Venecijanski biennale
Apsolutna glazba, velika imena i stalne mjene
Suvremeni sloj povijesti
Venecijanski biennale u svom glazbenom programu iz godine u godinu donosi odabir opusa istaknutih skladateljskih imena današnje scene, injekciju mlade energije i generacijske inkluzije kroz projekt Biennale College te probir glazbe talijanskih autor(ic)a, kao i nekolicinu programa kojima grabe izvan dominantnog umjetničkog pravca i glazbenih područja, ali i glavnih izvedbenih prostora.
Prostora je doista mnogo i festivalu je na raspolaganju pregršt akustički, prostorno i arhitektonsko raznolikih mjesta za razvijanje i realizaciju ideja usred grada koji ne prestaje izmamljivati uzdahe, privlačiti brojne posjetitelje, kao i interes kapitala i velikih brodova. Kao i drugdje na Mediteranu, prijete morskome dnu, lokalnoj zajednici pa i samome gradu u kojem se upravo tijekom prvih dana festivala odvijalo prosvjedno okupljanje kako bi se iniciralo promjenu rute kruzera.
Svemu unatoč, za razliku od gradova koji dijele sličnu problematiku, ali inzistiraju na održavanju ambijentalnosti izvedbe onemogućujući tako razvoj kulturne infrastrukture i ograničavajući vlastiti program, Venecija na zvuk pazi i upravo skrivajući ga od ambijenta grada, smještajući ga u prostore od industrijskih hala do bazilika, od muzeja do konzervatorija i dvorana. Ipak, usred svih mogućnosti, potencijala, sloboda te – mora se spomenuti, sredstava – kao da se suzdržava od pretjeranog izlaska u mnogostruku pojavnost suvremenog glazbenog stvaralaštva te radova iz domene instalacija i vizualnih umjetnosti kojima je u središtu zvuk.
Ipak, svako umjetničko vodstvo nastoji odabrati „svoju borbu“ te ju kroz programske teme pojedinih izdanja iznijeti za trajanja mandata ravnanja festivalom. Upravo je ovo izdanje, podnaslovljeno Absolute Music, nakon proteklog Micro Music te njegova prethodnika, Out of Stage, označilo završni dio razdoblja koje je idejno i umjetnički oblikovala skladateljica Lucia Ronchetti.
Bez obzira tko bude njezina nasljednica ili nasljednik, dolazi na uhodan komunikacijski dio festivalske priče, što nije često, ali je često da upravo taj aspekt bude slaba karika festivala te naškodi i umjetničkom aspektu. Sigurno je da će odličan venecijanski ured za medije održati organizacijsko pamćenje nužno za kontinuitet, kao i važne kontakte s pulsom (ma kako oslabljenih) medija i stručnih glasila iz područja kulture i umjetnosti na međunarodnoj (ne samo europskoj) razini, trag, razmjenu mišljenja, poticaj za razmišljanje i premišljanje.
Biennale musica 2024.
Ovogodišnji program bio je podijeljen u deset cjelina, od kojih je svaka zamišljena kao tematski, sastavom i fokusom određeni programski segment uklopljen u festivalsku cjelinu, premda posjetiteljima usred brojnih programa i ispreplitanja sadržaja vjerojatno nije bilo lako razaznati željene programske cjeline na taj način.
Programski materijal dostupan na stranicama festivala daje kvalitetan uvid u pojedina djela, dovoljan za one koji se nisu odlučili na kupnju luksuznog i bogato opremljenog all in blue kataloga, a pohvalan aspekt komunikacije i uključivosti je i činjenica da nije došlo do mogućnosti nerazumijevanja sadržaja, što je često pravdano međunarodnim aspektom nekoga festivala. Ovdje je ugodno iznenađenje da tom elitizmu nema mjesta te su se publici nudile slušalice za prijevod predavanja i diskusija, a na raspolaganju su bili i prevoditelji na znakovni jezik.
