Drugo izdanje, kultni potencijal
Bear Stone Festival: Alkemijski kotao psihodelije i stonera
U spoju eterične senzualnosti tajni prirode i alkemijskih zvukova stonera i psihodelije i drugo izdanje Bear Stone Festivala obećalo je hedonizam i bijeg od svakodnevne životne kolotečine. Poput tajnovitih soničnih putokaza, glazba je u okrilje začarane šume privukla pregršt boema i znatiželjnika, koji su u dva dana okusili draži organskog suživota.
Bear Stone Festival, ako već i nije, mogao bi s vremenom postati prepoznat kao jedan od kultnih hrvatskih festivala koji promišljeno povezuje glazbeni line-up s jedinstvenošću lokacije. Smješten u kanjonu rijeke Mrežnice na komadiću zemlje koji je istovremeno dovoljno prostran, no opet i pregledan, Bear Stone doista pruža energiju sigurnog utočišta ljubitelja glazbe u kojemu se pažnja pridaje svakom segmentu festivalskog iskustva.
Bear Stone / Sanja Matić
Počevši, dakako, od onog glazbenog, no i preko svojevrsne zelene filozofije festivala koja promiče odgovoran odnos prema prirodi. Na lokaciji je stoga moguće koristiti se kompostnim toaletima kao alternativi kemijskim WC-ima, a ujedno se posjetitelje upućuje na organski izbor šampona jer upravo sama lokacija ima ulogu svojevrsnog headlinera, dok live glazba nadopunjuje cjelokupno iskustvo.
Premijere se čuvaju za Medu
U predvečerje prvog dana pjesma kozmičkih druida označila je uranjanje u lelujavo i mistično putovanje glazbenim prostranstvima. Oscilacijama u psihodeličnim vijuganjima – koji su rezultirali oslobađanjem istovremeno plamtećih i treperavih vrtloga energije – domaće snage The Freak Folk of Mangrovia razbudili su duhove prirode, najavivši im dva dana psihodelične i stoner hipnoze.
Ekipa iz benda s nama je ujedno podijelila svoje uzbuđenje oko festivalske ponude i line-upa, ali i svojega prvog nastupa na Bear Stoneu.
„Na Bear Stoneu je sve vrhunski, od organizacije, bendova, baš smo oduševljeni. Sve stvari koje smo pripremili su relativno nove, napravljene u zadnjih godinu i pol. Na Bear Stoneu smo svirali jednu stvar baš prvi put live, a ove druge smo dosad svirali dva puta live. Sve je to zapravo vrlo friški materijal“, istaknuo je Luka Kiseljak iz benda.
Riječki mistici publiku su uspjeli tek toliko animirati u istraživanju vlastitih čula, a već nastupom talijanskog Mr. Bison atmosfera je eskalirala u kotlu masne i teške mješavine stonera i psihodelije. Masivnim zidom zvuka čiji nukleus čine nabrijane gitarističke dionice i progresivni ritam s prodornim pojačanjem na klavijaturama, sastav je već u dnevnim satima isporučio teško nadmašivu dozu energije i upečatljivosti.
Mr. Bison na Bear stone festivalu / Sanja Matić
Kako se pokazalo i drugoga festivalskog dana, već s trećim bendom na repertoaru festivalski prostor počinje poprimati naličje pravoga koncertnog okupljališta, a solidan izbor za nastavljanje građenja tenziju svakako jest bio naš hrvatski Cojones. Stonerskom tutnjavom pumpajućeg ritma dečki su prodrmali podzemlje i otežali zrak, najavivši brujeću instrumentalnu artiljeriju Conana. Okrutnošću barbarina iz zjapećih provalija i pustih polja engleskog sjeverozapada tročlani sastav nesmiljenom distorziranom gustoćom preplavio je prostor, izlažući publiku nezemaljskomu zvučnom pritisku.
Drugi dan – ekstaza
Isti je iz vlažne špilje istjerao van Orange Goblin, veterane stoner rocka i doom metala londonske scene devedesetih. Svojom izvedbom engleski goblini dali su danak glazbenim korijenima, ostajuć’ dosljedni baštini očeva klasičnog heavy metala, uz devijacije ka paklenoj inačici južnjačkog rocka i reskosti punka. Iako klasičan izbor s kojim se ne može pogriješiti, djeluje kao da je ipak nedostajalo kakve eskapade u posljednjem dijelu večeri.
Orange Goblin na Bear stone festivalu / Sanja Matić
Alunah koji je došao ravno iz britanske utrobe metala u teoriji se učinio kao savršena prilika za izbavljenje od predvidljivosti. Naime, bend posjeduje tu jednu izvjesnu dozu eteričnosti utjelovljenu u upečatljivoj pojavi i glasu moćne Siân Greenaway, no u cijeloj toj instrumentalnoj priči nedostaje uvjerljive žestine i dijaboličnosti, koja će uspavani Birmingham poput feniksa uznijeti u ponovne visine.
Kako to inače biva, drugi je dan po intenzitetu izvedbi uvijek upečatljiviji od prvog, a nakon slijeganja prvotnih dojmova ovo je i najbolji period za uhvatiti nekoga od izvođača, i to u trenutku nesputanog uživanja lokacije. U sličnom boravku susreli smo Michaela i Martyja iz The Church of Cosmic Skull, koji su isti dan avionom iz Londona sletjeli u Hrvatsku.
