GOAT u bečkom Konzerthausu

Karolina Rugle

Joshua Redman, Brad Mehldau, konzerthaus, jazz

Jučerašnji koncert koji su velikani jazza, pijanist Brad Mehldau i saksofonist Joshua Redman, održali u bečkom Konzerthausu na više načina bio je doživljaj o kojemu se ne može reći nešto suvislo u standardnom formatu osvrta kakav bi ovaj trebao biti.

Umijeće dua

Sve češće najbliže reference za neke dobre događaje spominju devedesete. Tih godina započinje i ova glazbenička veza, kada obojica sele u Veliku jabuku, gdje su im se putovi susreli na najbolji način – 1993. godine Brad Mehldau počeo je svirati u tadašnjem sastavu Joshue Redmana koji će ga na njihovom prvom zajedničkom bečkom gostovanju u formi dua, kojem smo jučer svjedočili, nazvati svojim dugogodišnjim mentorom, prijateljem i kolegom. Otad su međusobnu podršku izražavali svirajući jedan drugome u projektima i sastavima, pišući glazbu koju su zajedno izvodili, od 2010. ponovno sviraju skupa, a kao duo objavili su 2016. godine album Nearness, snimljen upravo za vrijeme europske turneje 2011. godine.

Ta se bliskost osjeti u svakoj tišini, zvuku ili poviku usred muziciranja ovih fantastičnih glazbenika. (Teško je pisati ovakve superlative u ozbiljnom kontekstu, osobito ako ste žestoki oponent „spektakala“ i drugih popularnih superlativa, ali – tako je kako je.) Mehldau njihov glazbenički odnos uspoređuje s dubokim prijateljstvima koja, unatoč dugoj pauzi, nastavljaju gdje su stala. Redman, pak, kaže kako njegove najbolje ideje obično ne dolaze od njega sama, nego od glazbenika s kojima surađuje, a posebno kada je u pitanju netko poput Brada.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Joshua Redman (@joshuaredmanmusic)

Fenomen Mehldau

Broj snimljenih i nesnimljenih detaljnih analiza i drugih razglabanja koja sam imala (većinom, naravno, slušala) s Matijom o specifičnostima koje Mehldaua izdvajaju od drugih pijanista i uopće glazbenika, činio bi se pretjeranim, ali konačna prilika slušanja tog genijalca uživo razjašnjava sve detaljne a ne uvijek potpuno razumljive opise. Glazba je to koja će (raz)uvjeriti svako hladno uho i najvećeg skeptika. Joshua Redman imao je potrebu publici objasniti da, usred inflacije “najboljih” i razbacivanja nadimcima G.O.A.T., Brad to doista i jest.

Usred inflacije “najboljih” i razbacivanja nadimcima G.O.A.T., Brad Mehldau to doista i jest

Slobodno mjesto do sebe u krcatoj i rasprodanoj dvorani doživjela sam simboličnim, svjesna bolno ironične privilegije u jednome od „balončića“ svijeta koji gori. Na te se „popping balloons“ osvrnuo i Mehldau u svojim obraćanjima publici, jednako toplim kao što je njegova komunikacija sa sjajnim Redmanom, klavirska podrška bravuroznim saksofonskim solima i njegov cjelokupni pristup glazbi i ljudima.

Svojom staloženošću i nepretencioznošću ne odaje činjenicu da je put od njegove glazbene ideje do njezine promišljene i umjetnički cjelovito oblikovane realizacije, iznimno kratak, usmjeren i nepokolebljiv. U glazbi se to manifestira nesvakidašnjom prohodnošću ideja i tijeka glazbene logike, razmišljanjem koje u improvizaciji pri svakoj odluci vodi ka invenciji visokog intenziteta i potencijala razvoja, bez nametanja ikakve vrste.

Put od glazbene ideje do njezine promišljene i umjetnički cjelovito oblikovane realizacije, iznimno kratak, usmjeren i nepokolebljiv

Kao partner u duu, pouzdano stvaralačko uho, pouzdana i specifična klavirska potpora koja ne stagnira za vrijeme Redmanovih upečatljivih sola nego ih upija i pretvara u splet tinjajućih harmonijskih sklopova iz kojih je u trenutku spreman razviti glazbeni tijek, nerijetko uz nekoliko usporednih smjerova, oslanjajući se majstorski, a s velikom lakoćom, i na umijeća kontrapunkta.

Žanrovska raznolikost glazbi kojima se Mehldau bavi, ali i onih kojima se divi (o odnosu prema klasici govorio je i u Beču), kao i zanimljivi autorski projekti poput zbirki za sopran i klavir (s velikom Rene Fleming!) od kojih jedna nosi naslov Rilkeovog pjesničkog časoslova, dio su bogate pozadine svim nabrojanim kvalitetama koje se ističu u njegovom muziciranju.

