Cantus Ansambl: Program kao stvoren za 'Sanju i Jasnu'

Četvrti koncert ciklusa Cantus Ansambla u tekućoj sezoni, održan 28. ožujka u KD Blagoje Bersa, bio je jedan od onih na kojima katkad pomislim na neke svoje bliske prijatelje koji nisu aktivni posjetitelji koncerata suvremene glazbe.

Potencijal za novu publiku, ‘Sanju i Jasnu’

Za ovu priču važno mi je napomenuti da se ti prijatelji profesionalno ne bave glazbom. Oni su inače skloni kulturnim sadržajima različitih vrsta i imaju razvijen afinitet prema općoj umjetnosti i tzv. duhovnim blagodatima, no konzumiraju ih (koji grozan ustaljen glagol za ovaj kontekst!) rjeđe no što bi možda voljeli, jer, eto, svakodnevnica i svi ostali razlozi koje i sami znamo/imamo. A suvremena glazba tim rjeđe dospije na raspored.

Pomislila sam da bi tim mojim prijateljima ili prijateljicama, nazvat ću ih za ovu priliku Sanja i Jasna, točno ovakav koncert bio odličan vezivni doživljaj od onoga što poznaju i prepoznaju prema onome za što još možda nisu dovoljno slušno i vizualno motivirane (klasični suvremeni programi postojećih koncertnih sezona, ali i festivalski sadržaji tog tipa).

Hipotetski razgovor koji bih vodila s njih dvije nakon koncerta tekao bi otprilike ovako – pitala bih kakvi su im dojmovi, a one bi u prvom redu odgovora rekle da im je bilo zabavno, drukčije, nenaporno, zanimljivo, iznenađujuće, vedro i da im je brzo prošlo vrijeme. Pitala bih ja i detaljnije malo o svemu, no ovo bi bio neki sažetak njihovog sveukupnog doživljaja. Svoje bih im mišljenje rekla blago dozirano u veselju jer ih je zainteresirao klasični koncert iz jedinog ciklusa suvremene glazbe koji nam se nudi na ovim prostorima.

Poziv prijateljima – nova publika?

Slušajući prošireni sastav Cantus Ansambla kako uz krasne mlade vokalne soliste, pod ravnanjem gostujućeg dirigenta, svestranog Tončija Bilića, svira Simfoniju br. 4 Alfreda Schnittkea i praizvodi Kunst Kabarett Krešimira Klarića, baš mi se činilo da bi dvoranu lijepo ispunili upravo takvi prijatelji, primjerice, izvođača – taman da je svakome došla jedna Sanja ili Jasna, dvorana bi bila popunjena do zadnjeg mjesta.

Foto: Miro Martinić

Možda to nije moderno i možda me samo obuzima nostalgija za vremenima kada smo samo za svoj nastup sa zborom dovlačili kolege iz razreda i kvarta da nas dođu slušati? Ne znam, ali takva poluispunjena dvorana učinila mi se propuštenom prilikom za impresioniranjem barem nekolicine prijatelja i omogućavanjem tog vezivnog trenutka važnog za povećanje publike općenito. Pri tome, ovdje, naravno, nije riječ o prozivanju nikoga ni za što – naprosto su to moje romantične ideje.

Jer, zapravo, baš je taj rusko-njemački eklektični skladatelj Alfred Schnittke, jedan od rijetkih i posljednjih sustavnih autora simfonijskih djela druge polovice 20. stoljeća, rijetko izvođen na domaćim koncertnim programima odličan za moj utopijski scenarij koji želim ovdje ocrtati. Simfonija br. 4, prepuna je efektnih zvukovnih boja, zahvaljujući šarolikoj Schnittkeovoj instrumentaciji u kojoj su, primjerice, i zvuci bogatog seta udaraljki te čeleste koje Sanja i Jasna prepoznaju iz potpuno drugih konteksta i na taj način dobivaju nužan osjećaj neposrednosti, kako bi ostale prisutne i zainteresirane. Ako njih dvije pročitaju još i tekst u knjižici i priču o religioznom sloju kompozicije, dobivaju i izvanglazbeni sazdržaj, dobrodošao kao podrška uhu.

