Barenboim, introspektivni virtuoz uz Zagrebačku filharmoniju

Zagrebačka filharmonija je u sklopu Plavog ciklusa u petak održala posljednji ovosezonski koncert. Dirigirao je Dawid Runtz, solist je bio violinist Michael Barenboim, a slušali smo glazbu Béle Bartóka i Sergeja Prokofjeva.

Publika je, nažalost, ispunila tek nešto više od pola dvorane. Ne zna se je li tome razlog bilo promjenjivo vrijeme, slušateljski zamor na kraju sezone, program sastavljen od djela nastalih u 20. stoljeću ili nešto četvrto, no u svakom je slučaju šteta što su glazbenike dočekali blokovi praznih stolaca.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

Za solista Michaela Barenboima možemo slobodno reći da mu je glazba upisana u genetski kod: otac mu je veliki Daniel Barenboim, a majka rusko-izraelska pijanistica Elena Baškirova, kći legendarnog Dmitrija Baškirova. Usprkos obiteljskoj ljubavi prema klaviru, Barenboim se odlučio za violinu i violu; to se pokazalo kao odličan izbor, jer je iza 41-godišnjega gudača blistava karijera solista i komornoga glazbenika, s nastupima uz vodeće ansamble i dirigente u najuglednijim koncertnim prostorima diljem svijeta. Uz to je i koncertni majstor komornog ansambla Zapadno-istočni divan, sastavljenog od glazbenika iz očeva istoimenog orkestra, a osnovao je i Nasmé, ansambl sastavljen od palestinskih muzičara.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

Michael Barenboim veliku pažnju posvećuje izvedbama glazbe 20. i 21. stoljeća, pa je za njegovo predstavljanje zagrebačkoj publici odabran Bartókov Drugi koncert za violinu i orkestar, dovršen 1938. godine i napisan za violinista Zoltána Székelyja s kojim je skladatelj često nastupao. Székely je želio tradicionalni, a Bartók jednostavačni koncert u formi teme s varijacijama pa su postigli kompromis: od triju stavaka prvi je u sonatnoj formi, drugi je tema s varijacijama, a treći – također u sonatnoj formi – zrcalna je varijacija prvog stavka.

Uz karakterističnu upotrebu elemenata mađarskog folklora Bartók se poslužio i četvrttonskim ljestvicama, dvanaesttonskom tehnikom i mnogim drugim elementima kako bi stvorio jedan od najizvođenijih violinskih koncerata prošlog stoljeća.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

Barenboim se pokazao kao stvarno izvrstan violinist: zahtjevnu solističku dionicu svirao je virtuozno, s lakoćom, bez velikih gesta i grimasa. Jednostavnost njegovog pristupa naglasila je jasnoću formalne strukture djela i ljepotu Bartókovih melodija i fraza, a pjevni i mekani ton njegove violine dominirao je nad orkestrom i u najtišim pianissimima. Njegova je tehnika besprijekorna pa je prstolomne pasaže kojima ovaj koncert obiluje izveo – bar naizgled – bez ikakvog napora.

U polaganom drugom stavku njegove su linije i lukovi zvučali zaokruženo i elegantno, pogađajući samu srž glazbe. U usporedbi s nekim drugim izvedbama Barenboimov je pristup introspektivniji, ali baš zbog toga privlačan i vrlo, vrlo dojmljiv.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

Treba pohvaliti i Zagrebačku filharmoniju, koja je jasno iznijela Bartókove složene teksture. Ogroman dio zasluge za to pripada Dawidu Runtzu, senzibilnom pratitelju koji je vješto, nenametljivo i muzikalno slijedio tokove Barenboimovog tumačenja.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

U drugom dijelu večeri čuli smo Petu simfoniju u B-duru, op. 100 Sergeja Prokofjeva. Život i djelo ovog skladatelja znatno su obilježili Ruska revolucija i Drugi svjetski rat; Petu je napisao 1944., a njezinu je praizvedbu u Moskvi početkom 1945. prekinula pucnjava iz topova u trenutku kad je sovjetska vojska prešla rijeku Vislu krećući se prema nacističkoj Njemačkoj. Prokofjev ju je opisao kao posvetu sretnom i slobodnom čovjeku pa djelo – iako sadrži vrlo čujne reference na rat – odiše nadom i optimizmom.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell

Jedan od najvećih melodičara prošlog stoljeća, Prokofjev je simfoniju već od samog početka protkao raspjevanim melodijama koje prolaze razne transformacije u strukturi i instrumentaciji; tu je i nepredvidivi, mahniti Scherzo, meditativni treći stavak te finale koji rekapitulira brojne teme simfonije.

Zagrebačka je filharmonija svirala vrlo dobro, a Dawid Runtz je lijepo izbalansirao orkestralnu boju i dinamiku koja se kreće od najfinijih pianissima do eksplozija zvuka pojačanih bogatim korpusima limenih puhača i udaraljki koje, međutim, nikad nisu zazvučale prosto. Polagani je stavak odisao pjevnošću, a odabravši u brzim stavcima prilično živahna (u zadnjem stavku za orkestar možda malo i prebrza) tempa, uspješno je naglasio neprekidno intenzivno kretanje karakteristično za Prokofjevljevu glazbu.

Tako je efektno završio večer koja je, uz zanimljiv program i vrhunskog solista, bila još jedan primjer dobre suradnje šefa-dirigenta i njegovog orkestra te upečatljiv kraj sezone.

Foto: Slavko Midzor/Pixsell