Preispitivanje dojmova o značajnom i raznolikom opusu

Mala dvorana Lisinski bila je mjesto obilježavanja 100. godišnjice rođenja Milka Kelemena. Protagonisti-čestitari bili su članovi Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša, a okupljena publika generacijski šarolika: od onih iznad pedeset godina koji su se s Kelemenom susretali uživo ili za bijenalskih koncerata, do mladih i dovoljno znatiželjnih da upoznaju dio njegova opusa

Foto: Matej Grgić/HDS

Samo dvadesetak dana prošlo je od Kelemenova stotog rođendana (Slatina, 30. ožujka 1924. – Stuttgart, 8. ožujka 2018.) do cantusovske proslave koja je svojom živošću i angažmanom protagonista podsjetila, otvorila novi pogled i preispitivanje dojmova o značajnom te raznolikom opusu koji će možda postupno češće, ako budemo dovoljno strpljivi, zaživjeti i u redovitim koncertnim programima.

Foto: Matej Grgić/HDS

O skladatelju, profesoru, svjetskom putniku, piscu uspomena objedinjenih i ukoričenih u Poruku pateru Kolbu i Labirinte zvuka, tom „strastvenom tragaču za nedostižnim nedokučivim“ pa i „erotomanu“, kako je sam sebe karakterizirao, progovorio je i koncert Cantus Ansambla, birajući skladbe koje su uz malo ispomoći prikladne stvoriti skicu za portret. Tome je pomogao i uvodni kratki film Prokleto talentiran, koji su iz obilne dokumentacije vješto i efektno skrojile Petra Pavić i Dina Puhovski. A budući da snimljenog materijala – i glazbe i razgovora s blagoglagoljivim Kelemenom – ima u izobilju, nije na odmet očekivati (pa i toplo preporučiti) da se film produži do cjelovečernjeg dokumentarca. Publike, ne samo iz glazbeničkih krugova, ne bi nedostajalo, a autorice su nesumnjivo spremne i za takav izazov.

Foto: Matej Grgić/HDS

U ovom, jednom od mogućih glazbenih portreta o stotom Kelemenovom rođendanu, potvrđeno je da je riječ o više nego zanimljivom i intrigantnom opusu u svoj njegovoj raznolikosti, koja obuhvaća sve: od šarmantnog zavođenja do ozbiljne zabrinutosti za sudbinu svijeta koji se katkad ozbiljno komeša na rubovima opstojnosti. Na početku glazbenog dijela programa bile su još studentske Konstelacije iz 1959. godine, jedna o skladbi koja je relativno često na repertoaru ansambala koji se bave glazbom 20. i 21. stoljeća.

Konstelacije  problematiziraju i propitkuju novostečena saznanja o kretanjima u tada suvremenoj glazbi, a i danas, u retrogradnom pomaku novonastale glazbe, djeluju svježe. Slijedio je atraktivni Mobile iz 1988. godine za udaraljke koje, osim svih mogućih znanih udaraljki, uključuju i boce i kravlja zvona i vibrafon kao glavni melodijski instrument donesen u izrazito posvećenoj, artikuliranoj i jasnoj te na kraju, u improvizacijskim dijelovima, maštovitoj i izrazito senzibilnoj izvedbi Marka Mihajlovića koji je bio iskonski medij, nenametljiv, a prisutan posrednik između skladatelja i slušatelja.

Potom stiže Requiem za Sarajevo iz 1993. godine pisan za recitatora, šest violončela, veliki bubanj i četiri reflektora; na svoj sažetiji način, on je reminiscencija na raniji Requiem za Vukovar. Ujedno i svjedočanstvo i jedini mogući, glazbeni odgovor skladatelja osjetljiva na zbivanja oko njega. Zbivanja cijelog planeta, stoga bira ekspresivne stihove američkog pjesnika Walta Whitmana iz njegove antologijske zbirke Vlati trave.

Foto: Matej Grgić/HDS

Nadasve ekpresivno i potresno govorio ih je Sreten Mokrović, iskusan suradnik u takvoj vrsti prepletene suradnje s glazbenicima, koja traži osjetljivu suglasnost, ovaj put s pripovjednim violončelistima, a violončelo je mnogima pa i Kelemenu bio osobito pri srcu. Requiem za Sarajevo je prema dostupnim podatcima – kako navodi iscrpna programska knjižica urednice Karoline Rugle – nakon Pariza i Slatine (gdje je osnovan festival posvećen slavnom sugrađaninu), o obilježavanju 100. godišnjice rođenja, prvi put izveden u Zagrebu, gradu u kojem je u težnji da ga intenzivnije poveže sa svjetskim kretanjima, Kelemen bio jedan od suosnivača Muzičkog biennala na početku šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Dinamiku koncerta jasne dramaturgije s mjerom teatralizacije koja dodatno oslikava autora zatvorio je zaigrani Rontondo I za puhački trio iz 1977. godine u sastavu Iva Ledenko, Danijel Martinović i István Matai. Proširene i majstorski kombinirane tehnike sviranja triju instrumenata u zaigranom suglasju su nakon sumračne intenzivne ekpresije Requiema donijele tračak duhovite bezbrižnosti.

Foto: Matej Grgić/HDS

Posvetu 100. godišnjici Kelemenova rođenja osvijetlila je skladba sukladnog naziva Radiant iz 1963. godine za flautu, violu klavir, harfu i udaraljke uz Cantus Ansambl pod Šipuševim vodstvom. Nepregledna kombinatorika skladbe od šest dijelova i središnjice navodno omogućuje izvedbu u devedeset varijanti, a jedna od njih, teško ponovljiva, bila je na ovogodišnjem koncertu posvete skladatelju nepregledne glazbeničke mašte, čiji su dometi dostupni tek intenzivnijom posvećenošću pomnih izvođača i slušatelja koja itekako nagrađuje.