Chris Norman ponudio je večer punu Smokie klasika

Poprilično bombastične najave zagrebačkog gostovanja britanskog „soft rock“ pjevača, „legende“, izazvale su određene sumnje u uspjeh u krugovima koncertnog businessa

Koncert Chrisa Normana – i nakon svih desetljeća samostalne karijere čvrstom sponom vezanog uz pop-grupu The Smokie, davno raspadnutu – najavljen je u zagrebačkoj Areni?

Zna se da je, ovisno o veličini pozornice, kapacitet Arene i do 18 000 ljudi, kao što se zna da u ovom trenutku Chris Norman tržišno sigurno nije u snazi puniti velike dvorane. I tu ne pomaže, ako se na to uopće računalo, ni trenutni veliki interes ovovjekih konzumenata pop-glazbe za DJ-jevom (Cyrilovom) verzijom pjesme “Stumblin’ In” grupe Smokie iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pjesma je stvarno bila veliki hit koji je Chris Norman otpjevao u duetu sa Suzie Quatro. The Smokie s frontmanom Chrisom Normanom bili su prava mala tvornica pop-hitova koji su ostali u, kako se to ono kaže?, „kolektivnoj memoriji“ (“Next Door To Alice”, “I’ll Meet You At Midnight”…).

Gelato Sisters/foto: Lovro Šurbek

No, sve to, uključujući i ponovni interes za “Stumblin’ In” i “Cyrila”, svakako nije bilo dovoljno pokazatelja da bi Chris Norman mogao tržišno biti uspješan u Areni. Trebao je biti u nekom bitno manjem koncertnom prostoru. Bilo je to jasno i vidljivo već po pustoj stanici ZET-ova autobusa koji od Glavnog kolodvora vozi do Arene. Samo dvije-tri čile starije žene koje idu na koncert. A ispred i oko Arene – pustoš. Nije Arena bila ni poluprazna ni polupuna. Bilo je svega, neslužbeno, oko 2000 ljudi. Mahom starijih, što je bilo i za očekivati. Cyrilov potez ne može privući konzumente streaming servisa samo jednim hitom. Najveći dio publike u dvorani bili su, manje ili više, Normanovi vršnjaci (rođen je 1950.).

Pogled na velebnu dvoranu bio je očekivano razočaravajući, i uz zvuke Gelato Sisters, uvijek vrckavih i šarmantnih, s vječno zimzelenom glazbom iz daleke povijesti jazza i vrludavih, razuzdanih rukavaca istoga.

Rockin Neno/foto: Lovro Šurbek

ROCKIN’ NENO

Ogromna praznina Arene nije uopće djelovala ni na Gelato Sisters, a još manje na, valjda, najstarijeg aktivnog rock and rollera u nas, Waltera Neughbauera (slavio je 80. rođendan). Istrčao je Rockin’ Neno na pozornicu sa svojim mnogoljudnim bandom Cadillac i pružio pravi vatromet klasika nevinog rock and rolla i drugih idioma iz povijesti. Band je bio fantastičan, s tako rijetkom uigranošću, sviračkim individualnim i kolektivnim umijećem i strašću, kao što im je i zvuk bio fascinantan. Rijetko doživljen.

Pretežito prazna Arena nije bila nikakav remetilački faktor. Mnogi su mi glazbenici znali pričati da, kad ih „strefi“ takva situacija – izostanak publike (nebitno zbog čega) – to ne djeluje deprimirajuće, nego dapače poticajno.

Chris Norman u Areni Zagreb/foto: Lovro Šurbek

OUR HEARTS ON THE TABLE

Tako je bilo i ovom prilikom u Areni. Chris Norman nonšalantno se popeo na pozornicu uz band (bas, električna gitara ×2, klavijature, bubnjevi, prateći vokal) i krenuo s još jednim koncertom koji treba kupcima ulaznica biti nezaboravna večer puna emocija, ali i gitarske ekstaze i energije, slatko nostalgično prisjećanje na mladost. Na kraju nije izostala ni rock-grmljavina s udarima iz vješto miksanog zvuka. A bogme su se ljudi znali i rasplesati. Bilo je mjesta koliko hoćeš.

