Quo vadis, (osječka) glazbo? Ad futurum!

Kraj je godine prilika koju većina koristi za rezimiranje djelovanja, stavova, misli, postignuća, a postavljaju se i ciljevi za budućnost. Kako se rezimiraju osobna postignuća, tako se i u poslovnim sferama rezimiraju određeni događaji, uspjesi, koji će obilježiti i ostati zapamćeni za određeni period. Kada razmišljamo u kontekstu 2024. godine i važnih kulturnih događaja, zasigurno je najveće, u glazbenom smislu, otvorenje nove koncertne dvorane u Osijeku. Jesen 2024. godine bit će u hrvatskom kulturnom, a posebno glazbenom prostoru, zabilježena kao ona zlatna jesen u kojoj je Osijek dobio svoju prvu koncertnu dvoranu.

Svečana je inauguracija osmišljena tako da se, uz druge umjetničke sadržaje, središnja svečanost otvorenja upriliči kroz dvije koncertne večeri (27. i 28. rujna 2024.) u kojima će se muziciranjem različitih vrsta ansambala i umjetnika predstaviti zvučne, prostorne i ambijentalne karakteristike dvorane. Kako bi se čuo odgovor dvorane i njene akustike osmišljeni su programi s različitim glazbenim vrstama, ansamblima, umjetnicima, sa stilski različitom glazbom.

Prva je koncertna večer bila u potpunosti posvećena instrumentalnoj glazbi, a druga vokalno-instrumentalnoj odnosno zborskoj glazbi koja u Osijeku ima dugu i bogatu tradiciju. O koncertu prve večeri pisalo se, no o koncertu druge večeri, još nije. Međutim, sve uvijek ima svoje razloge. Pri pisanju ogleda o nekom događaju ponekada je zaista potrebno pročistiti emocionalni naboj trenutka i prilike, filtrirajući tako misli i stavove koje se želi zapamtiti o skladbama i izvođačima.

Posebice je to dobro napraviti kada se radi o koncertima na kojima se izvode nove skladbe koje su itekako vrijedne cjelovitog prikaza. Upravo je tako bilo kada je posrijedi koncert u kojemu je hrvatska glazba dobila tri nova djela koja sva imaju u svojoj srži ljubav prema gradu, ljudima, prošlosti i budućnosti. Tri su skladatelja u ovom koncertu sjajnih izvedbi predstavila nova djela zborske glazbe koja su nam dala promišljati o zborskoj glazbi i njenom položaju te važnosti i vrijednosti za budućnost grada kojemu su posvećene, ali i glazbe općenito.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Večer vokalne glazbe bila je povjerena Vokalnom ansamblu Brevis iz Osijeka. Brevis je osnovan 1996. godine i od tada je neprekidno prisutan na glazbenoj sceni grada Osijeka, Hrvatske te u brojnim zemljama svijeta. Umjetnički identitet ansambl gradi visokom razinom pjevačkih karakteristika svake od članica, koje pri zajedničkom muziciranju oblikuju prepoznatljivi zvukovni izričaj. Brevis izvodi širok repertoar, koji uključuje skladbe od renesanse do suvremenosti.

S misijom očuvanja umjetničkih dosega hrvatske zborske tradicije i baštine, često i puno izvode glazbu hrvatskih skladatelja, koračajući u nove glazbene izazove i praizvodeći djela suvremenih skladatelja.

U koncerte VA Brevis često su implementirani različiti tematski, koreografski, kostimografski, scenski, književni ili multimedijalni sadržaji kojima se spajaju različita umjetnička područja te oblikuju po monogočemu jedinstveni umjetnički koncepti. Brevis je pjevao u važnijim koncertnim dvoranama svijeta, među ostalima: Carnegie Hall u New Yorku (2013.), Grand Philharmonic Hall (2016.) u Sankt Peterburgu te Sydney Opera House u Sydneyu (2017.).

