Anna Bolena u Rijeci

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci otvorilo je sezonu premijerom opere Anna Bolena Gaetana Donizettija u petak, 29. rujna 2023. Riječ je o djelu koje još nikada nije izvedeno na daskama nekog hrvatskog narodnog kazališta, već jedino u Rijeci na gostovanju jedne putujuće talijanske operne skupine. Bilo je to samo pet godina nakon praizvedbe 1830. u milanskome Teatru Carcano, što je vodstvu Riječke opere dalo sjajnu ideju da se upravo njezin ansambl prihvati prve hrvatske produkcije toga opernog naslova.

Riječ je o djelu koje još nikada nije izvedeno na daskama nekog hrvatskog narodnog kazališta, već jedino u Rijeci na gostovanju jedne putujuće talijanske operne skupine

Rijeka je navikla na hvatanje ukoštac s novim repertoarom; proteklih je sezona vidjela mnoge prve izvedbe opera na „daskama koje život znače“, poput Mozartove Čarobne frule, Wagnerove Tristana i Izolde, Straussove Elektre. Tako nastavlja i dalje, pod motom sezone Sada ili nikada. Kako nam objašnjava novi ravnatelj Riječke opere, poznati operni promotor i donedavni višegodišnji ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević, „ovo je oproštajna sezona intendanta Marina Blaževića i ono što sad napravi, napravio je, neće imati više priliku, samo sada ili nikada“, a nastavlja u svojemu stilu objašnjavati da ne prihvaća pojam nikada, već samo zauvijek. Pitanje je tko će naslijediti vodstvo za koje bi se ubrzo trebao raspisati natječaj, te što će od do sada postavljenog programa preživjeti.

Istraživanje i širenje repertoara

Činjenica jest da su dva mandata ove intendanture obilježila istraživanja i širenja repertoara, kao i vrsno glazbeno vodstvo u operi pod vodstvom mladih nadarenih inozemnih šefova dirigenata. Rijeka je tako postala grad u koji se hrli vidjeti predstave, poslušati koncerte, organiziranim posjetima publike iz Trsta i Ljubljane, te nemalim privatnim dolascima kritičara i opernih ljubitelja iz Zagreba. Tako je bilo i s Annom Bolenom; tko nije stigao u petak na premijeru, mogao je operu vidjeti na prvoj reprizi u ponedjeljak s diskretnom izmjenom u pjevačkoj podjeli.

Diana Haller, članice zbora / Foto: Dražen Šokčević

Kako je jedna od pjevačica istodobno angažirana i kao redateljica (mezzosopranistica Diana Haller), premijera je u zahtjevnoj ulozi Giovanne (Jane) Seymour prepuštena njezinoj austrijskoj kolegici Michaeli Selinger. Ali trebalo je doživjeti Haller u vlastitoj režiji, čuti njezine vatrene kolorature i vriskove koji prelaze u sopranske lage, kako bi se doista doživjelo interpretativni rast ove sjajne pjevačice i svestrane umjetnice. Kao prvakinja Opere Stuttgart, Haller ima prigodu režirati manje produkcije belcanto repertoara, tako da joj je stil Donizettija blizak, i sa zadovoljstvom je prihvatila i redateljski izazov: „Stvarno sam se jako veselila Anni Boleni. Pošto sam znala da ću vjerojatno morati pjevati Giovannu Seymour, taj mi je dupli debi jako značio, pogotovo zato što je u Rijeci, a Rijeka je moj grad!“.

Povijesne je opere vrlo nezahvalno postavljati, poglavito one koje se temelje na istinitim povijesnim događajima; redatelj je ispred dvojbe rekontekstualizacije radnje ili realnog prikaza povijesti

Što se tiče njezina nastupa na sceni, doista je besprijekoran, te u boji glasa zadržava istodobno iskričavost i baršun, fleksibilnost u vratolomijama i uvjerljivost u uživljenoj glumi. Svaka njezina uloga u Rijeci u koju redovito navraća pravo je osvježenje i bogatstvo doživljaja. Ali Anna Bolena možda nije najidealniji naslov za njezin redateljski debi u velikomu nacionalnom kazalištu. Povijesne je opere vrlo nezahvalno postavljati, poglavito one koje se temelje na istinitim povijesnim događajima; redatelj je ispred dvojbe rekontekstualizacije radnje ili realnog prikaza povijesti.

Anamarija Knego, Diana Haller / Foto: Dražen Šokčević

U svemu se pretjeralo

Diana Haller se odlučila za ovo drugo, predstavivši publici vrlo zorno obiteljske odnose između likova, razloge njihovih odluka, predstavivši cijelu radnju kao svojevrsno sjećanje engleske kraljice Elizabete I. na svoje najranije djetinjstvo. Nju tumači glumica i pjevačica mjuzikalskog stila pjevanja Leonora Surian Popov (tog lika nema u libretu) sjedeći u svojim odajama na gornjoj etaži jednostavne scenografske konstrukcije, koja simbolizira kraljevsku kuću Tudor u postupnom raspadu. Nijema je to uloga do trenutka kada pred kraj opere silazi u prizemlje, pjevajući englesku tradicijsku pjesmu Home, sweet home Henryja Bishopa, koja je samog Donizettija nadahnula za prizor ludila Anne Bolene u završnom dijelu opere.