Jedna od deset spomenutih tema je bila i LISTENING/HEARING, instalacijski prostor za slušanje koji je tijekom cijelog Festivala bio otvoren u jednome od prostora Arsenala. Posjetitelji likovnog i glazbenog programa mogli su ondje svaki dan u fiksnome rasporedu od 11 do 17 sati poslušati višekanalne verzije različitih akuzmatičkih, elektroničkih, pa i originalno elektroakustičkih djela iz raznih razdoblja, nastalih u pionirskim studijima ili u sučeljima inovativnih tehnologija današnjice.
Sve to omogućeno je u realizaciji i višekanalnoj difuziji sada već stalnog suradnika Biennala, francuskog skladatelja i inženjera zvuka Thierryja Coduysa. Hrvatskoj je publici poznat s 22., a zatim i 28. izdanja Muzičkog biennala Zagreb, kada smo imali priliku razgovarati o njegovom iannixu.
Dobra strana ovakvog predstavljanja jest onaj očiti dio, a to je da izvedbe nisu bile osuđene na tek jedno predstavljanje publici, što je česta „boljka“ takve vrste produkcija koja otvara brojna pitanja, dok je nešto slabiji element upravo sam format predstavljanja, na neki način ipak začahuren u jedan prezentacijski prostor, vremenski i programski format. Dvije strane istoga novčića koji je ipak prevrijedna kovanica u kontekstu festivala suvremene glazbe da bismo ovaj put lupu zadržali na navedenim razmatranjima prezentacijske prirode.
Među radovima koji su se nizali u raznolikom slušnome popisu bilo je onih kojima je aspekt višekanalne difuzije i spacijalizacije otvorio novu sferu recepcije kompozicijske ideje i njezina zvučnog odraza, ali je bilo i djela koje je ovo široko polje ogolilo na način da ostavljaju dojam nesnalaženja, nekomplementarnosti s tom vrstom predstavljanja i slušanja te, što je često u ovom području, pokoji rad koji ostaje na razini fascinacije i mogućnosti koje spacijalizacija i višekanalna difuzija u svojoj osnovi uopće pružaju.
The Hermetic Organ Johna Zorna u višekanalnoj verziji bila je jedna od uspješnih verzija prelaska u tu novu domenu i novo slušanje. Dojmljiva je bila i svjetska premijera višekanalne prostorno oblikovane verzije rada pod naslovom Traveling Voices (2024.) Christine Kubisch, djela temeljenog na snimkama izvedbi skladbi tzv. Venecijanske škole, nastalim u bazilici Svetog Marka u izvedbi Cappelle Marciana pod ravnanjem Marca Gemmanija.
Bio je to uspješan i zanimljiv primjer slojevanja povijesnih primjera pristupa sličnome fenomenu, nadograđujući ga skladateljski u ovoj verziji koja stoga nije stala tek na fascinaciji tehničkim mogućnostima zvučne difuzije nego odražava autorski dijalog s fenomenom jednoga vremena i mjesta, istodobno dajući na znanje kako je autorica imala jasnu ideju kako pretočiti svoje kompozicijske ideje upravo na ovaj višeslojan i, u konačnici prilično poetičan, način. Cijeli ovaj programski segment zaslužuje pomniju analizu koja bi donijela i niz pitanja, sumnji, ali i snažnih dojmova.
Leone d’Oro: Rebecca Saunders
Snažan je dojam ostavila ovogodišnja zlatna lavica, skladateljica Rebecca Saunders, laureatkinja prestižne festivalske nagrade Zlatni lav.
Prisjećajući se pozitivnog iznenađenja kada joj je 2018. godine Sveučilište u Huddersfieldu dodijelilo počasni doktorat (2023. je to učinilo i Sveučilište u Edinburgu), ne čekajući poznu dob za taj potez, sada o toj skladateljici čitamo kao o prvoj ženi dobitnici skladateljske nagrade Ernst von Siemens i brojnih drugih, ali najvažnije, njezina glazba sama slaže najbolje obrazloženje za to.
Tako je na vrlo tradicionalnom otvorenju u svečanoj dvorani legendarnog kazališta La Fenice upravo njezina skladba Wound otvorila festival, u izvedbi kazališnog orkestra i Ansambla Modern, ovogodišnjeg dobitnika Srebrnog lava. POLIPHONIES je naslov programske cjeline koja predstavlja „kompleksne skladbe za orkestar uz soliste i elektroniku“, a tu je liniju otvorio upravo navedeni koncert, 26. rujna.
