O premijeri opere Carmen u zagrebačkom HNK
Tradicionalna 'razglednica' iz španjolske povijesti
Repertoarna kazališta postavljaju repertoarna djela, što je načelno vrlo pohvalna praksa jer im je to, uostalom, i posao. No što se dogodi kada njihov repertoar čine samo repertoarna djela koja pritom nemaju pretenzija za postavljanjem standardnih naslova u nekom novom, suvremenom svjetlu? To itekako otkriva ponuda Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a naročito najnovija premijera, Bizetova Carmen, predstavljena 23. listopada 2026.
Prošle godine (2025.) opere diljem Europe, ako ne i svijeta, obilježavale su 150. obljetnicu praizvedbe Carmen, ali i, nažalost, prerane smrti njezina skladatelja Georgesa Bizeta. No narodna kazališta u Zagrebu i Splitu odlučila su operu postaviti s godinom zakašnjenja. To je valjda uobičajena praksa, ako se sjetimo i blagog zakašnjenja u obilježavanju 150. obljetnice rođenja Blagoja Berse i koncertne izvedbe njegove opere Oganj u Lisinskom koja je pala tek na sljedeću godinu pa je povod bila „okrugla“ 90. obljetnica Bersine smrti.
© HNK Zagreb
Carmen je naslov koji svi poznaju ili barem tako tvrde. Doista je riječ o opernom biseru druge polovice 19. stoljeća, čiji predložak i glazba predstavljaju odraz pariške hispanomanije svojeg vremena. Édouard Lalo, Emmanuel Chabrier i brojni drugi ostavili su takvog traga u glazbi Bizetova vremena koristeći izričaj koji je često na granici kulturne aproprijacije, odnosno pejorativnog promatranja španjolske kulture i nasljeđa nazvano espagnolade. Sve to valjalo bi imati na umu prije nego što se išta u operi proglasi egzotičnim (bez navodnika ili detaljnog objašnjenja toga pojma u kontekstu 19. stoljeća), a kamoli nazivanjem likova u operi ikakvim drugim imenom osim Roma. A skandalozno je bilo primijetiti da je prijevod isključivo preferirao danas službeno pogrdan naziv za Rome, unatoč tome što je sve ostalo u njemu bilo vrlo smisleno i dobro prevedeno.
Nova zagrebačka produkcija Bizetove Carmen postavljena je u režiji Piera Francesca Maestrinija, Zagrebu poznatog i po režiji Verdijeva Rigoletta 2023. u kojoj je također surađivao sa scenografom Juanom Guillermom Novom. Cristina Aceti priredila je velik broj elaboriranih kostima za sve prisutne na sceni. Kod Carmen je redatelj također odlučio posegnuti za tradicionalnim pristupom režiji, uz tek pokoju intervenciju potrebnu da bi se radnja pokazala što je moguće „uvjerljivijom“ u prikazu Španjolske pedesetih godina dvadesetog stoljeća, dodajući vrlo neuspješne rekvizite poput motocikla čije kretanje karikaturalno prati neusklađeni zvuk motora sa zvučnika.
Foto © HNK Zagreb
Što bi općenito učinio s partiturom nije bilo sasvim jasno ni dirigentu Pieru Giorgiu Morandiju. Operu otvara jedna od najpoznatijih uvertira uopće, ali u njoj nije bilo muzikalnosti ni žara već uglavnom hrpa secco gudača koji ne mare pretjerano za melodiozne kvalitete onoga što sviraju. Pjevnim melodijama i njihovim frazama rijetko je tko u orkestru davao pažnje.
S dirigentove je strane pažnja valjda bila usmjerena na koordinaciju zbivanja na relaciji između orkestralne jame i pozornice, a ta ista relacija često je davala dojam manjka pripremljenosti. Naročito se kritičnim pokazao četvrti čin koji kao da je ustao na lijevu nogu. Od spoticanja u orkestru do pogrešnih „upada“ u zboru, koji je pripremio Luka Vukšić. Ne treba trošiti riječi na apsolutnu nerazumljivost teksta koji je pjevao zbor, kao ni na začudne naglaske u francuskom jeziku kod svih sudionika.
