15
sij
Podcast

U društvu skladatelja: Sara Glojnarić

Sara Glojnarić

Sara Glojnarić Foto: © Martin Hauser

share

Možemo li zamisliti Verdija 21. stoljeća, traženog opernog majstora našega doba? Nositelja te laskave titule naći ćemo danas možda više u Njemačkoj nego u Italiji. Jedan od respektabilnih kandidata svakako je naša – Sara Glojnarić, Samoborka koja proteklog desetljeća živi u Stuttgartu.

Vjerovali ili ne, ona je svakako najuspješnija hrvatska skladateljica svih vremena na svjetskoj glazbenoj sceni, čija se estetika napaja na izvorima pop-kulture, društvene politike i kolektivnog sjećanja. Dokaz njezina neupitna uspjeha svakako su mnoge praizvedbe njezinih opera i narudžbe za nove naslove u tom kompleksnom žanru koje joj neprestano upućuju velike njemačke operne kuće – Opernhaus u Halleu, Njemačka opera u Berlinu, Operno kazalište u Freiburgu…

Niz se u sezoni 2023./2024. nastavlja na slavnom podiju Semperopere u Drezdenu, gdje su primjerice praizvedene mnoge opere Richarda Wagnera (Ukleti Holandez i Tannhäuser) i Richarda Straussa (npr. Elektra i Kavalir s ružom), a na čiju narudžbu Sara piše novo djelo. Inače, dosadašnji najveći inozemni uspjeh jednog hrvatskog skladatelja ozbiljne suvremene glazbe bila je narudžba Ciriške opere za balet Đavo u selu Frana Lhotke 1935.

Ali to je tek jedan glazbeno-scenski naslov nositelja nacionalne poetike malih europskih zemalja popularne na Zapadu početkom 20. stoljeća. Dakle, tko je Sara Glojnarić i kako joj je uspjelo prometnuti se u vodeću autoricu na suvremenoj europskoj sceni, donosimo u podcastu s njom snimljenom u posljednjim danima 2021.

Sara je „dijete jazza”; odrasla je u obitelji oca i djeda skladatelja jazzera (Dražen i Silvije Glojnarić). No, ključnu ulogu u njezinu skladateljskom razvoju imao je njezin profesor klavira na samoborskoj glazbenoj školi, na žalost prerano preminuli Davor Lahnit, koji ju je potaknuo da već s deset godina počne pisati glazbu.

Uskoro će krenuti na satove kompozicije kod Krešimira Seletkovića koji ju priprema za prijemni na Muzičku akademiju u Zagrebu i uspješno odgovara od studija francuskoga jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Nije slučajno završila u klasi Seletkovićeva nekadašnjeg profesora, akademika Davorina Kempfa, te nakon nekoliko semestra svladavanja skladateljskog zanata, osjetila da je spremna ići dalje.

Na savjet profesora Kempfa odlučila se za njegov grad usavršavanja, Stuttgart, gdje ju je dodatno savjetima usmjerio i njezin kolega, još jedan Hrvat sa svjetskom skladateljskom karijerom, Davor Branimir Vincze, koji je tamo studirao. Na tamošnjoj Hochschule für Musik und Darstellende Kunst imala je sreću ući u prvu klasu novog profesora kompozicije, inače uglednog skladatelja i performera Martina Schüttlera poznatog po glazbenom novom kontekstualiziranju društvene zbilje koji joj je otvorio novi svijet.

„Rad s njime bio je moj veliki skok u razvoju, bile su to prave tektonske promjene u poimanju glazbe, njezine sociološke uloge, instalacija i videa kao novih medija, te svih oblika spojeva najrazličitijih žanrova bez ograničenja.”, kaže Sara i otkriva: „Riješila sam se svih predrasuda koje nosi sa sobom suvremena glazba, približio nam je bit političke glazbe, analizirao s nama vrlo ozbiljno Sex Pistolse ali i Hansa Eislera.”

Tu joj nije bilo korisno samo raditi s profesorom, već i družiti se s kolegama studentima iz klase: „Bili su to zanimljivi mladi ljudi drukčijih pogleda, neprestano smo zajedno brainstormali, tako sam razvila aktivizam u glazbi i odlučila da ne želim pisati djela koja se samo sviraju i slušaju, već ona koja su itekako svjesna društva u kojemu se izvode.”

Svoj je aktivizam i sposobnost da komponira ne samo tonovima, već i političkim govorima, ubrzo izrazila u instalaciji #popfem 2 s kojom se 2018. predstavila na međunarodnom skladateljskom forumu suvremene i eksperimentalne glazbe u Darmstadtu (Darmstädter Ferienkurse) i dobila prestižnu nagradu Kranichsteiner Musikpreis.

„Svi moji naknadni uspjesi posredno su ili izravno rezultat te nagrade”, prisjeća se Sara uspjeha svojega multimedijalnog uratka koji će naknadno obići mnoge – i ne samo glazbene – festivale. „Instalacija se temelji na materijalu stvorenom tehnikama kolažiranja i zamjenama značaja.