Ne pišući ekstenzivno (ali ni manipulativno) u tekstovima o svojim djelima, Saunders konciznim naslovnima skladbi odražava ideju u pozadini oblikovanja zvuka – implikaciju ljudske ranjivosti, zvuka koji razdire površinu tišine, kao da ponire tražeći ono što leži unutra, pri čemu je „tišina platno na kojem težina zvuka ostavlja trag“. Slušalački nimalo jednostavna (što se i osjetilo u publici podijeljenih dojmova o vlastitoj sposobnosti praćenja), skladba je nagovijestila kakva je filozofija, poetika i skladateljski opus posrijedi.
Iako je „zamjenska“ skladba Unsuk Chin na istome koncertu djelovanjem više sile izašla iz okvira teme apsolutne glazbe, sjajna sopranistica Siobhan Stagg iznijela je vrlo dojmljivo čitanje glazbene priče o Alisi u zemlji čudesa, a pomalo se tako osjeća i prosječni posjetitelj ovog festivala u raskoši prostora, produkcije i sjaja tog, na brojne načine potentnog festivala.
Dodatni je to poticaj premišljanjima vezanim uz produkcijske, ali i programske odluke, o čemu su detaljnije pisali kolege muzikolozi i kritičari fokusirani na pojedina glazbena područja. Prateći program prvih pet dana festivala, stekla sam dojam kako je pažnja i na očuvanju forme unutar koje su pojedini programi ostvareni, ne propitujući ili izazivajući njihov predstavljački, dramaturški ili izvedbeni koncept.
Primjerice, koncept programske linije ASSOLO koji se oslanjao na ideju kako „pisanje za solo instrument može ponuditi potpuni izraz skladateljske estetike“ ugostio je doista vrhunske svjetske soliste koji su oduševili izvedbama prominentnih opusa kao i onih najmlađih na programu, ali je svakako imao još prostora i potencijala za kreativni razvoj (u više smjerova) ukoliko bi proces kuriranja dalje išao u tom smjeru.
Tyshawn Sorey, američki skladatelj i glazbenik poznat podjednako u jazz glazbi, kao i u onome što većim dijelom označava zajednički nazivnik suvremena glazba, kao dio festivalske cjeline ABSOLUTE JAZZ održao je jednosatni nastup u potpunom mraku (pri čemu je publika stajala ili pak sjedila na podu jedne od hala u Arsenalu), uz naznake decentnog crvenog osvjetljenja koje je osmislila ovogodišnja rezidencijalna umjetnica festivala, oblikovateljica svjetla Theresa Baumgartner.
Iako primarno udaraljkaš, koncert je izveo solistički za klavirom, a njegova uvjerenost, povjerenje u smjer kojim vodi svoju glazbenu misao – ponekad rubno u konvencionalnim obrascima rudimentarnih ideja jazza, a ponekad (raz)otkrivajući neočekivane timbre i zvučna kretanja kroz svoje nestandardne načine improvizacije – osigurala su mu neometanu pažnju i snažan dojam kod publike.
Prostor Padiglione 30 u Forte Magheri u Mestreu ponovno je oživio kroz SOLO ELECTRONICS, program koji je donio tri vrlo različita nastupa troje vrlo različitih glazbenika. Mađarski glazbenik Zsolt Sörés hrvatskoj je publici poznat od ranije, a venecijanski nastup donio je zaoštrenu poetiku poznatu iz prethodnih radova.
Animal Ash Fure osvježio je zanimljivim koreografsko-svjetlosno-glazbenim nastupom, dok je cijeli spektar glazbenih ideja, zvučnu i intenzitetsku raznolikost materijala u svome nastupu donio zanimljivi južnoafrički DJ i glazbenik Robert Machiri, premda je prirodi njegovog nastupa, kao i samome mjestu duljina i vrijeme nastupa publici bilo pomalo nespretno, a čitav programski segment ipak je pomalo izdvojeno pozicioniran u cjelini Festivala. To ne mora biti loše, samo se može jasnije oblikovati kako bi program doživio jači odzvuk.