Yeah podrške muzičkom propovjedniku

Iako istaknut u najavi kao tenor-saksofonist, već u prvoj skladbi večeri Joshua Redman uveo nas je u umijeće dua, pokazavši se majstorom za sopranskim saksofonom u Always August, jednoj od skladbi s albuma Nearness. S tog su izdanja izveli Redmanovu Mehlsancholy Mode, kao i skladbu Theloniusa Monka In Walked Bud, koju je Monk napisao u počast prijatelju i kolegi jazz pijanistu Budu Powellu.

Efekta poput učinkovite akupunkture, duo je zario duboko u recipijentske, ali i intimne osobne dijelove slušatelja, što omogućuje i čemu svakako pomaže sjajna akustika dvorane, ali i predana publika. Istodobno podržavajući glazbenike gromkim pljeskom nakon solističkih dijelova i na kraju kompozicija, čini se da je publika znala kada propustiti poticajni pljesak, dajući prostora delikatnim prijelazima kojima je koncert, naravno, obilovao.

Svoj su jedinstveni flow glazbenici čuvali i držali tijekom čitave večeri, neometeni podrškom i velikim uzbuđenjem publike. U svojim se autorskim skladbama Redman još više opustio u ulozi karizmatičnog ali ne i neobuzdanog virtuoza čiju liričnost nadopunjuju ekspresivni skokovi koji nerijetko zatim služe kao agregat ideja i bogat harmonijski zbir materijala iz kojega Mehldau gradi i razvija svoj dio priče.

U svojim se autorskim skladbama Redman još više opustio u ulozi karizmatičnog ali ne i neobuzdanog virtuoza

Njemu specifičan zvuk i tehnika usred solističkih iznošenja nailaze kod Redmana na glasna odobravanja, poput potvrde da su na istome putu, da ga prati i da je to ono kamo zajedno idu.

Autorski snažni glazbenici

Redman ponovno uzima sopran-saksofon u ruke u Bradovoj motoričnoj, istodobno melodioznoj Bitchslapped, gdje se klavirski dio razvija iz promjenjivih ritamskih matrica koje ne služe demonstraciji strahovite a nepretenciozne sviračke vještine, nego stvaranju zalihosti koju zatim Mehldau razvija vodeći se supstancom glazbenog materijala, radije nego najočitijim zajedničkim točkama. Kompozicija je to koja je demonstrirala glazbenike i kao improvizatore visoke razine kreativnosti, ali i kao duo nesvakidašnje vrste povezanosti, uz pažnju prema međusobnom slušanju koje otvara nove mogućnosti. Odmah nakon bravuroznog zaključka Redmanova saksofona zapljusnuti su valom pljeska oduševljenja.

Takav intenzitet s obiju strana – glazbenika i publike – nije jenjavao do kraja koncerta, pojačavajući dojam genijalnosti i istodobne lakoće iznošenja glazbenih ideja (posebno u Coltraneovom Satelliteu i skladbi My Ideal koju potpisuju Robin, Whiting & Chase), uz nekoliko zavidno razvijenih improvizacijskih dijelova koje je iznio Mehldao, a publika pratila bez daha, te opušteno izvedenih bravuroznih saksofonističkih sola kojima bi Redman iznio izvedbu do kraja na vidjelo, u punini zvuka.

Nikakav poseban svjetlosni spotlight u mraku nije bio potreban, uz klasično osvjetljenje činilo se da je i komunikacija s publikom (koja im je važna) bila jača, a fokus publike na glazbenike nepromijenjen.

Intenzitet s obiju strana – glazbenika i publike – nije jenjavao do kraja koncerta, pojačavajući dojam genijalnosti i istodobne lakoće iznošenja glazbenih ideja

Posebnu priliku ova je publika dobila i jednom praizvedbom. Redmanovu skladbu Amica, uz autorove napomene kako toj glazbi još treba vremena prije nego završi na nekom izdanju, premijerno su izveli uz glasni poticaj s druge strane da tu kompozicijski zaslužnu skladbu ipak uvrste na skorašnje izdanje. Jeste li ljubitelj (ili God forbid poznavatelj) jazza i kakve vrste, ništa od toga nije bilo pitanje pri odlasku na ovaj koncert, više je to pitanje – do you feel lucky, punk? Sretni punks ovaj su put od dua izmamili gotovo dva sata vrhunskog muziciranja, uz tri dodatka.

Bile su to Joshova The Oneness of Two, Bradova The Falcon Will Fly Again, a od publike su se konačno oprostili nakon izvedbe Olea Sonnyja Rollinsa.

Za ovo se gostovanje i priliku za svoj inicijalni dolazak u Beč, Brad Mehldau nekoliko puta zahvalio sada umirovljenom Peteru Polanskom, koji je trideset godina probirao ponajbolji jazz i dovodio ga pred tamošnju publiku. Lijepo je vidjeti da su glazbenici ovog kalibra svjesni specifične vrste zanosa, upornosti i truda pojedinaca koji omogućuju povezanost glazbenih točaka na mapi scene koja se utiskuje i u pojedinačna iskustva. Ponekad, kao sada, tak je utisak doista jak i na tome svima zaslužnima hvala.