13
kol
Izvještaj

Synchronos u Osijeku otvara apetite za suvremeno

Synchronos

Osječko ljeto kulture - Synchronos ansambl (Foto: Kristijan Cimer)

share

Ansambl Synchronos ima posebnu vezu s Osijekom: treći put da su se predstavili toj publici u posljednjih godinu dana, a na prošlogodišnjoj međunarodnoj akademiji za ansamble i skladatelje za suvremenu glazbu Mas-Go-As, održanoj također u Osijeku, bili su i rezidentni ansambl

Synchronos

Foto: Kristijan Cimer

 

Program s kojim su se predstavili na ovogodišnjem Osječkom ljetu kulture prvotno je trebao biti izveden na otvorenom, u dvorištu HAZU, no zbog vremena prebačen je u malu dvoranu Kulturnog centra. Gotovo sat i pol programa izvedeno je bez pauze, a na kraju koncerta upriličen je i kratak razgovor sa skladateljem Mladenom Tarbukom putem Zooma.

Koncert je otvoren skladbom ROAI V [midi ballade] Minasa Borboudakisa za violu (Victor Lowrie Tafoya), bas klarinet (Abdul-Aziz Hussein) i preparirani klavir (Mia Elezović). Originalno nastala 2010. godine, zamišljena je kao istraživanje strujanja zvuka u dvorani. Kao na sampleru, na poticaj (vibraciju) klavira, reagiraju klarinet i viola te modificiraju taj poticaj u nešto novo. Iako viola i bas klarinet nisu prostorno bili raspoređeni iza publike kako je predviđeno, ipak su stajali svaki na svojoj strani bine, netipično za sastav tria. Ipak, stereo dojam zvučnika samplera koji se željelo postići u bas klarinetu i violi bio je teško primjetljiv.

U skladbi His house is not of his Land Jonathan Bailey Holland otvoreno koketira s naslijeđem američke popularne glazbe na prijelazu u 20. stoljeće. Ovaj polagani stavak napisan je za alt flautu (Marko Zupan), bas klarinet, violinu (Vlatka Peljhan), violu i violončelo (Vid Veljak) koji čestim unisonima u koja ulaze glisandom postižu narativnost skladbe. Specifični glazbeni motiv s glisandom minimalistički se ponavlja do samog kraja, a specifična boja proizlazi iz orkestracije koja kombinira spomenuta unisona s odsjecima potpuno homofono instrumentiranih dijelova.

Synchronis

Foto: Kristijan Cimer

Izvedbom skladbe Weg, Lied der Schwäne Reika Fütinga za flautu klarinet, violinu, violu, violončelo, klavir i udaraljke (Luis Camacho Montealegre) ravnao je Davorin Brozić. Originalni materijal temeljen je na Arcadeltovom madrigalu Il bianco a dolce cigno, koja se na kraju kompozicije pojavljuje poput sjene. Riječi izgovorene na kraju glavnog dijela preuzete su iz naslova njemačkog filma iz 2014., Hin und Weg. Na tragu svog umjetničkog manifesta u kojem izjavljuje da ga sve više zanima istraživanje psihološke prirode sjećanja korištenjem glazbenih citata koji se bave procesima asimilacije, integracije, dezintegracije i segregacije (uključivanje nasuprot isključivanja) dok se slobodno kreću između jasnih granica i postupnih prijelaza, on u ovoj skladbi uklapa citat u suvremeno glazbeno tkivo bez očitog prijelaza, ali u isto vrijeme brižno pripremljeno, tako da je opći dojam da se tu zaista radi o citatu renesansne glazbe koji baš pripada na mjesto koje mu je namijenjeno u ovoj skladbi i to po čisto glazbenoj, a ne ideološkoj osnovi.

Na programu koncerta nalazio se još jedan trio: Antilope Oscara Bianchia za bas klarinet, violončelo i klavir. I u ovoj se skladbi istraživalo korištenje proširenih tehnika s violončelom u istaknutoj ulozi. Kretanje između zvuka i šuma, između ritma i statike bilo je uvjerljivo izvedeno, iako se radi o skladbi koja je vrlo zahtjevna za izvođače. Specifični zvukovi koji podsjećaju na zujanje motora u violončelu i amplificirani zvukovi disanja na bas klarinetu dodali su dinamičnost skladbi.

Pomen II Milice Djordjević za violu solo bio je jedini solistički komad ovog koncerta. U ovom djelu autorica se poigrala tišinom, prekidajući je na različite načine. Različite artikulacije unose zvuk u tišinu, manje ili više suptilno, no tišina se konstantno vraća. Djelo kao da nastoji oživjeti sjećanja na mrtve, što je asocijacija na koju nas potiče naslov skladbe. Iako u skladbi nije bilo puno ponavljanja, barem ne u onom minimalističkom narativnom smislu, ipak je dojam da je u skladbi korišteno vrlo malo materijala koji bi možda bio efektniji kada bi cijela skladba trajala nešto kraće.

Synchronos

Foto: Kristijan Cimer

Koncert je zaključen skladbom Quatre epigrammes de temps Mladena Tarbuka za piccolo flautu/alt flautu/bas flautu, klarinet/bas klarinet, vibrafon/cajón, klavir, violinu i violončelo. Skladatelj izlaže četiri različita pogleda na vrijeme kroz četiri stavka prikladno imenovana četirima jezicima: I. Time Mirrored, II. Stillsand der Zeit, III. Tempo di canto, IV. Tempus fugit. Kako naslovi stavaka sugeriraju, prvi stavak, gotovo u serijalnoj maniri, donosi zrcalno iznošenje materijala, drugi istražuje vrijeme koje stoji, treći pjevnost vremena, a posljednji je brzi i agitirani te donosi zaključak da se „vremenu ne može uteći“. Ova, možda najtradicionalnije koncipirana od svih skladbi na koncertu, efektno je završila večer.

Ansambl Synchronos predstavio je sve skladbe na visokoj razini profesionalnosti, a izbor skladbi navodi na zaključak da su odlučili o smjeru i načinu glazbenog izražavanja u kojem žele ići: sve su skladbe izrazito zahtjevne za grupno izvođenje, no u isto vrijeme nisu pisane izraženo virtuozno (osim eventualno zadnji stavak Tarbukove skladbe) niti koriste puni volumen sastava. U tom smislu, bilo bi izrazito zanimljivo poslušati skladbe koje su nastale ciljano za ovaj ansambl, no to ostavljamo za sljedeći koncert. Prema dosadašnjoj praksi ansambla, ali i prema odazivu publike, vjerojatno sljedeći koncert u Osijeku nećemo dugo čekati.

Synchronos

Foto: Kristijan Cimer

Moglo bi Vas zanimati