Antiphonusov jedinstveni pogled u renesansni Portugal

Postoje trenutci kada se sve poklopi. Sjedne na svoje mjesto. Kada se riječ, ton, boja i gesta sjedine u proživljenom putovanju koje ljudsko i duhovno dovede u istu ravan, točku jedinstva i međusobnog prepoznavanja u kojoj vrijeme i prostor postaju nedjeljivi jedno od drugoga.

Kada u smiraj završnog suzvučja sedam ravnopravnih glasova urone odjeci crkvenih zvona, pretvarajući glazbeno putovanje u neimenovani trenutak onkraj prošlosti i budućnosti. Trenutak koji će pamtiti svaka osoba koja je u nedjeljnim večernjim satima 22. ožujka 2026. godine imala privilegiju svjedočiti neponovljivome.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Saudade polifónica

„Hodamo po rubu. Ali ne zbog nekog svjetskog trenutka; to je zapravo naše trajno stanje“, istaknuo je Tomislav Fačini u jednoj od (uvijek) maštovitih najava Antiphonusovih glazbenih putovanja. Trinaestu po redu koncertnu sezonu ansambl je otpočeo koncertom naslovljenim Saudade polifónica, održanim u crkvi Sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi u Zagrebu i posvećenim portugalskoj renesansi. Rub je to Mediterana koji počesto ostaje u sjeni moćnije španjolske glazbene tradicije, a koji, kako je pokazano ovim koncertom, stoji umjetničkim dosezima uz rame poznatijih nam i utjecajnijih tradicija europske glazbene renesanse.

Istražiti rubna mjesta glazbene kulture nît je vodilja ovogodišnje Antiphonusove sezone, a na prvome od tih putovanja odveli su publiku u Portugal.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U publikom ispunjenoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi, maloj baroknoj crkvi izvrsne akustike, u jednoj od četiri najstarije zagrebačke župe, zasjao je program sačinjen od moteta i misnih stavaka iz perâ portugalskih skladatelja Manuela Cardosa, Francisca Garra i Francisca de Magalhãesa, Španjolca Alonsa Loba, koji je velik utjecaj ostvario u Portugalu te hrvatskog suvremenog skladatelja, Dubrovčanina Frane Krasovca.

Šest vokalnih boja sjajnih glazbenika i umjetnika, članova Antiphonusa koji čine soprani Anabela Barić i Monika Cerovčec, alt Martina Borse, tenori Ivan Bingula i Siniša Galović te bas Tomislav Fačini, ispreplelo se s instrumentalnim bojama gostujućeg saksofonista Maka Murtića, koji je svojim improvizacijama povezao zvukovno putovanje kroz a cappella svijet crkvenoga polifonog izričaja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Antiphonus je, kao što to uvijek čini, svoju portugalsku priču ispričao na sebi svojstven način. Kada to kažemo, mislimo na cjelokupan, do najsitnijeg detalja promišljen i razrađen dramaturški koncept, što je praksa koju Tomislav Fačini beskompromisno njeguje, pristupajući svakoj novoj glazbenoj ideji koje se s Antiphonusom prihvati.

Antiphonus je, kao što to uvijek čini, svoju portugalsku priču ispričao na sebi svojstven način

Odabrana glazbena djela sadržajno su se uklopila u korizmeno vrijeme, čak ostvarujući u toj putanji naznake svojevrsnoga nutarnjeg i vrlo intimnoga Križnog puta. Kao što je prožeo čitavu europsku kulturu katoličke provenijencije, latinski je jezik povezao sva djela koncertnog programa. A njih je, pak, povezao zvuk Murtićeva saksofona, odabirući dah kao temeljno izvorište svoje interpretacije.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

S Murtićevim dahom, iz daljine, otpočela se razvijati blaga melodija donoseći kontemplativno ozračje iz kojega je izrasla prva izvedba, moteta Versa est in luctum Alonsa Loba. Slijedio je stavak Kyrie iz Misse Miserere mei Manuela Cardosa, a princip a cappella vokalnih skladbi u paru Antiphonus nastavio je slijediti tijekom koncertne večeri.