Pod vrlo jednoličnim i zapravo dosadnim svjetlom Jeana Paula Carradorija svoja su tumačenja uloga donosili solisti, među kojima su članovi zagrebačke Opere te gosti. U naslovnoj ulozi nastupila je recentno proglašena prvakinja Opere HNK u Zagrebu, mezzosopranistica Sofija Petrović. Njezino robusno iznošenje uloge već je u zapjevu Quand je vous aimerai bilo intonacijski aproksimativno, što se nastavilo tijekom čitave opere, a pristup ulozi Carmen odavao je dojam nesigurnosti u ono što treba pjevački činiti u operi.
Glumački aspekt bio je svakako izražajniji i sigurniji, no valja primijetiti i da joj je režija uvelike odmagala, naročito u prvom i drugom činu gdje je često bila okružena nepotrebnim radnjama (još uvijek nije jasno čemu točno i ples na naguranoj pozornici za Habanere).
Foto © HNK Zagreb
Isto se ne može reći za Don Joséa premijerne podjele: tenor Giorgio Berrugi glumački je bio najslabiji, a njegov fokus bio je uglavnom na ispjevavanju točnih nota kojima nije udahnuo ni trunke života, na trenutke dajući dojam glazbenika koji nije siguran u sadržaj teksta koji tumači, a istovremeno ne zna što učiniti s Bizetovom glazbom – u čemu se izvrsno slagao s glazbenim čitanjem dirigenta.
Zvonki tenorski glas nije bio dovoljan da bi ulogu Don Joséa donio uvjerljivo, a u tome mu nije pomagala ni režija. Smiješno je bilo gledati kako nogama gura motor, dok iz zvučnika slušamo njegov zvuk koji kasni i nema veze sa zbivanjima na pozornici – diskrepancija nastojanja i stvarnog prikaza uvjerljivosti pokazat će se karikaturalnom i u završnom, najbrutalnijem prizoru same opere koji je bio sve samo ne uvjerljiv; samim time izostala je snažna emotivna reakcija koju femicid mora izazvati kod gledatelja.
Foto © HNK Zagreb
Micaëla sopranistice Darije Auguštan, druge novopečene prvakinje zagrebačke Opere, bila je obilježena punim zvonkim glasom, naročito u ariji trećeg čina popraćenoj i izvrsnim glumačkim aspektom uloge (iako je nastup često stilski bio usmjeren k znatno kasnijem talijanskom opernom repertoaru, naročito puccinijevskom).
Pjevački se najviše istaknuo bariton Leon Košavić kao Escamillo donoseći nevjerojatnu sigurnost u svoju ulogu, sa sjajnim, punim baritonskim vokalom, izvrsnim izgovorom i muzikalnošću prikladnom Bizetovu remek-djelu.
Foto © HNK Zagreb
Frasquita sopranistice Josipe Bilić i Mercédès mezzosopranistice Ive Krušić bile su usklađene svojim sjajnim osjećajem za intonaciju i metar, a pridružili su im se i tenor Lovre Gujinović (Remendado) i bariton Josip Galić (Dancaïre) u živahnim ansamblima, naročito drugog čina. Pjevački i glumački urednu izvedbu manjih muških uloga donijeli su bariton Davor Nekjak (Moralès) i bas Lobel Barun (Zuniga).
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nova produkcija zagrebačke Carmen donosi vrlo tradicionalnu režiju koja ništa ne istražuje niti problematizira. Ona tek prikazuje operu kao razglednicu u nekom mračnom dobu španjolske povijesti (koju, začudo, također ne problematizira) pa se pukom promjenom kostima može događati bilo kad i bilo gdje. Njezina prava slika i prilika je koreografija zagrebačkog Baleta, čijim je članicama i članovima čak i najritmičnija Bizetova glazba predstavljala poteškoće za pronalazak dobe na kojoj valja pljeskati ili lupiti nogom o pod u duhu flamenca: blago asinkrono, oku djelomično ugodno, a uhu definitivno začudno.
