26
kol
Izvještaj

Angažirani interpreti najbolji su zalog za razvoj scene

Antiphonus

share

Koncertom održanim 18. kolovoza, Osorske glazbene večeri zaključile su svoje 47. izdanje festivala. Svojim dugogodišnjim djelovanjem OGV se profilirao kao jedan od važnijih domaćih festivala za našu glazbenu scenu, a svakim novim izdanjem dokazuje se i kao jednako važnim i za publiku, i domaću i stranu, koja redovito popunjava neveliki prostor osorske katedrale. Poticanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva centralna je ideja i programska okosnica festivala koji iza sebe broji tristotinjak praizvedbi domaćih skladatelja, djela koja su nastala po narudžbi samog festivala.

Foto: OGV

Ako se pogleda proteklih pet osorskih izdanja, može se vidjeti kako se  broj narudžbi relativno stabilno održava, unatoč pandemiji i njenom utjecaju na kulturni sektor. Tako se 2018. godine praizvelo čak osam novih djela, 2019. pet skladbi, 2020. šest, a u teškoj i krizom pogođenoj 2021. praizvele su se četiri skladbe. Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je šest novih djela čime je OGV opravdao svoju važnost i ulogu promotora hrvatske glazbe. Nije, stoga, čudno što je koncert zatvaranja bio posvećen upravo domaćim skladateljima kao i izvođačima. Antiphonus, Vlatka Peljhan i Vid Veljak izveli su skladbe Seletkovića, Šipuša, Ruždjaka, Brkanovića, Tarbuka, Olivera, Vinczea i Glojnarić.

Foto: OGV

Koncert je ponešto bojažljivo otvoren skladbom Oče naš. Ovo djelo Krešimira Seletkovića nastalo je 2012. upravo za Antiphonus te se redovito nalazi na programu ansambla. Jednostavni motiv silaznog tetrakorda od početnoga solističkog zapjeva naslojava se u gusti slog osmeroglasnog kanona što zahtijeva intonacijsku preciznost i koordinaciju pjevača. U svojoj najrecentnijoj izvedbi ova inače dojmljiva skladba jednostavno nije prodisala.

Antiphonus se kroz kaskade disonantnih harmonija u tijesnim pomacima kretao vrlo suzdržano i oprezno, bez očekivane razine interpretacije koju su postavili u svojim prijašnjim izvedbama. Početnu nesigurnost nadoknadili su suverenom izvedbom izvođački puno zahvalnije skladbe Berislava Šipuša, Cruda Amarili. Stilski heterogeno djelo poigrava se kontrastima spajajući ranobarokni madrigalski stil s 20. stoljećem i elektroničkom glazbom.

Foto: OGV

Antiphonus je pokazao da se jednako dobro snalazi u klasičnomu zborskom slogu sa zaobljenim frazama i lijepim tonom kojeg je naglasila akustika katedrale, kao i u neklasičnom tretmanu glasa. Poigravanjem s uzvicima, slogovima i šumovima glasovi su imitirali tipične elektroničke postupke poput granularne sinteze, dok je prava elektronika imala gotovo nezamjetnu funkciju – deklamaciju teksta.

Foto: OGV

Sasvim drukčiji tretman elektronike pronalazimo u skladbi Tomislava Olivera. U Idíōmi I formalni luk se gradi u gustom diskursu akustičke dionice i elektronike kojom je manipulirao sâm skladatelj. Inovativna elektronička dionica u početku funkcionira kao zvukovni odraz violončela koji imitira i usmjeruje njegove fraze, ne bi li ih potom stilizirala te u konačnici preobrazila zvučnu sliku čime se dostigla sintetička zvukovnost koja gubi svako naličje s akustičnom instrumentalnom komponentom.

Foto: OGV

Skladba zahtijeva preciznu koordinaciju dvojice izvođača, a sinergična interakcija Veljaka i Olivera gotovo da je ostavila dojam da je riječ o komornoj glazbi za duo. Veljak, koji je navedenu skladbu snimio na svom albumu prvijencu Resonance(s) 2019. godine, s lakoćom je iznio uvjerljivu interpretaciju u vještom dijalogu s elektronikom te se istaknuo čistoćom tona i virtuoznošću u vehementnim gestama violončela.

