06
ožu
2022
Izvještaj

Svjetovi Alfreda Schnittkea

Foto: Muzička akademija

share

Alfred Schnittke skladatelj je čija se glazba izvodila 2. ožujka u koncertnoj dvorani Blagoja Berse, na koncertu održanome u sklopu ciklusa Vivat Academia, u kojem studenti Muzičke akademije nastupaju bok uz bok sa svojim profesorima.

„Iako nemam ruske krvi, vezan sam za Rusiju jer sam cijeli svoj život tamo proveo. S druge strane, mnogo toga što sam napisao je nekako povezano s njemačkom glazbom i logikom koja proizlazi iz toga što sam Nijemac, iako to nisam posebno htio… Poput mojih njemačkih predaka živim u Rusiji, mogu govoriti i pisati ruski daleko bolje od njemačkog. Ali ja nisam Rus… Moja židovska strana mi ne daje mira: ne poznajem nijedan od tri židovska jezika – ali izgledam kao tipični Židov.“

–  iz programske knjižice koncerta

Priznajem – ne znam mnogo o Alfredu Schnittkeu niti dovoljno poznajem njegovu glazbu. Priznajem i paušalno znanje o kulturalnom kontekstu unutar kojeg je izgradio svoj (umjetnički, skladateljski) identitet. Priznajem i da mislim da nešto znam, a zapravo ne znam gotovo ništa o svim preplitanjima, srazovima, kohezijama, nadogradnjama ili pak o pojedinačnim, slučajnim te namjernim prohibicijama, cenzurama i negiranjima raznovrsnih slojeva različitih kultura koje čine i Schnittkeov(!) baštinski temelj.

Rođen je 1934. u gradu na rijeci Volgi, u gradu kojeg su sredinom 18. stoljeća osnovali upravo ukrajinski doseljenici, a u kojem se od politike ruske carice Katarine Velike poticao dolazak i naseljavanje velikog broja Nijemaca. Nakon Oktobarske revolucije ovaj lučki grad postao je pak 1918. središte Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike Povolških Nijemaca, a 1931. ovaj grad s dva imena – službenim ruskim Pokrovski i njemačkim Kosakenstadt (Grad kozaka) – ponio je novo ime, ono filozofa komunističke ideologije Friedricha Engelsa, koje nosi i danas.

Složenosti i premreženosti svjetova Alfreda Schnittkea

I iako Engels predstavlja tek prvu djetinju fazu ovog ruskog skladatelja njemačko-židovskih korijena, najbolje iskazuje paradigmu složenosti i premreženosti svjetova (kako društveno-političkih, tako i umjetničko-ideoloških) Alfreda Schnittkea.

U Schnittkeovim biografijama kao važno identitetsko mjesto spominje se još i austrijska prijestolnica, grad Beč, u kojem je za vrijeme svojeg mladenačkog boravka od 1946. do 1948. crpio energiju mitteleuropskog lokusa i cakljenja valcera, Mozarta, Mahlera pa i dodekafonije, da bi se potom vratio u Rusiju i gotovo do kraja svojega života ostao – i radno i životno – vezan za Moskvu te njezin kulturno-umjetnički (ne samo glazbeni, već i filmski te kazališni) krug. Preminuo je 1998. godine u Hamburgu, kamo je preselio nakon pada Zida i Istočnog bloka te nekoliko moždanih udara.

No, ti tako Schnittkeu svojstveni svjetovi – prije svega oni upisani u glazbene (ali i duhovne) ideje otisnute u zvuku, mogli su se pronaći, čuti i otkriti na koncertu kojeg je inicirala i osmislila pijanistica doc. art. Julia Gubajdullina u sklopu ciklusa Vivat Academia, u kojem studenti Muzičke akademije nastupaju bok uz bok sa svojim profesorima. Osnovni zadatak koncerta bio je približiti na hrvatskim pozornicama rijetko izvođenu Schnittkeovu glazbu zagrebačkoj publici, koja se u zaista lijepom broju okupila te ledene večeri 2. ožujka u koncertnoj dvorani Blagoja Berse.

