12
svi
Izvještaj

Cantus Ansambl ugostio Slowind na uzvratnoj koncertnoj večeri

Cantus Ansambl i Slowind

share

Na posljednji koncert u ovoj sezoni Cantus Ansambl pozvao je goste, svoje kolege, slovenski puhački kvintet Slowind. Osnovan nekoliko godina prije Cantus Ansambla, točnije, 1994., Slowind je po mnogočemu vrlo sličan našemu jedinom ansamblu specijaliziranom za suvremenu glazbu.

Beskompromisni izvođači suvremene glazbe

Oni, doduše, nisu jedini, ali su jedni su od najaktivnijih ansambala za suvremenu glazbu u Sloveniji, a kako i sami u svojoj biografiji navode, „stekli su glas beskompromisnih izvođača suvremene glazbe, od klasika avangarde do djela najmlađih, no perspektivnih skladatelja.“ Naravno, uz to, kao pravi promicatelji suvremene glazbe, neprestano potiču mlade slovenske skladatelje na zajedničko stvaralaštvo i nove izazove, a kažu i kako se rado odazivaju na izvođenja novih djela po europskim pozornicama.

Flautist Aleš Kacjan, oboist Matej Šarc, klarinetist Jurij Jenko, hornist Metod Tomac i fagotist Paolo Calligaris skupina su zrelih glazbenika koji svojim očigledno iz više aspekata uigranim odnosima ostavljaju sjajan dojam vrsnih svirača, interpreta i umjetnika, a pri tome im svakako pomaže šarm koji nedvojbeno zrači iz njihova nastupa.

Na koncertu su izveli tri skladbe slovenskih skladatelja za sastav puhačkog kvinteta, a zatim su u uz članove Cantus Ansambla izveli još i djela dviju skladateljica – slovenske Larise Vrhunc i hrvatske Ivane Kiš. Dramaturški gledano, program je bio dobro osmišljen, izborom skladbi dobila se dojmljiva cjelina cjelovečernjeg koncerta koji je trajao upravo onoliko koliko je danas to prihvatljivo – ne predugo, a k tome sadržajno dovoljno raznoliko da zatitra osjećaj slušateljskog zadovoljstva.

Uvijek mi je najdojmljivije kad uočim taj specifični faktor uigrane svirke kakav imaju samo sastavi koji godinama zajedno promišljaju, stvaraju i djeluju, u vidljivo njegovanu intimnijem glazbenom suživotu, gdje su međusobna poznavanja članova ansambla daleko nadišla površnost i paušalnost. S takvim preduvjetima teško da će neki koncert biti nezanimljiv, pa čak i ako nisu baš sve skladbe jednako intrigantne same po sebi. Tako je upravo bilo i na ovome koncertu.

Skladba Događaji II – kojom je koncert otvoren i koju je slovenski skladatelj starije generacije, Lojze Lebič, napisao prije dvadeset godina po narudžbi festivala Slowind, a praizveo je istoimeni puhački kvintet – ima dodatnu zanimljivost. Naime, djelo takvoga naslova Lojze Lebič napisao je još 1975. godine „za udaraljke i druga priručna glazbala“ i izvedena je na Muzičkom biennalu Zagreb te iste godine.

Skladatelj u autorskoj bilješci kaže da se djelu nije vraćao ni u kojem smislu i da bi potonula u zaborav da je „majstori iz kvinteta Slowind“, kako ih Lebič zove, nisu pozvali da sudjeluje u njihovu četvrtom festivalskom izdanju 2002. godine. Skladatelj je naslov djela ostavio istim, a većinu ostaloga skladao ponovno.

Slowind

Foto: Miro Martinić

Čini mi se da  je među malobrojnijom, ali zainteresiranom publikom bilo vrlo malo onih koji bi se eventualno mogli sjećati bijenalske verzije, ali zato su nakon mnogo vremena na koncert suvremene glazbe došli gimnazijalci, hrabra nekolicina potaknuta svojom nastavnicom i novom inicijativom Hrvatskog društva skladatelja kojoj je cilj razvijati novu publiku.

Foto: Miro Martinić

Mladi gimnazijalci (ali, budimo iskreni, i mi ostali) najviše su se, pak, zabavili za vrijeme izvedbe skladbe Augustin, dobro vino, koju je slovenski i svjetski skladatelj Vinko Globokar, Lebičev generacijski kolega, napisao za isto izdanje festivala Slowind za koje je napisana i Lebičeva skladba kojom je koncert otvoren.