Osnivačica i dirigentica zbora je redovita profesorica na AUKOS-u, dr. Antoaneta Radočaj-Jerković, renomirana zborska dirigentica širokog glazbenog obrazovanja koje uključuje dva doktorata; doktorat umjetnosti iz umjetničkog područja zborske glazbe i znanstveni doktorat iz zborske pedagogije.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Davor Dedić dugogodišnji je klavirski suradnik ovog ansambla, ali i drugih zborova, orkestara ili glazbeničkih ansambala. Publici poznat kao pijanist širokih glazbeničkih interesa koji djeluje u području klasične, jazz i suvremene glazbe, viši je predavač na AUKOS-u, a uz to je autor glazbe za nekoliko filmova.

Ovih dvoje umjetničkih voditelja Brevisa bili su i glavni protagonisti koncerta u osječkoj novootvorenoj koncertnoj dvorani.

Uvodna skladba koncerta, Dodolice, op. 27 jedno je od najljepših vokalnih djela Borisa Papandopula, ali i hrvatske zborske literature uopće. Pučki je to obred za sopran, djevojački zbor i glasovir koji je Papandopulo skladao na temu starog magijskog običaja izvođenja dodola, obrednog pjevanja u sušnim razdobljima u kojima su mlade žene obilazile domove i pjesmom dozivale kišu ne bi li donijele tako plodnost svome kraju.

Dodolice su četverostavačno djelo, a na koncertu su izvedena prva dva stavka ciklusa: Andante mosso i Allegretto.  Od prvih zapjeva čula se homogenost zvuka i kvaliteta vokala, nadopunjena tehnički sigurnom i podržavajućom klavirskom dionicom, što je zadržano tijekom cijelog koncerta, u različitim glazbenim izričajima skladbi koje smo slušali. U drugom stavku Dodolica, punom ritmičnosti, izuzetno visokih tonova i različitih suzvučja, solistica je bila dugogodišnja članica ansambla, Anja Papa Peranović. U ovom vokalno i glazbeno zahtjevnom stavku, ova diplomirana solo pjevačica svojom je interpretacijom vješto predvodila ili nadopunjavala zborsku dionicu i klavirski slog.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Osim tonske preciznosti i razine tehnike pjevanja, zamjetna je bila odlična dikcija – kako solistice, tako i zbora – koja je omogućila da se tekst može slušati ravnopravno s glazbom, što je u brzom tempu i velikim izmjenama glazbenog sadržaja izuzetno teško postići. Bio je to izvrstan uvod u koncert kojim su umjetnice simbolično zazvale i plodonosno življenje nove dvorane te odale počast skladatelju i našoj, staroj kulturi obrednog pjevanja.

Uslijedila su dva stavka skladbe Dalibora Bukvića: Horizont – vučedolski misterij. Horizont je na repertoaru Brevisa od 2022. godine kada je praizveden u Vukovaru, u Muzeju vučedolske kulture. Skladba se tematski nadovezuje na prethodnu, jer prikazuje elemente prethistorijske vučedolske kulture na koju su Slavonci jako ponosni. Glazbeni sadržaj Bukvićeva Horizonta drukčiji je od sadržaja prethodne skladbe jer se u cijelosti bavi odnosima glasova, kroz pjevanje na otvornicima. Stavkom Pjev čaranja ansambl je pokazao koliko su intonativno precizni i kako mogu stvoriti ugođaj u kojemu su se pjevačice, lišene teksta, mogle fokusirati na slušanje ljepote tona i graditi precizne tonske veze i odnose.

U stavku Orion dirigentica je bila i u ulozi solistice, predvodeći zbor u pjevačkom dijalogu kojim je komunicirala s ansamblom pa je publika mogla čuti i njezin glas. Tijekom izvedbe Oriona pjevačice su iskoračile s praktikabli do prvih redova publike, što je dovelo do posebnog glazbenog učinka i specifičnog zvučanja u prostoru gledališta. Izvrsna akustika dvorane i arhitektonska rješenja kao amfiteatralnog prostora gdje nema pozornice dozvolili su da se djevojački glasovi s posebnim učinkom raspoređuju po prostoru te se doimalo da svaki ton Oriona titra u tijelima slušača.