Probir iz pozamašnog opusa

Bez obzira na Schnittkeovo proklamiranje tzv. polistilizma, zagrebačka koncertna mu posveta ipak nije okupila toliko stilski različite skladbe, koliko je donijela probir u različite razvojne faze njegovog pozamašnog opusa. Iako je Moskovski konzervatorij Schnittke završio tek 1961. godine, a već 1962. na istom počinje i sam predavati, kronološki najraniji naslov na programu ovog koncerta skladan je već 1953. godine – sa skladateljevih nježnih devetnaest. Radi se o Pet preludija za klavir iz 1953. godine, od kojih nije izveden tek upravo peti, a po prvi puta u Hrvatskoj svirao ih je Daniel Halužan (5. g.).

Već se u ovim potentnim ranim preludijima vidi sav talent, ali i utemeljenost skladateljeve ideje u klavirskoj tehnici i tradiciji ruske pijanističke škole. Halužan ih je prenio vrlo lijepo i izražajno, ali on nije bio jedini student koji je pokazao sve svoje kvalitete, ali i izrazito uživanje pa i uživljavanje te predanost glazbi koju sviraju. Posebno su se istaknuli Janko Franković na violončelu i Petar Krokar za klavirom (obojica 5. g.) u koherentnoj i uigranoj izvedbi, po prirodi same glazbene forme, nekoherentne Suite u starom stilu za violinu i klavir iz 1972. godine (transkripcija za violončelo Daniil Shafran).

 

Nešto manje zaigrani i opušteni, ali zato izrazito koncentrirani, bili su udaraljkaši Suzana Komazin (5. g.), Ivan Brigljević i Lovro Baričević (obojica 3. g.), Franko Štrbac (2. g.) i Fabijan Košćak za klavirom (3. g.) koje je u izvedbi skladbe Lebenslauf za četiri metronoma, udaraljke i klavir iz 1982. (što predstavlja i zadnju točku kronološkog luka) vodio dirigent Franjo Bilić. I ova skladba, kao i ona najmlađa na programu, doživjela je na ovom koncertu svoju hrvatsku praizvedbu, a iako je sam Schnittke izjavio – konzultiramo dobro pripremljenu programsku knjižicu čije tekstove potpisuje mag. mus. Krešimir Starčević – da je struktura ovog djela određena važnim događajima za skladateljev razvoj pa i vlastitim dojmovima tuđe glazbe (stoga, mogu se prepoznati Bachovi i Mozartovi motivi te elementi primjene dodekafonske tehnike), ne radi se o programskoj glazbi. Ono što je u ovoj izvedbi bilo najzanimljivije odlično je pripremljen video Armena Vardanyana koji se svojim vizualnim jezikom izrazito nenametljivo, s puno poetike i simbolike, uklopio u glazbeni stil i zvučnu gestu koje Schnittke koristi u ovoj skladbi.

 

 

Za veliku je pohvalu što se i na ovom koncertu nastavila međustudijska suradnja s Akademijom dramske umjetnosti te je izgled koncertne dvorane – a to mnogo znači – bio oplemenjen i ugodno vođenom rasvjetom studentice smjera Oblikovanje svjetla Anje Sekulić (1. g.). A treba spomenuti i sve uključene profesore – mentore red. prof. art. Dalibora Cikojevića, doc. art. Moniku Leskovar te suvoditelja projekta i mentora doc. art. Božidara Rebića.

Istinsko posvećen odnos prema Schnittkeovoj ostavštini

Umjetnička voditeljica projekta doc. art. Julia Gubajdullina svoju je namjeru i istinsko posvećeni odnos prema Schnittkeovoj ostavštini pokazala upravo kroz izvedbe njegovih skladbi. U Sonati za violinu i klavir br. 1 iz 1963. pridružila joj se violinistica Alina Gubajdullina, a u izrazito potresnoj izvedbi Sonate za violončelo i klavir br. 1 iz 1978. violončelistica doc. art. Monika Leskovar. Obje partiture snažni su odrazi skladateljeve britke volje i jedne složene individualnosti.

Koliko god one bile direktne i u otvorenoj komunikaciji sa slušateljem, taj ne ostaje sjediti na svojem mjestu fizički pasivan, analizirajući i sintetizirajući čujno. Taj Schnittkeov slušatelj natjeran je ipak „ući“ u njegov svijet, on je pozvan gurnuti već za njega odškrinuta vrata i otkriti jednu drugu (za nekoga duhovnu, za drugoga metafizičku itd.) dimenziju. Jer postoje svjetovi drugačiji od ovog, a ti možda zaista jesu glazbeni pa i Schnittkeovi.

Moglo bi Vas zanimati