Kad se ovako sve ovo stavi na hrpu, treba imati na umu da su The Smokie temelj koncertnog repertoara, većinski dio koncerta Chrisa Normana, koji je bio pjevač i frontman grupe, a koju je napustio 1986. i od tada radi samo pod svojim imenom i prezimenom. Ne tako uspješno kao The Smokie, ali i nije čudo jer se kao Chris Norman želio odmaknuti od bivše grupe. Što je opet sasvim normalno, i moram priznati da Norman vrlo vješto kombinira repertoar Smokie i vlastite pjesme nastale nakon odlaska iz Smokie.

Dan poslije zagrebačkog koncerta Norman objavljuje najnoviji album Lifelines, ali to je samo njegova posveta nekim pjesmama drugih autora i izvođača (Thin Lizzy, The Beatles, A-HA…). Pa je, ako se ne varam, u Areni izveo samo naslovnu Lifelines od A-HA i Whiskey In The Jar Thin Lizzyja. Sasvim OK jer bi, da je drukčije, narušio integritet koncepcije koncerta.

Chris Norman u Areni Zagreb/foto: Lovro Šurbek

MOLIM BEZ ČOKOLADNOG PRELJEVA

Publika je došla zbog “Stumblin’ In”, “I’ll Meet You At Midnight”, “I’m Living Next Door To Alice”, “Midnight Lady”, “Needles And Pins”, i on im je to srdačno isporučio. Vješto. Majstorski čak, i u nešto čvršćem izdanju nego što su originali iz sedamdesetih i osamdesetih. Publika je uživala i pjevala zajedno s njim već više puta ovdje spomenutu “Stumblin’ In”:

“Foolishly laying our hearts on the table,
Stumblin’ in.”

The Smokie su često znali svoje rijetko umijeće spravljanja ljubavnih – često banalnih – pjesama obogaćivati pjesmama o, za Europljane barem, egzotičnim ljepoticama i fatalnim ženama. Meksikanke nisu samo njima bile veliko nadahnuće, kao na primjer u “Mexican Girl”:

“Mexican girl, I want you to stay
You know my heart is longing to say
That as long as I live
I will always remember
The one that I called my Mexican girl.”

Ništa manja nije bila strast prema jednoj Romkinji, “Gypsy Queen”:

“Where Do You Go, My Gypsy Queen /
And I Hear Her Voice As She Starts To Sing /
With Haunting Tune /
Of Lover’s Ring /
Play That Song, My Gypsy Queen.”

Tako je auditorij Arene dobio pravu vrijednost za plaćenu ulaznicu. Nakon 50 godina karijere Chris Norman „zna posao“, mada u gotovo praznoj Areni. Nostalgične strasti su ispunjene i takva Arena tome nije naudila ni najmanje.

Kao što, usprkos povremenim rock-grmljavinama i gromovima, Chris Norman ostaje „soft rocker“. Manimo se etiketa – činjenica je da je “Stumblin’ In” omiljena i među streaming-generacijama, a u cijelom opusu Smokieja uživaju njihove bake i djedovi.

Ispada da su The Smokie poput grickalica Smoki. Omiljeni, iako su u izumu i proizvodnji ove grickalice još od 1972. Danas u nekim slučajevima tim grickalicama daju i čokoladni preljev (slano + slatko?!).

Chris Norman pjesmama The Smokie nema potrebe dodavati ništa od slatkoće. Imaju je ionako previše. Svjestan toga, cijeli koncert u nekim situacijama zamata u rock-oblandu.

Rock-publika ne bi trebala na to ni trepnuti. Soft rock je ipak nešto sasvim drugo. U svakom slučaju, večer je bila reporteru… pa… nije mi bilo teško. Čak je bilo i zabavnih trenutaka. Jer su na pozornici bili stvarno iskusni profesionalci u najboljem izdanju.