Damien Rice u Zagrebu: svjetski folk

Jedan od najznačajnijih svjetskih kantautora Damien Rice u nedjelju 2. travnja 2023. premijerno  je nastupio u zagrebačkom Kinu SC. Rice je rasprodao koncert u 15 minuta.

Damien Rice je u rasprodano Kino SC doveo pravo folkersko iskustvo. U dvosatnoj svirci publiku smo mogli čuti jedino u funkciji improviziranog zbora kojim je Rice dirigirao po potrebi pomno birajući pjesmu u koju će nas uključiti. Osim takvih nekoliko trenutaka, u dvorani je vladala tišina i mrak, što je stvorilo atmosferu koja je omogućila svima da se fokusiraju na ono jedino bitno – pjesmu.

Damien Rice u Kinu SC/Vedran Metelko/Ravno do dna

„Ovo nije tužna pjesma“

Prvi vrhunac sam doživio nakon otprilike pola sata svirke, kada je Damien u ruke uzeo prekrasnu Martin gitaru, snizio šestu žicu na D i krenuo u “Trusty and True”. Započeo je priču pitanjem želimo li još tužnih pjesama, na što je publika reagirala odobrenjem, a on odgovorio „ponekad je dobro ne dobiti ono što priželjkuješ… ovo nije tužna pjesma.“ Prekrasna sinergija s publikom ostvarila se krajem pjesme, kada je dvorana jednoglasno pružala prekrasnu vokalnu pozadinu Damienovom nježnom ali sigurnom glasu.

U drugom dijelu koncerta Rice je uveo pratnju koju su činile pjevačica Sílvia Pérez Cruz i plesačica Jana Jacuka. Trio je briljirao na dosad neobjavljenoj pjesmi „Astronaut“ u audio-vizualnom spoju melodije i Janinog plesa s ogledalima. U pričama između pjesama otvarao je razne čovjekove probleme seksualnosti, odrastanja, ljubavi i osobne neiskrenosti. Iste uvodne priče ponavlja iz koncerta u koncert, što je malo razočaravajuće jer pomalo dovodi u pitanje autentičnost, no netko tko ga prvi put sluša, što je bio moj slučaj, može zaista utonuti u pjesmu. Tako je prekrasna “Older Chests” dobila potpuno novu dimenziju.

Damien Rice u Kinu SC/Vedran Metelko/Ravno do dna

Folk kao lijek

Tijekom čitavog koncerta nisam skretao pogled s pozornice, a jednostavnost i minimalizam nastupa doveo me do stadija meditacije. Ako na to dodamo kompleksnost Riceovih tekstova i duhovite autorefleksivne monologe, bijeg u skrivene ladice svijesti bio je neizbježan. U takvim momentima pronalazimo najveću vrijednost folk glazbe – spoj minimalističke estetike  i misli. Probijanje do onog organskog što se krije ispod površine čovjeka.

Nastup je okončao ogoljenom verzijom jedne od svojih najpopularnijih pjesama “Cannonball” u pratnji tri gitare i bez ozvučenja, na rubu pozornice, u potpunoj tišini u kojoj se čulo i najmanje škripanje ulaznih vrata. Moram pohvaliti akustiku dvorane u kojoj sam  takvu izvedbu čuo bez problema. A to se ove večeri odnosilo i na cjelokupnu kvalitetu zvuka. Potom je uslijedio bis s monologom Jane Jacukae i završna “The Blower’s Daughter”.

Dva desetljeća od stupanja na scenu, Rice napokon dolazi u Hrvatsku koju je obilazio i častio nas svojim minimalističkim numerama u susjedstvu. No priredio nam je ljekovit kraj vikenda za pamćenje i pokazao nam da domaća publika može biti dostojanstvena na koncertima.

Damien Rice u Kinu SC/Vedran Metelko/Ravno do dna