sjajan vodič. On predočuje ljepotu svake slike, ukazuje na sadržaj koje ona skriva. Prilikom ponavljanja, nikad ništa ne odsvira dva puta isto pa samim time kao da želi reći: „Sad kad ste čuli (vidjeli) ovo, pogledajte i ovaj detalj, skriven na prvi pogled.“
Melnikov se trudio pokazati kako se sve može interpretirati ovo djelo. Pritom to čini nenametljivo. On nudi opcije, ne predstavlja ih kao jedine moguće, ali u njih vjeruje. Ovo je prvi put da sam čuo Simfonijske etide u kojima je u baš svakoj varijaciji podcrtan potpuno drukčiji karakter i ugođaj, ali opet bez rascjepkanosti cjeline.
Melnikov se trudio pokazati kako se sve može interpretirati djelo, pritom to čini nenametljivo
Mnoga mjesta ću (ćemo) pamtiti. Primjerice, način na koji je u prvoj varijaciji (koja temu pretvara u iskričavu i prenosi ju kroz klavijaturu) istaknuo boju svakog registra i tako lijepo iznio echo na njezinim krajevima. Ili način na koji je izveo drugu varijaciju, farbao akorde, pjevao temu, jednom u sopranu, drugi put u basu. Ponovno je bilo nemoguće suspregnuti oduševljenje lakoćom i virtuozitetom kojim izvodi dionicu rastavljenih akorda desne ruke u trećoj varijaciji, kao i mirnoćom i jednostavnošću kojom lijeva ruka svira glavnu temu. Silazni kratki akordi četvrte varijacije nisu bili oštri, već se jasno čula nit teme.
Posebno me se dojmila osma varijacija, koju je Melnikov gotovo impresionistički obojao. Bila je kao kovitlac nestabilnog svijeta u kojem živimo. U četvrtoj posthumnoj varijaciji (iz kasnije verzije skladbe) vrijeme je stalo. Vidno inspiriran glazbom i mogućnostima klavira, imao sam osjećaj da bi Melnikov satima mogao muzicirati ne izgubivši volju i kvalitetu. Uslijedila je nebeski lijepa peta posthumna, koja vas u ovakvoj izvedbi pogađa u srce. Zanimljivo je kako posljednju, „svečarsku“ varijaciju pijanist nije započeo slavodobitno kao što se to inače zna čuti. Odlučio se za gotovo plesni početak, nešto tiše dinamike i onda je, prilikom svakog njezinog ponavljanja, polako dizao tenziju i dinamiku te završio veličanstveno.

Foto: Cristoforium
Brahms kakav treba biti
Nije bilo teško odmah se priviknuti na drukčiji, još raskošniji zvuk kakav omogućuje Bechsteinov klavir, na kojem je zazvučao Brahmsov ciklus Sedam fantazija, op. 116, jedno od posljednjih skladateljevih djela za klavir solo. Istog trena priviknuo se na njega i njegove osobitosti i sam Melnikov. Njegova izvedba Brahmsa je puna patosa, ali nikad (pre)patetična; ima težinu, ali nije troma; prozračna je i tečna, ne i ležerna. U dinamičkom smislu Melnikov ide do krajnjih granica, u oba smjera. Kao i u prethodne dvije skladbe, i ovdje je krajnje opušten, uz minimalne (i muzikalne) pokrete tijela u skladu s glazbom.
Njegova izvedba Brahmsa je puna patosa, ali nikad (pre)patetična; ima težinu, ali nije troma; prozračna je i tečna, ne i ležerna
Protočan i uzbudljiv bio je početni Capriccio u d-molu, a meditativan i čeznutljiv sljedeći Intermezzo u a-molu. Capriccio u g-molu (br. 3) ponovno nas je podsjetio na prevrtanja današnjeg svijeta, a Intermezzo u E-duru (br. 4) bio je žarišna os ciklusa. Oduvijek sam smatrao da je peti komad, Intermezzo u e-molu, nekako čudna skladba, pogotovo njezin početak, a kao takvu sam je zavolio. Jako mi je drago da Melnikov nije sakrio tu „čudnost“, već ju je dodatno naglasio igrajući se s rubatom i vođenjem glasova.
Time je taj Intermezzo zvučao kao da je ispred svog vremena. Povezao ga je s nadolazećim Intermezzom u E-duru i njegovim početnim koralnim ljepotama i posebnom bojom obojanim središnjim triolama. Posljednji Capriccio u d-molu bio je furiozan, sve luđi (nikad bez kontrole) i teži što se bližio kraju, da bi eksplodirao u završnim akordima D-dura.
Dobili smo i dva dodatka – na Bösendroferu prvi komad O stranim zemljama i ljudima iz Schumannove zbirke Dječji prizori, a na Bechsteinu prvu Poemu iz op. 32, Aleksandra Skrjabina (najavivši izvedbu, Melnikov je rekao kako ne može odoljeti tome da ne čuje kako će to zvučati na Bechsteinu). Bio je ovo koncert bez pompe i show-offa, koji ćemo dugo pamtiti. Usuđujem se reći – jedan od najboljih koje je Umjetnička organizacija Cristoforium do sad organizirala.

Foto: Cristoforium
Inspirirani Melnikov i zbirka Gašparović
U razgovoru s umjetnikom nakon koncerta saznao sam da i on sam ima kod kuće zbirku vrijednih klavira. Primjerice, ima sličan Bösendorfer kao i onaj na kojem je svirao te večeri. „No, ovaj je bolji!“ rekao je.
Općenito, bio je impresioniran instrumentima koje Zbirka Gašparović posjeduje i nije mogao vjerovati da se u Zagrebu mogu pronaći takvo vrijedni originalni klaviri, kakve bi mnogi veliki europski centri zasigurno poželjeli imati u svojim kolekcijama. Istaknuo je i kako ne pamti kad su ga klaviri i cjelokupna atmosfera toliko ponijeli i inspirirali. Mislim da su i sami Gašparovići ostali impresionirani time što je sve moguće na njihovim instrumentima. Zaista je vrijeme da se pitanje kvalitetnog smještaja njihove neprocjenjive zbirke konačno riješi!

Do kraja 2026. godine u ciklusu Cristoforium u Mađarskom kulturnom centru svirat će Eric Guo (27. 11.), pobjednik prvog Chopinovog natjecanja na povijesnim klavirima u Varšavi, 2023., te Piotr Pawlak (4. 12.), drugonagrađeni na istom natjecanju kao i Guo, te polufinalist Chopinovog natjecanja 2025. U ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u Hrvatskom državnom arhivu očekuje nas koncert pijanističke zvijezde Davida Khrikulija (29. 11.), finalista (i za mnoge nesuđenog pobjednika) Chopinovog natjecanja 2025., te Alexandera Gadjieva (13. 12.), drugonagrađenog na Chopinovom natjecaju 2021.