Prelijepa Biblioteca Marciana i ove je godine ugostila dio programa, onaj pod naslovom MUSICA RISERVATA, dok je biblioteka ASAC ugostila programsku liniju RICERCARE – niz zanimljivih predavanja, osvrta na skaldateljsku i glazbeničku praksu u odnosu na temu apsolutne glazbe. Razgovori između skladatelja Marca Momija i Luce Francesconija te predavanja Golfam Khayam i Davida Langa samo su dio tog zanimljivog segmenta.
Fizičkom se prirodom zvuka u njegovoj specifičnoj akustičkoj okolini bavio programski segment podnaslovljen SOUND STRUCTURES, a možda je iznenađujuće kako je u tom okviru u jednoj od venecijanskih crkava zavidne akustike (odličan) nastup ostvario i Venecijanski barokni orkestar na čijem je programu bio Vivaldijev L’Estro Armonico op. 3.
PURE VOICES je programski dio „osmišljen kako bi sugerirao mogućnost da vokalna glazba, kada je povezana s destiliranim i dekonstruiranim tekstom lišenim semantičkog i komunikacijskog značaja, može dovesti do čistih glazbenih projekata, vodeći slušatelja do ekstatičnog i meditativnog iskustva“, kako stoji u opisu. Upravo je vokalni koncert bio posljednje koncertno iskustvo petoga dana festivala.
U sceničnom okruženju predvečernjeg okruženja Arsenala, u prostoru Teatra alle Tese, pod ravnanjem Catherine Simonpietri nastupio je pariški vokalni ansambl Sequenza 9.3. Uz skladbe Sante Ratniece te Arva Pärta, izveli su najdojmljivije djelo te večeri, skladbu za zbor i živu elektroniku litavske skladateljice Justė Janulytė, Radiance, djelo usmjereno na ekspanziju zvučne siline u kojoj glasovi postaju svojevrsni nositelji lingvističkog detritusa. Zanimljivost koja je zabavila dio zainteresiranih kolega glazbenika i muzikologa jest što je navodno netko od tehničkog osoblja zadužen za rasvjetu odlučio doprinijeti programnosti skladbe dodavši svjetlosne efekte onim zvučnima ne bi li navodno „pojačao dojam koji opisuje djelovanje atomske snage“.
Glazbeno, bio je to dojmljiv klasično suvremen program pri čemu se ipak zbor nije pokazao najboljim odabirom za taj program, glasova koji su ukupno bili volumenom, kompatibilnošću, karakterom i kvalitetom neujednačeni, što se odrazilo na interpretaciju, premda je u cijelosti odraz kompozicijskih ideja ostao jasan.
Jasnoća ideje u angažiranoj izvedbi dojam je bio nakon slušanja još jedne izvedbe u Teatru alle Tese i to drugoga dana festivala – legendarnog djela Gerarda Griseya s kraja 1980ih, Le Noir de l’étoile, o kojemu svakako vrijedi pročitati više.
O brojnim drugim izvedbama, gostima (poput sjajne Patricie Kopačinskaje, zbog koje su neki putovali u Veneciju na samo jedan koncert) ali i temama bilo bi korisno temeljitije diskutirati i pisati. Ovaj temi posvećen digitalni prostor je ipak iscrpljen.
Vrlo sadržajan, višestruko usmjeren, ali i ambiciozno strukturiran program kao svoje posljednje izdanje ostvarila je skladateljica Lucia Ronchetti.
U međuvremenu je, nakon objave ovog članka, objavljeno kako je Caterina Barbieri nova umjetnička direktorica glazbenog programa Venecijanskog biennala. Festival preuzima na dvogodišnji mandat, od 2025. do 2026. godine. Imenovanje je odobrio Upravni odbor kojim predsjeda Pietrangelo Buttafuoco koji je izjavio kako “njezino klasično obrazovanje u kombinaciji s eksperimentiranjem i korištenjem najinovativnijih tehnologija čini Caterinu Barbieri živim mostom između epoha, stilova i sektora. Ovo imenovanje zapravo je glas povjerenja u inteligenciju i genijalnost novih generacija, istinskih antena budućnosti”.