Čarolija Morcheebe u još jednom zagrebačkom susretu

Sinoć je za 21 sat u Tvornici kulture bio zakazan sastanak s britanskim trip-hop majstorima, dugovječnim i omiljenim glazbenim šarmerima

Morcheeba/foto: Matej Grgić

Kako sam unutar godinu dana uspjela otići na Thievery Corporation i Massive Attack, nije bilo šanse da ne upotpunim trip-hop sveto trojstvo s Morcheebom (kojoj je mjesto ustupilo moje pomirenje s činjenicom da Portishead u ovom životu najvjerojatnije neću čuti).

Kako se vani događao biblijski prolom oblaka, unutrašnjost Tvornice je bila pojačano ugodna, topla i meka. Dok smo ostavljali jakne i resetirali se sa modusa preživljavanja, “Trigger Hippie“ je već svirala s pozornice koja emitira atmosferu dnevnog boravka, puna zelenila i neke organske topline. Primjećujem ipak kako je ovo koncertni prostor koji ima svoj naboj, da ne kažem tvorničke postavke na koje me prebaci svaki prolazak kroz njegova vrata.

Morcheeba/foto: Matej Grgić

Da bi uopće registrirala tko je sve na pozornici i memorizirala likove (koji su svi i karakteri), potrebno je skinuti pogled sa Skye Edwards, što je poprilično teško. Njezina karikaturalno naglašena silueta sastavljena od velike haljine i visokog šešira koji čine da njezina sitna figura zauzima više prostora, kao i komanda njezinih pokreta i gesti u maniri nekog animiranog lika djeluju kao magnet za pogled – cijela njezina pojava je surealistična.

Glazba koja iz te žene izlazi je nešto što tek naknadno osvijestiš zbog sinergije cjeline iz koje proizlazi – ona pjeva lakše nego što ja govorim, glasom fino teksturiranim, nekako puderastim i plišanim, obogaćenim godinama korištenja. Na najpoznatijoj “The Sea“ ostala postava redom dolazi do izražaja i kao pravi main characteri se pokazuju Ross Godfery i čuda koja s lakoćom izvodi na svojoj gitari. Wah pedala je moja slaba točka, moje klecanje u koljenima, a od zanosa u stoner rock nas razdvaja jedino Skyein prizemljujući vokal.

Morcheeba/foto: Matej Grgić

Sljedeća koja me osvaja je “Never an Easy Way“ i njezina sugestivna slojevitost – u njoj definitivno ima najviše staroškolskog trip-hopa, iako više tripa nego hopa. Zavodljivost Morcheebe je neupitna, ali riječ je o nekakvoj čednoj zavodljivosti, ona koja svojoj senzualnosti ne može umaći i možda je malo sramežljiva zbog nje. No, na ovoj pjesmi riječ je više o seksipilu nego o senzualnosti koji kulminira u instrumentalnom breaku. Sviračka postava podešena je i sinkronizirana u milisekundu, svaka je pjesma progresivno putovanje na čije odredište stižu svi zajedno. Dok svira sljedeća “We Live and Die“ imam se prostora osvrnuti na sadržaj publike i primjećujem kako ljudi u njoj naoko nemaju zajednički nazivnik osim onoga da su trenutno pod istim krovom. Rasprodanost koncerta se osjeti i u zraku.

Sada se događa moj najdraži moment koncerta – intro pomalo kaubojske gitare me zbunjuje i treba mi nekoliko trenutaka da razaznam stvar jer me groove gitare me uvlači duboko u sebe. Par trenutaka poslije prijatelj mi kaže: „Kako je ovo podvodno. Osjećam se kao da sam u vodi.“ I odmah mu kažem da mu ovu opasku kradem i da ne računa na zasluge, ali danas mu ih ipak dajem. U vezi pjesme “Part of The Process“ postoji nekakav zlatni rez, svaka nota i glas sjedaju na točno mjesto, harmonija u slow motionu.

Morcheeba/foto: Matej Grgić

Kostur svih izvedbi je dosljedan – intro teškog koraka, magija Skyeinog glasa na krilima ritam sekcije (usput, koju čine njezin muž i njihov sin, koliko moćno!), klavijature urešavaju praznine, a svaki break je klimaks i ekshibicija gitarističkog umijeća. U momentima između pjesama svoju mističnost razbijaju gotovo klišejskim britanskim šarmom koji je neodoljiv u svojoj hiperboliziranosti.

Cover Dawn Pennove “You Don’t Love Me“ teško je doživjeti kao cover jer se doima biološki njihovom, a “Rome Wasn’t Built In A Day“ koju inače redovno preskačem jer se ne mogu otrgnuti dojmu self-help glazbene literature sada mi postaje draga i simpatična. Na krešendo od “Blindfold“ publiku su najviše protresli i aktivirali, a pjesmu “Blaze Away“ najavljuju sa „This next song is about smoking weed“ i ona je najbliže repanju što možemo čuti od Skye.

Morcheeba/foto: Matej Grgić

Kada nakon nje odlaze sa pozornice, migom nam daju do znanja da će se odmah vratiti što čine s dubokim i intenzivnim introm pjesme „Col“. Tenzija ovim izazvana oslobađa se na posljednjoj “Bleeding out“ i mi skupa s njom – do zadnjeg tona nas vraćaju na pozitivnu nulu, a ja volim kad koncert ne ostavi nikakve viškove. Dok izlazimo nazad na ranije spomenuti (i u međuvremenu pojačani) biblijski pljusak preoblikujem dojam od otprilike polovice koncerta kada sam imala snažnu svijest o tome da sam na ovom koncertu promatrač i nisam bila *u njemu* – ovo je jedan onih kada je gušt biti u blizini i pod okriljem ovakve glazbe i glazbenika, on the outside looking in.

Zaključna misao prije rastanka s ovim iskustvom bila je ona Basquiatova koja bi savršeno obuhvatila Morcheebu uživo: „Art is how we decorate space, music is how we decorate time.”