„Predivno je, svi su jako prijateljski raspoloženi. Skoro nismo uhvatili naš let, cijeli dan sjedili smo u različitim vozilima i zato smo jako sretni što smo uspjeli doći ovdje“, rekli su nam pristupačni Britanci.
View this post on Instagram
U ranijim satima drugog dana prvi na repertoaru našao se Malady Lane, čiji bi sanjivi naziv mogao zamagliti puninu izričaja onoga što čini glazbu ovoga zagrebačkog sastava. Sasvim korektan spoj vokalnih mogućnosti u skladu s pratnjom slojevitih gitarskih dionica i ritam sekcijom grunge i post grunge senzibiliteta pruža radiofoničniju ekspoziciju, istovremeno zadržavajući tu žestinu koju posjeduju velikani poput Alice in Chains.
„ABBA“ u „Sabbath“
Drugi po redoslijedu opet su se pokazali kao pun pogodak. Posebna, transcendentalna, a opet nekako emocionalno opipljiva veza stvorila se između Church of the Cosmic Skull i publike na Bear Stoneu. Poput skupine alternativnih propovjednika u bijelim haljama, sastav je osvojio skladom eteričnih višeglasja i omamljivih orgulja, ali i svojom nepretencioznom uzvišenošću.
Uz zadržavanje formule klasičnog zvuka, Church u svojoj autentičnoj izvedbi sačinjava mozaik svega upečatljivog u rock glazbi. Esencijalnoj čvrstoći proga i psihodelije pridružuje se senzibilitet ABBA-e (jer kao što i sami tvrde, stavljaju „ABBA“ u „Sabbath“) i mistika Fleetwood Maca, u maniri „bijele vještice“ Stevie Nicks. Osim što su pokupili brojne simpatije svojom pozitivnom pojavom, bend je publiku posebno impresionirao sredinom koncerta. Zbog poteškoća s leđima, bubnjar više nije mogao svirati pa je vokal koji ujedno svira i gitaru zasjeo za bubnjeve te nastavio koncert istovremeno pjevajući, dok je bubnjar preuzeo funkciju gitarista.
Dok je svjetina cirkulirala i izmjenjivala se po različitim punktovima, u potrazi za okrjepom na šanku pa sve do mercha, publika se neznatno raspršila uoči nastupa kultnih hrvatskih Seven That Spells. Doduše, u jednu ruku, u pozitivnom smislu, isto i ne iznenađuje. Potpuno drukčiji i pomalo avangardni pristup Seven That Spells na trenutke je djelovao poput kakvog performansa koji nije mogao proći nezamijećeno. Počevši od samog držanja i slabe komunikacije, pa sve do razbuktjelih instrumentala naposljetku rastvaranih u mantri opojne progresivne repeticije, sastav je uspio unijeti svojevrsnu pomutnju i dezintegraciju, koja je na neki način bila u harmoničnom neskladu s njihovom misijom pomicanja granica glazbe. Unatoč nestanku struje koji je nenadano zaustavio nastup, bend je uspio isporučiti izvrsnu dozu energije, dok su bili nošeni frenetičnom silom bubnjara, koji je publiku držao u transu do zadnje sekunde.
Bear Stone / Sanja Matić
Svakako su Spellsi uz dodatak Monster Magnet i Mother’s Cake predstavljali triptih koji postavlja visoka očekivanja. Nije da tu postoji neka interna poveznica bendova – naime, jednostavno je djelovalo kao da se energijski posložio jedan zanimljiv raspored.
Prekooceanska sila Monster Magnet iznenadila je najviše svojom svitom obožavatelja, ali i jednostavnom, no efektnom energijom. Moglo bi se reći da je nekada više do nekakve neobjašnjive aure, negoli same kompleksnosti glazbe, a Monster Magnet, bez nekih negativnih insinuacija doista potvrđuje isto. Pretežito komercijalni zvuk prošaran utjecajima stonera pun je pogodak za headlinera večeri, a publika se složila s istim, jednoglasno pjevajući nevjerojatno catchy ”Powertrip” i ”Space Lord”.
Bear Stone festival / Sanja Matić
No tehnika i imaginacija pristaša su Mother’ s Cake, iako je austrijsko trio pomalo razočarao svojim cjepidlačenjem. Igrom slučaja bend je prema satnici s nastupom započeo tek netom prije nego što je on trebao biti priveden kraju, a krivac svemu jest nepotrebno dugačka tonska proba zbog koje je dobar dio posjetitelja ranije otišao s festivala. Konzistentno kvalitetni, Mother’s Cake započeli su nastup s manje-više nepoznatim setom na koji publika nije posebno reagirala (što možemo svakako pripisati činjenici da bend ovom prilikom promovira svoj posljednji album), a kasniji dio repertoara ostavljen je ultimativnim bangerima, izljevima psihodeličnih ekstaza koje su uz do tada najatraktivniji lightshow publiku dovele u stanje vanzemaljskog levitiranja.
Festivalsku večer zakucao je švedski Deville. Revitalizacijom tradicionalnog dooma i stonera, bend je stvorio ozbiljnu metal furiju koja, kada je u pitanju skandinavska krv, uvijek isporuči svojom žestinom. Kraj festivalske večeri ispunio je i nadmašio očekivanja posjetitelja, a dva dana fantastične glazbe u srcu jedinstvene lokacije kanjona Mrežnice stvorili su dovoljno sadržajne uspomene koje će nedvojbeno uspjeti popuniti prazninu do sljedeće godine.