Tomislav Uhlik je za ovu prigodu skladao ciklus pjesama Dravske idile. Ciklus je to sastavljen od osam pjesama naslovljenih prema početnim stihovima svake pjesme: Brodić drijema, Na obalnim livadama, Duž uskog puteljka, Ja pođoh najzad umorna, Jecaj dopire drhtavog tona, Znala je sjediti i biti mirna, Reci zašto bi suze lila i Rastanak s Dravom. Pjesme je napisala Ilke Marie Ungar (Budimpešta, 1879. – Beč, 1911.) koja je dio života proživjela te stvarala i u Osijeku. Otkrio ih je te njihov sadržaj opisao profesor Vlado Obad, a istražujući njezin cijeli opus, ustvrdio je kako je, unatoč kratkom životnom vijeku, Ilke Marie Ungar pokazala veliku darovitost kao jedna od najboljih pjesnikinja u austrijskom književnom krugu do današnjih dana.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

U Dravskim idilama, koje je s njemačkog prevela Ana Križanović, opisuje Osijek iz vremena u kojemu je bio grad mirnoga života. Opisuje život žene uz rijeku, u autohtonom, slavonskom krajobrazu te iskazuje žensko zapažanje brojnih tema, zbog čega se ovaj ciklus može promatrati i kao putokaz za otkrivanje ženskog identiteta s početka 20. stoljeća. Pjesme odišu posebnim, meditativnim ozračjem. Iako je riječ o samostalnim skladbama, u ciklusu se uočava skladateljeva arhitektura i rad s glazbenim materijalom utemeljen na polifonom slogu, protoku melodije ili njenih dijelova kroz različite glasove i dionice pjevačkog ansambla.

Tomislav Uhlik je izrazito maštovito pristupio gradnji glazbenog sadržaja koji kroz pojedinačne stavke ciklusa oblikuje zanimljivu i umjetnički izvanredno lijepu glazbenu materiju. Osnovna se tema primjenjuje na različite glasove u maniri svojevrsnog reduciranog kanona. Ipak, češće koristi princip variranja osnovne melodije ili njezinog dijela kroz višeglasje u kojemu iz prvotnog glazbenog materijala pojedinoga glasa gradi melodijski i harmonijski slog utemeljen na tekstualnom i glazbenom variranju motiva osnovne melodije ili pak nekog njezinog dijela. Početak ciklusa donosi poletan uvod u dionici klavira koji u ovoj skladbi nije nadopuna zboru, nego je klavirski slog samostalna dionica po važnosti jednaka zborskim dionicama.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Klavirsku je dionicu oblikovao kao cjelovit glazbeni materijal koji nije u službi pratnje, nego je samostalna dionica koja bi, izdvojena iz zborskoga dijela partiture, mogla egzistirati i sama, jednako kao što bi se i pjevački dio partiture mogao izvesti a capella. Isti se princip pojavljuje u svakoj od osam pjesama, što pokazuje kompleksnost i promišljenost kod skladanja te jednaku posvećenost i važnost svakog dijela partiture. Klavir je nositelj ugođaja i proklamacije važne poruke na samom kraju ciklusa u skladbi Rastanak s Dravom koja je pisana u maniri širokog, jasnog i homofonog harmonijskog sloga, ističući na taj način važno obećanje austrijske pjesnikinje, ali i svih koji su ikada šetali uz dravske obale i bili u Osijeku.

Široke, velike notne vrijednosti u harmonijski stabilno, gotovo himničnom suzvučju glasova skladatelj je zaobličio cijeli ciklus u završnoj skladbi koja podcrtava tekst Dravo draga, neću te zaboraviti. Ritmički, karakteristike djela počivaju na čestoj upotrebi triole kao glazbenog elementa kojim se najbolje može ispjevati određena tekstualna misao na tragu parlanda, skladatelj ju koristi kako bi postigao to da izgovor i čujnost teksta dođu u isti plan s glazbom. Na vrlo suptilan način u ciklus je uključio i pojedine motivičke i ritamske elemente folklora, koji su fino upleteni u autorski materijal, nazirući se tek povremeno (npr. početak prve Brodić drijema i jače izraženo na početku zadnje Rastanak s Dravom), no dovoljno kako bi spojio svoj skladateljski imaginarij u kojem profinjeno odaje počast folklornom idiomu istočne Slavonije.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Izvedba koju smo čuli predstavila je novo, a usudim se reći i važno, djelo hrvatske zborske glazbe koje će svoje mjesto, zasigurno, pronaći na brojnim programima zborova, jer se radi o skladbi koja, uza sve navedeno, progovara i o temama majčinstva, ljubavi, čežnje. Dobili smo zanimljivo i publici prihvatljivo djelo koje će svoj život zasigurno nastaviti na brojnim pozornicama budući da je u pitanju skladba pogodna i ugodna za pjevanje, inspirativna za uvježbavanje i u konačnici interpretiranje. Glazbene skice o osječkoj prošlosti za budućnost. Djelo koje će biti zapisano u anale zborske glazbe i pjevanja.

Sljedeća skladba na programu osječkog koncerta Brevica bile su Varijacije na narodnu temu Slavka Zlatića u kojima su solističku dionicu alta otpjevale Tihana Marković, Dunja Hajduković i Monika Bošnjak. Priključile su  se i brojne druge prijašnje članice Brevisa, čineći simbiozu prošlosti i sadašnjosti ansambla. Dirljiv trenutak spoja glasova mladih žena koje su nekadašnje članice i djevojaka iz sadašnje postave. U Zlatićevim Varijacijama dvoranom se pronosio zvuk velike snage, ansambl je dobio na dodatnoj voluminoznosti, a emocije koje su emitirale udružene snage prenosile su poruku istinske ljubavi prema pjevanju, glazbi, ali i prema izvođenju još jednog monumentalnog zborskog djela hrvatske glazbe.

Za prigodu koncerta pijanist i skladatelj Bruno Vlahek (1986.) skladao je Ad futurum! op. 68, za četiri solista, ženski zbor, klavir i udaraljke. U izvedbi su uz prošireni sastav starih i novih članica sudjelovali i solisti: Anja Papa Peranović, sopran, Gordana Kalmar, mezzosopran, Ladislav Vrgoč, tenor, Berislav Jerković, bariton te na udaraljkama Tomislav Hajduković. Ova je skladba donijela sasvim novu energiju, snagu i poletnost u dvoranu, a ispreplitanjem odličnih solista, klavirske dionice i zbora publika je mogla s pozornice upijati sinergiju zajedništva, istih umjetničkih vrijednosti i suživota glazbe te izvođača.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Kontrastna meditativnim i izrazito poetičnim Dravskim idilama opjevanima na hrvatskom jeziku, Ad futurum! donosi drukčiji, a jednako lijep suvremeni, užurbani, urbani, višeslojni glazbeni materijal i višejezični tekst pun optimizma izraženog u kratkim, jezgrovitim rečenicama teksta skladbe. Isprepliću se želje za dobrom budućnošću grada, umjetnosti i građana na latinskom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku, a skladatelj se koristio i Horacijevim Odama.

Naime, Vlahekova skladba i njena poruka izviru iz bogatstva suživota različitih etniciteta koji žive u Osijeku pa upotrebom takvog teksta ova skladba nosi poruku zajedništva, tolerancije, međusobnog razumijevanja, pronosi svjedočanstvo o multikulturalnoj povijesti grada, sa željom da tako bude i u budućnosti. Ad futurum! je himnična, ritmična i dinamična skladba u kojoj su solistički dijelovi – kao i klavirska i dionica bongosa – u službi vedre, vesele i optimistične poruke za budućnost koja treba počivati na umjetnosti, napretku, glazbi.

Spojivši višeglasje i četiri solista utemeljena u izrazitoj ritmičnosti, snažno podcrtanoj promjenama mjera, skladba ima elemente suvremene, energične, žustre napitnice gradu. Glavna poruka pa i cijeloga koncerta zrcali se u poviku: „Vivat ars et musica, vivat nostra civitas!“ I ova će skladba biti na repertoaru Brevisa, ali zasigurno i drugih zborova jer u ovoj glazbi počivaju dobre misli za budućnost glazbe i svih građana, posebice onih koji umjetnost i glazbu vole, u svakom gradu svijeta.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Na kraju je praizvedena skladba Moj Osijeku u meni Davora Dedića. Glazbena je to posveta Brevisa svim glazbenicima grada Osijeka i svakome tko Osijek voli i nosi u sebi. Moj Osijek u meni je sasvim nova glazba koja donosi novi glazbeni materijal, pisan za zbor i klavir.

Iako naslov sugerira da ova skladba ima veze s poznatom, neslužbenom himnom grada Osijeka Moj Osijek Branka Mihaljevića, u ovoj skladbi, u intimnom klavirskom uvodu, Dedić razvija novi glazbeni materijal u kojemu se čuju integrirani dijelovi teksta i melodije pjesme Moj Osijek. Simboličnim nazivom skladbe i umetanjem ulomaka Mihaljevićeve pjesme Moj Osijek, koja se čuje poput malog lajtmotiva, Dedić odaje počast glazbenicima grada i ugrađuje u svoju novu skladbu dio osječke glazbene prošlosti.

Slušajući skladbu uočava se kako je pri skladanju Dedić primijenio znanja iz različitih glazbenih područja pa se, osim fino vođenih melodijskih linija i konsonatnog zvučanja zbora, moglo čuti i elemente izričaja koji je na granici između klasične, filmske i popularne glazbe. Ovim je djelom Dedić Osječanima predstavio glazbenu imaginaciju koja mu, uz veliko glazbeno iskustvo različitih žanrova, omogućava skladati glazbu koja već na prvo slušanje dobiva poklonike. Svemu tome doprinosio je i scenski pokret ansambla. Kulminacija je koncerta bio trenutak kada su članice zbora izišle u dvoranu i skladbu nastavile pjevati raspoređene oko publike, simbolizirajući građenje zborskog umjetničkog lanca.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Koncert koji smo slušali u drugoj slavljeničkoj večeri otvorenja nove dvorane bio je koncepcijski sjajno osmišljen, a izvedbeno na vrlo visokoj umjetničkoj razini, a nosio je i poruku. Dirigentica se vodila idiomom predstavljanja važnih djela hrvatske zborske glazbe koje je nadogradila novim skladbama koje ulaze u hrvatsku zborsku literaturu kao djela skladana za novu koncertnu dvoranu Franjo Krežma u Osijeku.

Foto: Kristijan Cimer/KDFK

Inicijativa i poziv skladateljima da za prigodu napišu nove zborske skladbe bio je stoga pun pogodak. Spajanjem poznatih i priznatih zborskih glazbenih djela, a uz njih slušajući Uhlikovu koja nosi uspomene o prošlom Osijeku, mirnom, multietničkom, gostoljubivom i idiličnom gradu na Dravi, pa Vlahekovu koja priziva dobro za grad, ljude, umjetnost i budućnosti te u konačnici Dedićevu koja je skladba ljubavi prema svom gradu, s pozornice je poslana snažna poruka.

Poruka o Osijeku i njegovim ljudima, glazbi, kulturi, međusobnom uvažavanju i zajedništvu kao zalogu za prosperitetnu kulturnu budućnost. Sve to smo mogli vidjeti i čuti kod mladih žena ujedinjenih u Vokalni ansambl Brevis.

Koračajući glazbenim stazama, kroz glazbene izričaje djevojačkog pjevanja na pitanje Quo vadis, musices? zaista možemo reći: In admirabile Musicis Futurum!

Foto: Kristijan Cimer/KDFK