Prijatelji koje bismo pozvali na koncert ostali bi ugodno iznenađeni jer im je Schnittke svojom Simfonijom br. 4 razbio veće ili manje predrasude

U ovom scenariju prijatelji koje smo pozvali na koncert ostaju ugodno iznenađeni jer im je Schnittke svojom Simfonijom br. 4 razbio veće ili manje predrasude koje su, budimo iskreni, gajili prema klasičnom koncertu suvremene glazbe u izvedbi komornog ansambla (to su te neke ključne riječi, poput „komorno“, za koje iz iskustva znam da znaju plašiti prijatelje i asocirati ih najprije na dosadu!).

Glasovi Novoga

Dakako, sada valjda napomenuti i višeslojnu atraktivnost solistice u novoj skladbi Kunst Kabarett mladoga skladatelja Krešimira Klarića. Sopranistica Irma Dragičević, sjajna u svojoj izvedbi te u zvuku privlačna instrumentacija s brass sekcijom i udaraljkama u nekim svojim zaigranim ritmičkim idejama, ostavili bi odličan utisak na Sanju i Jasnu, te naše potencijalne nove ljude u budućoj publici suvremene glazbe.

Foto: Miro Martinić

U tom idiličnom hipotetskom kontekstu, pomalo bi ostali zanemarivi komentari i kritike onih koji su česti posjetitelji ovakvih koncerata i koji su u različitim profesijama vezanim uz glazbu. Snaga mišića na temelju koje su dirigent Tonči Bilić i prošireni Cantus Ansambl većinskim dijelom gradili interpretaciju Schnittkeove Simfonije br. 4 rezultirala je možda ipak odviše grubom, površnijom slikom cjeline.

Istaknuo se i solist na klaviru, Viktor Čižić, svojom nadasve angažiranom i srčanom svirkom, mladom snagom od koje se tako nešto i očekuje, a koju dirigent nije previše kočio, da ne kažemo oblikovao.

Vokalni solisti u ovoj izvedbi, sopranistica Darija Auguštan, alt Ivana Srbljan, tenor Roko Radovan i bas Luka Ortar bili su dobri, odabirom fraziranja i dinamike svakako unutar atmosfere koju traži ova simfonija.

Foto: Miro Martinić

Komplementaran program za novu publiku

U scenariju u kojem prijatelji odlaze s ovog koncerta vidno zainteresirani za eventualne nadolazeće slične koncerte također nije više toliko važno što je nova kompozicija Krešimira Klarića ‘retro’ i što djeluje kao poligon za igranje poznatim igračkama s novim, doduše vještim, ljudima. Skladba je naprosto atraktivna, pogotovo newbie prijateljima (poslije im možemo možda reći da su se takve skladbe mogle čuti u prvim desetljećima Muzičkog biennala Zagreb, ali njima to nije važno, zapravo, važno je da požele ponovno doći!).

Stoga, potencijal povećanja publike je prisutan u izboru ovakvog programa, na dohvat ruke, pa čak uz dozu površnosti izvođača i nedorečenosti nove kompozicije. Te stvari Sanja i Jasna ne vide i ne čuju (i ne trebaju, još!), a ipak im se ne servira loša kvaliteta. Njima ostaju bogatstvo boja, uzbudljive dinamičke mijene, zavodljivi ritmovi i scenski pokret (ubačen u dramaturgiju Klarićeve kompozicije).

Foto: Miro Martinić

Bez obzira na veliki tekst o svjetovima Alfreda Schnittkea objavljen prije mjesec dana na ovom portalu, kao i veliki intervju s Krešimirom Klarićem uz najavu praizvedbe, također objavljen nekoliko dana prije koncerta, ovaj koncertni program bio je zapravo odličan PR materijal za stvaranje novih posjetitelja, a za nas stalne – dobar povod za sresti standardnu ekipu i promišljati usput o ovakvim te sličnim temama, uz profesionalno „grintanje“.