No, više od objašnjenja, ta drastična redateljska intervencija u samu strukturu opere više zbunjuje publiku, kao i pretjerana šetnja Henrikovih kćeri po sceni tijekom radnje opere, male Elizabete I., kćeri Anne Bolene (djevojčica Uma Smolčić) i djevojke Marije I., kćeri Henrikove prve supruge Katarine Aragonske (glumica iz riječke Talijanske drame, Ivna Bruck). Svaki lik kada se pojavi ili se o njemu pjeva, ima na desnom gornjem kutu na panou popratnu projekciju povijesnog portreta ili prikaza iz toga razdoblja, a riječ je o početku 16. stoljeća i vladavini engleskoga kralja Henrika VIII., najnotornijeg i najkarizmatičnijeg muškarca u povijesti Britanskog otočja. S najboljim namjerama redateljice – u svemu se pretjeralo.

Drastična redateljska intervencija u samu strukturu opere više zbunjuje publiku, kao i pretjerana šetnja Henrikovih kćeri po sceni tijekom radnje opere

Ali podsjetimo se malo mitske sapunice o Henriku VIII.: svi ga znamo kao korpulentnog vladara koji je izmijenio rekordnih šest žena. Papa Klement VII. mu nije dao razvrgnuće niti prvog braka s nekadašnjom španjolskom princezom i engleskom kraljicom Katarinom Aragonskom i Kastiljskom, pa je izopćen iz katoličke crkve i osnovao svoju, anglikansku, kojom se proglasio vladarom. Nakon 24 godine braka, sedmero rođene djece od kojih je samo kćer Marija preživjela, proglasio je brak ništavnim i zaljubio se u svoju dvorsku damu, englesku plemkinju Anne Boleyn. Ali nakon rođenja kćeri Elizabethe I. i mrtvorođenog sina, i ona ga je strašno razočarala i montiranim ju je procesom optužio za vještičarenje i preljub, te dao pogubiti.

Sergej Kiselev, Slavko Sekulić, Mariano Buccino, Anamarija Knego / Foto: Dražen Šokčević

Povijesne insinuacije

Priča o njezinu kraju i kraljevu početku novog braka s kraljičinom sluškinjom Jane Seymour (u operi se smaknuće i vjenčanje poklapaju, a u zbilji odvijaju unutar manje od 24 sata) u libretu je Donizettijeve opere. Vratimo se režiji Diane Haller. Osim što Henrikove kćeri prikazuje većima nego što su bile u operi, redateljica inscenira i činjenicu da je Elizabeta I. ustvari kći Boleynina prvog zaručnika Henryja Percyja, kojega je libretist Felice Romani u libretu preimenovao u Riccardo Percy.

Teoretski je to moguće, s obzirom na to da je Boleyn već bila u visokoj trudnoći u trenutku stupanja u brak s kraljem. Sve te dodatne „sapuničaste“ zakuljice daju ovoj ozbiljnoj dugoj i monotonoj operi bez ijednog poznatog broja zanimljivu dinamiku uz redateljičin intenzivan rad na neprestanoj interakciji među likovima. No dok su raskošni stilizirani kostimi žarkih boja Sandre Dekanić išli u prilog vizualnoj atraktivnosti prizora, golema konstrukcija „kuće lutaka“ scenografa Alana Vukelića ju je narušavala; strahovito je zagušila scenu bez imalo raskoši po kojoj je bio poznat ovaj prvi renesansni dvor.

Ako je sve doslovno, onda to treba biti dosljedno do kraja. Kakogod, Haller svakako ima što za reći kao redateljica, pristupa dramaturškom sadržaju vrlo studiozno i analitički, u prvom redu glazbeno opravdano, te bi joj trebalo dati još prilika. Uz to, imajmo u vidu nevjerojatan psihofizički napor istodobno dva debija, redateljskog i pjevačkoga, u kojemu je, kako smo već naveli, sasvim briljirala. Naposljetku, za prvu izvedbu jednog opernog naslova u nekoj sredini, važno je da su svi glazbeni aspekti stilski i izražajno korektni, a pod vodstvom riječkog „povratnika“, Finca Villea Matvejeffa dobili smo puno više.

Anamarija Knego, Massimo Frigato / Foto: Dražen Šokčević

Izvrstan orkestar i zbor u uzletu

Višegodišnji šef dirigent Riječke opere zaslužan je za novi kvalitativni uzlet u radu ansambla, što je prije dvije godine logično nastavio njegov nasljednik, sadašnji šef dirigent, Nijemac Valentin Egel. Uz izvrsnu Haller jednako je blistava u belkantu bila sopranistica Anamarija Knego u naslovnoj ulozi, donijevši još jednu sjajnu kreaciju u svojoj karijeri. Treća najjača karika podjele je kontratenor Franko Klisović, koji suvereno vlada ženskim visinama, a pjevao je ulogu glazbenika na dvoru, eunuha Smetona, što ga inače kao „ulogu u hlačama“ tumače mezzosopranistice.

Orkestar je bio standardno izvrstan, tempa i boje usklađeni, dok je novu kvalitetu pokazao zbor Riječke opere

Dva glavna muška lika tumačila su dvojica Talijana, prvi put u Rijeci, od kojih smo se usrećili sonornim basom Marianom Buccinom u vrlo uvjerljivom liku Enrica Tudora (Kralja Henrika VIII.), dok je mlađahni lirski tenor Massimo Frigato pokazao neočekivano tanak glas općenito za operu, a kamoli zahtjevni donizettijevski lik Riccarda Percyja. Orkestar je bio standardno izvrstan, tempa i boje usklađeni, dok je novu kvalitetu pokazao zbor Riječke opere, koji je uvježbao njegov novi zborovođa Matteo Salvemini. Sve u svemu, iza Rijeke je još jedan repertoarni uspjeh, na radost glazbenika i publike.