Foto: OGV

Virtuoznu i impresivnu interpretaciju donijela je Vlatka Peljhan u izvedbi Tarbukove skladbe za violu solo, Rapsodico. Djelo koje je nastalo 1987., još u skladateljevim studentskim danima, poigrava se s idejom arhetipskog zvuka gusala kroz višehvate i zvukove praznih žica u oštrom kontrastu s virtuoznim tretmanom modernog instrumenta u gotovo vebernijanskoj fakturi. Peljhan je interpretativno suverena, a svojim uvjerljivim tonom učinila je čak i manje atraktivne dijelove skladbe izuzetno zanimljivima.

Foto: OGV

Skladba Ubu Marka Ruždjaka još je jedna skladba koja se često nalazi na Antiphonusovu repertoaru, a već je ušla i u antologiju hrvatske zborske literature. Ruždjak se svojim izborom nesemantičkih slogova umjesto teksta i s neuobičajenim tretmanom glasa poigrava s vokalima postižući perkusionističke efekte. Uspjeh ove skladbe uvelike ovisi o spremnosti i sposobnosti izvođača da u potpunosti izraze i uvjerljivo prenesu skladateljevu ideju koju je  ansambl donio s lakoćom uvježbane ekspresivnosti. Raznolikost programa i kontrast između Ruždjakova djela i Brkanovićevih Intimnih madrigala pokazali su široke interpretativne mogućnosti Antiphonusa i lakoću kojom se ansambl prebacivao iz jednoga zvukovnog konteksta u drugi.

Dva djela skladatelja mlađe generacije posebno su zaintrigirale publiku te su, na različite načine, zabavila i zaintrigirala. Riječ je o skladbama Davora Branimira Vinczea i Sare Glojnarić. Vinczeova skladba Atargatis II za sopran i violinu neočekivan je dijalog između Vlatke Peljhan i Monike Cerovčec. Sopranska dionica personificira dionicu violine i služi se lepezom zvučnih efekata u rasteru od humora do drame pa sve do groteske. Djelo je zasjalo zahvaljujući maestralnoj izvedbi Monike Cerovčec koja je svojim scenskim nastupom, izražajnošću i sugestivnošću pridala dodatnu dimenziju bez koje bi doživljaj djela bio nepotpun.

Foto: OGV

Skladba Mixtape Sare Glojnarić poigrava se neuobičajenim spojem klasične i hip hop glazbe.

Poput DJ-a, skladateljica tretira glas kao zvučni sample s tom razlikom što je u partituri raspisala efekte kakvi se dobivaju turntable tehnikom. Isprekidanost fraze, repetitivnost i nagli glissandi nalaze se u dionici solista Tomislava Fačinija, kao i vokalnoj dionici čelista Vida Veljaka. Skladba se poigrava idejom govorne skladbe, avangardnom tehnikom 20. st. ističući primarno ritamsku funkciju dionica dvaju glasova i violončela kroz sinkopirane i izmještene akcente, ostinatno ritamsko pljeskanje dlanovima, ali i generalno tretiranje violončela koje je kao instrument uglavnom svedeno na efekte šuma, kuckanja po korpusu instrumenta i flažoletnih glissanda.

Foto: OGV

Efektnost i zanimljivost skladateljske ideje uvelike ovisi o izvedbi, a na momente izvođači nisu bili savršeno sinkronizirani što je rezultiralo jako uočljivim slabim momentima izvedbe. Ipak, ovaj su nedostatak nadoknadili uvjerljivošću i opuštenim stavom u deklamaciji sintagme drop the beat, što je na kraju i bila najsigurnija karta za osvojiti simpatije publike koja ih je i nagradila pljeskom.

Antiphonus, Vlatka Peljhan i Vid Veljak ovim su se koncertom pokazali kao iznimni interpreti (suvremene) glazbe i podsjetili kako su izvrsni i angažirani interpreti najbolji zalog za razvoj glazbene scene.

Foto: OGV

 

Moglo bi Vas zanimati