Na Internetu sam našla snimke ekstremnih desničara poput Donalda Trumpa kojima sam u usta stavila nešto što oni nikad ne bi rekli, primjerice, da žene moraju imati pravo na pobačaj. Njihove sam govore tako rascjepkala, zamijenila riječi i promijenila njihov značaj, da oni odgovaraju mnogom političkom svjetonazoru.”

Sara smatra da je bitno da se i svijet tzv. ozbiljne glazbe uključi u tekovine suvremenog društva, jer vizualne i performativne su umjetnosti već odavno dio toga. Zašto pritom poseže za kolektivnom nostalgijom i pop-kulturom iz 80-ih, kada se još nije ni rodila?

„Mi smo na prekretnici iz analognog u digitalno društvo i nemamo još okvir ponašanja kako da se postavimo prema internetu. Također su slične velike društvene promjene bile aktualne u 60-ima i 80-ima, ali ovo što se sada događa čini se da će imati još snažnije i dalekosežnije posljedice”, otkriva nam Sara koja se predstavlja kao pripadnica tzv. generacije Y koja ima za cilj odmaknuti se od ideje apsolutne glazbe koju njegujemo unatrag 300 godina kao nešto što egzistira samo u slušnom mediju.

Potreba za djelovanjem u raznim medijima dovela ju je do opere u kojoj se mogu povezati razne umjetnosti i načini izražavanja. „Sve je krenulo 2019. od narudžbe salzburškog festivala ‘džepnih opera’ (Taschenopernfestival Salzburg) na kojoj je praizvedena moja komorna opera Pray, chuck, come hither. U naslovu je citat iz Shakespeareovog Otella koji razrađuje kao zanimljiv tekst ne samo iz dramaturških, već i rasističkih pogleda, što joj pruža traženu društvenu perspektivu.

„Tu sam shvatila da je glazbeno kazalište i opera zanimljiva forma i nakon toga prijavila sam se na natjecanje Neue Scenen koje za stvaranje novih opera organizira Njemačka državna opera u Berlinu.” Nagrada joj je donijela narudžbu za novo djelo Keine Mythos praizvedeno u toj opernoj kući 1. prosinca 2021., no to nije jedina praizvedba opere Sare Glojnarić u 2021.

Naime, 30. je lipnja 2021. u 18 sati virtualno praizvedena njezina opera, tj. glazbeno kazalište za vokalne soliste, glumce, zbor, orkestar i elektroniku, Im Stein u Opernhausu u Halleu bez publike u kazalištu. Kako je do nje došlo, otkriva u nastavku razgovora: „Dobila sam telefonski poziv u jedanaest ujutro; redatelj te kuće, Michael v. zur Mühlen pitao me želim li napisati operu prema romanu Im Stein Clemensa Meyera, kojega sam čak prethodno i srela jednom prigodom u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti.”

Izvorna ideja redatelja, libretista i skladateljice se višestruko mijenjala kako je u godini planirane praizvedbe 2020. pandemija pogodila svijet. Na kraju su bili prisiljeni operu pretvoriti u televizijski show koji se izravno prenosio iz kazališne zgrade na kazališnoj web stranici.

„Orkestar smo smjestili u gledalište, a glumci i zbor su bili na pozornici oblijepljenoj green screenom (zelenim ekranom, op. au.) na koji smo projicirali snimke s kojima su komunicirali glumci-pjevači. Bio je to tehnički daleko najzahtjevniji projekt koji sam ikad napravila, s uživo režijom zvuka i videa, uz koordinaciju 16 kamera.

U jednom trenutku imali smo osam sekundi da promijenimo scenu na kojoj je radilo 20 ljudi. Redatelju je bilo bitno da pred ekran smjesti i mene i autora libreta, samog Clemensa Meyera, ja sam tu debitirala kao bubnjarica. To me iskustvo kao skladateljicu bitno promijenilo, prvi sam put napisala nešto od 90 minuta i mogu reći da mi je narastao apetit.”

Za kraj dotičemo se i njezine najnovije nagrade iz Austrije: Sara Glojnarić prva je skladateljica izvan Austrije koja je dobila prestižnu skladateljsku nagradu Erste Banke vezanu uz narudžbu nove skladbe za ansambl Klangforum Wien. Ujedno zahvaljujući nagradi Zaklade Ernst von Siemens priprema novu operu u Freiburgu koju će ansambl Recherche praizvesti u studenome 2022.

„Bit će to opet instalativna opera sa science fiction pričom koja se odvija dijelom na Zemlji, dijelom na Mjesecu i tematizira terapeutsku aplikaciju kojom ljudi mijenjaju vlastita sjećanja”, kaže Sara nadodavši da ju je na tu vrstu fikcije nadahnula antologijska britanska znanstveno-fantastična televizijska serija Black Mirror.

Netom pred rastanak, na kraju je ipak priznala da joj je prvi operni projekt bila lutkarska predstava Žabica kraljica na Muzičkom biennalu Zagreb 2017. koja se s velikim uspjehom obnovila u Zagrebačkom kazalištu lutaka i na programu Biennala 2019: „Redatelj Rene Medvešek vodio me, to mi je bio operni debi i jedan od najdražih projekata”, priznaje je u završnici Sara, koju s ponosom pratimo i dalje.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora