Crvena jabuka u Areni Zagreb: dostojno i dostojanstveno

Da Žera bend nije neumorno održao posljednjih trideset godina, nedvojbeno bi prva, rokerska Crvena jabuka za nijansicu-dvije izblijedjela i u osjećajima najvatrenijih fanova

Slavljenički koncert kojim je 40 godina aktivnosti benda dostojanstveno, dostojno i dostatno divno obilježeno u zagrebačkoj Areni u petak 21. studenog još je jednom pokazao da, isprepletemo li opipljivu stvarnost emocijama i željama obožavatelja, postoje (barem) dvije jednako važne Crvene jabuke. Ona koliko legitimna toliko i nepotrebna te, prema svemu se čini, kratkotrajna postava koju je Darko Jelčić prije nekoliko godina bio okupio s nejasno definiranim ciljevima ipak se ne računa, ali originalnog i bivšeg bubnjara barem povodom proslave cijele karijere možemo jednom spomenuti prvog u tekstu o jednom od najvoljenijih bendova ovih prostora.

Prva je Crvena jabuka uvjetno rečeno jugoslavenska, određena imenom države u kojoj je objavila svojih prvih pet albuma, još uvijek nenadmašenih ni interno, od benda samoga, ni ukupno, od drugih autora i grupa. Točnije bi je, zapravo, bilo nazvati fanovskom, jer je čak i uz zavidan broj kasnijih odličnih pjesama teško pronaći iole predanijeg poklonika kojeg nisu regrutirali upravo ti albumi i koji išta konkretnije zamjera toj mladenačkoj, rokerskijoj fazi benda. Druga je realna verzija grupe, imenom države u kojoj djeluje hrvatska, koju Dražen Žerić uporno i radišno predvodi od ponovnog okupljanja nakon ratom izazvane pauze i koja je u određenom raskoraku s nadanjima fanova slatki pop-rock zvuk prve šestoljetke ipak povukla na lijevu stranu te žanrovske složenice i obilato ga začinila zabavnjačkim prizvucima estrade.

Koliko god osobno volio pjesme kao što su Fazlin „Vjetar“ ili Šaranova „Tvoga srca vrata“, klasik „Ne govori više“ da i ne spominjem, i sam sam baš zbog tog percipiranog odudaranja od suštinski istinitog profila benda, a pojačano delegiranjem autorskih dužnosti drugima jednom kad je najveći Zlatko Arslanagić napustio bend, često osjećao refleksnu potrebu za opravdavanjem svoje ljubavi i neprekinutog praćenja aktivnosti Crvene jabuke. Prije svakog priznanja da je, recimo, „Da mi je do nje“ baš dobra pjesma, svoje sam pravovjerje tko zna kome pokušavao dokazati navođenjem da bih svakako radije od „Jazz.Ba“ na koncertima volio čuti „Emiru“ ili „Na dlanu mi piše“, počesto ne shvaćajući da je riječ o netočno, odnosno nepošteno postavljenoj opreci. 

Jer da Žera bend nije neumorno na studijski solidnom i koncertno odličnom životu održao posljednjih trideset godina, nedvojbeno bi ta prva Crvena jabuka, rokerska, za nijansicu-dvije izblijedjela i u osjećajima najvatrenijih fanova. Paralele radi, da se Rod Stewart nije onomad bio primio disca ili friškije počeo družiti s Joolsom Hollandom, nitko ne bi ni artikulirao želju da se vrati stilu svoja prva četiri solo albuma ili Facesima. Ta je svijest o ipak čvrstom kontinuitetu u tome smislu najljepša uspomena koju nosim s ovoga posljednjeg koncerta Žere i uigrane prateće ekipe, koji je bio neizmjerno uspjeliji od gostima prekrcanog slavlja za prethodni desetljetni jubilej benda, 2015. u Ciboni, ali i kompaktniji od preklanjskoga valentinovskog nastupa također u Areni, iako nešto manje posjećen.

Naime, iako je u tadašnjim najavama bilo spomenuto da nikakve posebne prigode za održavanje koncerta nema, izuzmemo li neprobojnu logiku da za Dan zaljubljenih svira bend od kojeg o zaljubljenosti nikad ljepše nije pjevao nitko, i najlojalniji su ljubitelji i dobronamjerni prolaznici s pravom koncert bili doživjeli kao priliku za veliki pozdrav cijeloj karijeri. Prošlotjedni se nastup tako pomalo doimao repriznim, što se ponajprije vidjelo u ispunjenosti tek osamdesetak posto kapaciteta goleme Arene (gornji je prsten bio ispunjen tek do pola, a dobar su dio partera pokrili barski stolovi), čijih bi 11-12 tisuća okupljenih ipak uvjerljivije izgledalo u Domu sportova, da nažalost nije neaktivan. Samo što je nemoguće zamisliti da bi ta publika još uvjerljivije i zvučala pjevajući ama baš svaku od izvedenih pjesama.

Za to su najzaslužniji momci iz benda (pojačani kvartetom pratećih pjevačica) koji su tadašnjih čak 55 što u cijelosti što u medleyjima kroz četiri sata izvedenih pjesama, a što je umorilo poneke dobronamjernike slabije kondicije i dvoranu počelo prazniti i prije samoga kraja svirke, sada sveli na razumnija, ali i dalje springstinovska tri sata tijekom kojih angažman publike nije nimalo jenjavao. Da, Žera je u škrinju s blagom zakopanim za fanatike ovaj put zahvatio samo u slučaju „Pusti neka gori“, ali zato su „Nekako s proljeća“, „Nema više vremena“ ili „Ne dam da ovaj osjećaj ode“ nezagušene zasjale još snažnije i osjećajnije. Stari su fanovi, ja pogotovo, itekako mogli uživati i u činjenici da je posebno istaknuto mjesto u miksu imala rokerska gitara mladca Darija Duvnjaka, postavljena iznad duplih klavijatura Stjepana Šarića i Danijela Lastrića, potrebnih za dobacivanje do najudaljenijih redova tribina. Zatvorenih očiju, bilo je lako zamisliti barem Nikšu Bratoša na krovu, ako već ne i legendarnog Dražena Ričla Ziju na plaži, kako udaraju te rifove i miluju te solaže.

Neprežaljenima Ziji i Aljoši Buhi bio je neizostavno posvećen i ovaj koncert, od uvodno s razglasa puštene „Balade“ Indexa, iskorištene još za pozdravnu poruku na omotu Za sve ove godine, najljepšega domaćeg albuma svih vremena, preko uvijek ubojite i neizdrživo tužne „Uzmi me kad hoćeš ti“, do cjelokupnog osjećaja gubitka koji se proteže velikim brojem Jabukinih pjesama. Žera se vrlo prikladno prisjetio i Halida Bešlića, koji bi dan prije, da je poživio, proslavio 72. rođendan, i to izvođenjem obrade njegova „Čardaka“, a dvije su daljnje obrade barem meni predstavljale najveća iznenađenja u programu – „Miss Sarajevo“ s opernim dionicama Marije Vidović te posljednjih godina revitalizirana „Dao sam ti dušu“ Alena Slavice, koju sam, očito pogrešno, smatrao tek popunom minutaže posljednjega albuma Mirišu jabuke. Nije uopće sporno da bih više volio čuti legendarne „Mojca, mojca“, „Ako, ako“ ili (ne moraju sve najbolje pjesme imati dvije iste riječi u naslovu) „Da je samo malo sreće“, ali to smo ionako bili dobili lani u Boogaloou, a i te su se obrade skladno uklopile u bendov repertoar.

Za kraj, jedan prijateljski i vjerojatno presanjalački prijedlog, ali Crvena jabuka nikome ne može i ne želi uskratiti sanjanje, štoviše. S obzirom na to da nema nikakve sumnje da će bend doživjeti barem pedeseti rođendan, ili ajde 45., a što Žeri najsrdačnije i želim, bez ulaženja u organizacijsko-logističke aspekte te s njima povezane troškovnike i potencijalne zarade prilično sam siguran da bi najbolji način proslave bilo zakupiti neki manji klub na rezidenciju od pet dana. Možda baš ne Vintage ili KSET, ali eto barem Tvornicu, i onda svaki dan odsvirati jedan od prvih pet albuma u kompletu plus dodatnih 20-25 pjesama, koje će se, kako to bend redovito radi, također dosta izmijenjati. Veličinu ne treba (više) dokazivati veličinom, bliskost je snažnija. Vidimo se.

Set lista: S tvojih usana – Bježi kišo s prozora – Ne govori više – Volio bih da si tu – Da nije ljubavi – Niko nije lud da spava (+ Naše malo misto) – Vjetar – Dirlija – Tugo, nesrećo – Čardak – Jazz.Ba – Nekako s proljeća – Moje najmilije (+ Bella ciao) – Sjećanja – To mi radi – Pusti neka gori – Miss Sarajevo – Bijeli Božić – Zovu nas ulice – Nema više vremena – Uzmi me kad hoćeš ti – Ima nešto od srca do srca – Bacila je sve niz rijeku – Mirišu jabuke – Tuga, ti i ja – Stižu me sjećanja – Twist And Shout (Sviđa mi se ova stvar) (+ La Bamba) – Vraćam se tebi, seko – Ne dam da ovaj osjećaj ode – Tamo gdje ljubav počinje – Dao sam ti dušu – Tvoga srca vrata – BIS: Ti znaš – Da mi je do nje – Da znaš da me boliš – Nocturno