Nakon još jedne Cardosove skladbe, moteta Sitivit anima mea, smjestila se praizvedba Dubrovčanina Frane Krasovca, O Crux, nastala upravo za ovu prigodu. Cardosov Sanctus iz istoga misnog djela, koji je donio tračak glazbene vedrine, odveo je smjerom moteta Asperges me Francisca Garra. Zaključni par glazbenoga putovanja otvorio je motet Exurge Francisca de Magalhãesa, nakon kojega je vrhunac izvedbenoga umijeća, a ujedno i smiraj u završnoj zajedničkoj kontemplaciji pružio Agnus Dei iz Cardosove mise.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jedinstvo u mnogostrukosti

U ovome uzbudljivom putovanju portugalskom glazbenom renesansom riječ je o djelima vrlo profinjene polifonije, dovoljno guste, ali i dovoljno transparentne da do izražaja dođe svaki minuciozni detalj imitacijske igre, mekih disonanci u kadencama, ispreplitanja dionica, zvukovnih pretapanja i nalaženja jedinstvene boje.

Govorimo li o skladbama ili o interpretaciji? I o jednom, i o drugome jer, zahvaljujući pažljivoj interpretaciji svih pjevača, od početka je bilo jasno da duboko muzikalno proživljavanje notnoga teksta i značenja skrivenoga iza nota vodi k jasno formuliranom cilju – postizanju jedinstva u mnogostrukosti; riječju, harmoniji.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zvukovlje Murtićeva saksofona služilo je kao vezivno tkivo među ovim malim vokalnim blokovima. Njegove improvizacije, nekad blaže, a nekada oporije, katkada vezivajući se uz glazbene motive iz pjevanih skladbi, a katkada zahvaćajući u izraženije tehničke i zvukovne slobode, vodile su dijalog s vokalnom literaturom.

Reagirajući na njezine poticaje i nastojeći istaknuti značenje sadržano u oglazbljenim stihovima, Mak Murtić mijenjao je tipove saksofona, kao i pozicije unutar prostora, naglašavajući karaktere koji su proizlazili iz pjevanih tekstova. Čak je, kada je to bilo potrebno, jednostavnim motivskim oblikovanjem pružao intonacijsku potporu vokalnom ansamblu uoči zapjeva nove skladbe, baš kao u maniri povijesne prakse.

Mak Murtić mijenjao je tipove saksofona, kao i pozicije unutar prostora, naglašavajući karaktere koji su proizlazili iz pjevanih tekstova

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Vrhunac suigre Antiphonusa i Murtića ostvaren je u posljednjoj skladbi, Cardosovoj Agnus Dei, kada su se glasovi šestero pjevača združili s blagim improvizacijama saksofona tvoreći jedinstven spoj prošlosti i suvremenosti. I završivši u suzvučju sedam ravnopravnih glasova u koje su uronili odjeci zvona crkve Sv. Ivana Krstitelja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Posebno treba istaknuti novo djelo Frane Krasovca O Crux, koje se izvrsno uklopilo u koncepciju programa. Združivši modalnost sa suvremenom disonancom, drevne paralelizme s naznakama folklornih elemenata, skladatelj je stvorio glazbeni dragulj koji bi vrijedilo opetovano slušati.

Ruba se ne treba bojati. Marginu ne treba izbjegavati. Jer upravo na rubovima onoga što vidimo i onoga što čujemo, onkraj onoga čemu nas uče i na što nas navikavaju kanoni glazbene povijesti, kriju se biseri umjetničke literature i ljudskoga iskustva koji su nam – iako se čine udaljenima – bliži nego što bismo pomislili. Antiphonus nas uči hodati po tom rubu svakom svojom koncertnom pričom.

Upravo na rubovima onoga što vidimo i onoga što čujemo, onkraj onoga čemu nas uče i na što nas navikavaju kanoni glazbene povijesti, kriju se biseri umjetničke literature i ljudskoga iskustva

U kojemu god se repertoaru odluče naći, Antiphonusovi koncerti uvijek su više od izvedbene prezentacije. Daleko više. Oni su slavlje glazbene umjetnosti, oživotvorenje duha vremena, suvremeno kontekstualiziranje prošlosti i poniranje u pripovijedanje koje čini temelj ljudskoga opstojanja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr