Mičetićeva „nova“ pulska legitimacija

Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula u sklopu je svojeg koncertnog ciklusa Samo najbolje u petak na Maloj sceni ugostilo kvintet Brune Mičetića, riječkog gitarista kojeg pulska publika pamti i po njegovim nastupima u metal bandovima (posebice Keopsa, op.n.) na festivalima žanrovski sasvim drugačijih pravaca od ovog kojeg smo imali prilike slušati ovog puta, poput Roštiljarke i Viva la Pola.

Bruno Mičetić Quintet

I to polazište zapravo ne zbunjuje ni slušatelje ni njega u formaciji koja je uslijedila, jer je posvećenost instrumentu sasvim evidentna, pa i sklonost svladavanju tehnički zahtjevnih dionica, kao i samih tehnika. I već je u samom otvaranju koncerta, u tri točke za solo gitaru (od kojih jedna nosi naslov Inner wheel, a druge naslov još traže) i pojasnio i pokazao o kakvom je istraživanju riječ i što ga svrstava u red onih jazz glazbenika koji ostaju otvoreni za kreaciju te komunikaciju u gotovo pa svakom stilu u kojem mu je moguće artikulirati svoj jezik.

Već je u samom otvaranju koncerta što ga svrstava u red onih jazz glazbenika koji ostaju otvoreni za kreaciju te komunikaciju u gotovo pa svakom stilu

I tako svestran i na neki način neopterećen i znatiželjan danas stoji uz bok nekih od najistaknutijih jazz glazbenika koji, poput uostalom i njega, mahom izlaze s jazz akademija i godinama prolaze kroz najuspješnije i domaće i međunarodne suradnje.

Foto: Nuša Hauser

Iz društva takvih, a i Mičetićevog već uigranog tima s koncerata i posljednja tri njegova autorska albuma, u Pulu su, kao Bruno Mičetić Quintet, a s naslovom Guitars Dialogue, došli: Dado Marinković (bubnjevi), Henry Radanović (električni bas), Vojkan Jocić (tenor saksofon) i pijanist Marko Črnčec. A taj dijalog kojeg Mičetić spominje spoj je nabrojenih instrumenata i njegove akustične (zbog, kako sam veli, potrebe za fingersyleom) i električne gitare.

Putovanja svijetom najrazličitijim pravcima

Izbor kompozicija izbor je s izdanja koji prati njegov i njihov rad, a takvim repertoarom postignuo je (vjerojatno željeno) upoznavanje s idejama koje su ga pratile od kad se primarno nalazi u jazz sastavima. Bila je to svojevrsna „nova“ legitimacija na ozbiljnoj pozornici. Svaku je kompoziciju najavljivao, dodavao ponekima i anegdote koje prate njihov nastanak, kolegijalno upozoravao na podršku koju prima od svojih kolega za vrijeme nastupa i istovremeno je davajući i njima pri svakom solu.

Foto: Nuša Hauser

I publika je pratila njegov i njihov trud u gotovo dvosatnom srdačnom druženju. Slušali smo: „Magic of the red land“, „Moments“, „Boris, the Cat“, „For your tears“, „Blues for Primož Grašič“ i „Luna llena de Samba“. Svašta se događa u tim komadima, upravo taj mix kojeg gore spominjem, putovanja svijetom najrazličitijim pravcima i vjerojatno je to i razlog tako sjajnoj inspiraciji kakvu su imali svaki od članova kvinteta.

Vrijedni kreativci koje prerijetko čujemo

Često ih imamo prilike slušati u njihovim matičnim formacijama, bandovima i orkestrima i uvijek se iznova potvrđuju kao izuzetno vrijedni kreativci te znalci, no onaj kojeg ipak valja izdvojiti, a kojeg nerijetko izdvajaju i njegovi kolege, kritika i publika jest Marko Črnčec. Zbog njega je posebno valjalo u petak biti u Istarskom narodnom kazalištu jer njegov se klavir čuje prerijetko i nedovoljno na i u „našim“ prostorima.

Zbog Črnčeca je posebno valjalo u petak biti u Istarskom narodnom kazalištu

Puno češće i sve češće Črnčec, nakon duljeg boravka na najvitalniijoj njujorškoj jazz sceni, svoje mjesto za klavir nalazi u sve prestižnijim svjetskim društvima. Sasvim suvereno i sasvim opravdano, a to je i ovog puta dokazao na način da je višekratno bio muzikalno (u svakom smislu te riječi) dominantan. Projekt Guitars Dialogue dočekat će i svoj album, za nadati se upravo u ovom sastavu, pa će i na taj način biti moguće svakome tko nije bio u prilici biti na pulskom koncertu imati i novo izdanje Bruno Mičetić Quinteta. Izuzev toga, u planu mu je izdati i novi album banda Keops, kao i nastaviti suradnju u produkcijama klasične glazbe.

Foto: Nuša Hauser

I dodajmo još i ovo. Iako je više puta zahvalio ton- majstoru na oblikovanju zvuka koncerta, oni u prvim redovima Male scene INK- a sasvim se sigurno ne bi složili da je bilo u skladu s očekivanjima i potrebama, jer se zujanje u monitorima povremeno čulo do te mjere da je instrumentima dodavalo preglasnu i neprijatnu pratnju.