Foto: Miro Martinić

Globokarov humor za publiku

Za razliku od mozaičnoga pristupa slaganja manjih glazbenih zamisli u veću cjelinu u Lebičevim Događajima II, a u kojoj je slušatelj mogao uživati u eleganciji i preciznosti zvučne slike slovenskog puhačkog kvinteta, Globokarova je skladba, zapravo, mali muzički teatar u kojem se skladatelj oslanja na onu karakternu crtu ansambla koja je zaslužna za svu zaigranost i već spomenuti prirodni šarm. U toj gotovo koreografiranoj skladbi od samih svirača traži se nestandardni scenski pokret za vrijeme svirke, ali uz visoku razinu kvalitete tona svakog od instrumenata, što sviračima nipošto nije lako.

No, uz dozirani, mogli bismo možda reći i primijenjeni humor, kao i tu neku nenametljivu dozu šaljivosti (djela samog, ali i izvođača), skladba Augustin, dobro vino i njezini interpreti dodatno su i najviše raspoložili publiku.

Foto: Miro Martinić

Zasjenjeni Obrisi i sjene

Možda je malo u sjeni (nepravedno) ostala skladba Nine Šenk, slovenske skladateljice mlađe generacije, koja se i zove – Obrisi i sjene – također napisana po narudžbi Slowind festivala, ali relativno nedavno, 2016. godine. Skladba je izazovna za svirače, rekla bih, koliko i za slušatelje, posebice zbog zahtjevnih dinamičkih raspona, a pri tome se skladateljica, kako kaže i sama, željela zadržati u nekoj „gustoći i skučenosti zvuka“. Svirači su svoj izazov odradili više nego profesionalno, no uz većinu skladbi te večeri, nametljivijih u zvuku i pokretu, možda je u „tom društvu“ djelovala manje atraktivno od ostalih.

Foto: Miro Martinić

Osim slovenskih kolega gostiju, Cantus Ansambl je na ovaj koncert u svoj prošireni sastav pozvao i sopranisticu Irmu Dragičević, te harmonikašicu Ivanu Cvetkovski, i to za izvedbu skladbe Dvoračka slovenske skladateljice srednje generacije, Larise Vrhunc.

Kad se nakon triju skladbi za kvintet pozornica za potrebe izvedbe ove skladbe ispunila poprilično većim brojem svirača i raznovrsnijim instrumentarijem, a onda i dirigentom, Berislavom Šipušem, očekivala se možda maštovitija uporaba zacrtane orkestracije. Ovdje je ritam u svojoj slojevitoj kompleksnosti imao glavnu ulogu u cjelini u kojoj je skladateljica željela postići efekt zvukovne ravnopravnosti sviju sudionika, a za to je, očito, koristila nešto manje razigranu dinamičku liniju.

Foto: Miro Martinić

Rezultat njezinih nastojanja čini se možda suviše mlak u odnosu na naznačenu zvučnu i tek potencijalnu raznolikost. Dirigent Berislav Šipuš samouvjereno je i čvrsto vodio ansambl, što je bilo osobito važno za sopranisticu i njezinu ne jednako samouvjerenu izvedbu blagih ritamskih vratolomija otežanih izostankom teksta, kako bi glas bio što ravnopravniji ostalim instrumentima u orkestru.

Foto: Miro Martinić

Najemotivnije djelo večeri bilo je i posljednje na programu i jedino iz pera hrvatske skladateljice Ivane Kiš – Lamentation (is when the grief pours out). Zanimljivo je bilo to što je na kraju koncerta dirigent Berislav Šipuš potaknuo publiku da ispod svojih sjedala pronađu poklon – CD snimljen uživo na koncertu u listopadu 2019. godine u istoj dvorani u kojoj je i ovaj koncert održan, Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji.

Na tom nosaču zvuka zabilježena je upravo praizvedba skladbe Ivane Kiš kojom su Cantus Ansambl i gosti završili koncert. Ako se netko zaista potrudio i poslušao snimku praizvedbe nakon što je čuo izvedbu na ovome koncertu, moglo mu se činiti da je sugestivna emotivnost izvedbe bila prisutnija prvi put, a da su neku krhkost i ranjivost u interpretativnom smislu zamijenili uglatiji i grublji potezi i akcenti.

Foto: Miro Martinić

Cijela je večer bila je u znaku slovenske suvremene glazbe, tako je dogovoreno s domaćinima, Cantus Ansamblom, no oni već idući tjedan odlaze u prijateljski posjet Slovencima i to sa skladbama hrvatskih suvremenih skladatelja – Mila Cipre, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i Srđana Dedića, uz ponavljanje zajedničke izvedbe skladbe Larise Vrhunc. Možda i tamo bude šačica znatiželjnih gimnazijalaca, a Cantus Ansambl šarmira ljubljansku publiku i nekoga dežurnog muzikologa.

Cantus Ansambl

Foto: Miro Martinić

Moglo bi Vas zanimati