Interpreti kao ključ veze između književnosti i glazbe

U petak, 22. travnja, Dan hrvatske knjige obilježen je u KNAP-u na poseban način – glazbom. Radilo se o koncertu čiji su protagonisti bili sopranistica Darija Auguštan i pijanist Viktor Čižić, dvoje perspektivnih mladih glazbenih umjetnika s kojima se, zahvaljujući brojnim nastupima i interesima medija, šira javnost sve više upoznaje.

Dan hrvatske knjige

Upravo u skladu s obilježavanjem Dana hrvatske knjige, koncertni program se u većoj ili manjoj mjeri referirao na književnost, što je Viktor Čižić i najavio u kratkom i simpatičnom obraćanju publici na početku koncerta.

Dan hrvatske knjige, odlukom Hrvatskoga sabora iz 1996. godine obilježava se 22. travnja u spomen na Marka Marulića i njegovo na taj dan otisnuto djelo Judita.

Većinu programa zauzela su djela Zorana Novačića, diplomiranog dirigenta i pedagoga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Praizveden je njegov ciklus solo pjesama za sopran i klavir Kap po kap skladan na odabrane stihove Vesne Parun. Upravo je na njegov poticaj i organiziran ovaj koncert u sklopu kojega je i njegov ciklus Životinje za solo klavir doživio integralnu praizvedbu.

Foto: Helena Skljarov

Ostatak programa promišljeno su oblikovali sami glazbenici, a riječ je o skladbama koje su također na decentan način bile povezane s književnošću: djelima za solo klavir Sonetto 104 del Petrarca Franza Liszta čija je inspiracija bila dotična poezija te skladba Mariposa de luz hrvatskog skladatelja Davorina Kempfa inspirirana poezijom Juana Ramóna Jiméneza. U literarnu tematiku uklopio se i dodatak, arija O mio babbino caro Giacoma Puccinija u aranžmanu za sopran i klavir.

Koncert je otvorio Viktor Čižić solističkom izvedbom virtuozne, ali i strastvene Lisztove skladbe inspirirane Petrarkinim sonetom Pace non trovo (Ne nalazim mir). Baš kao i sam tekst koji počiva na emocionalnoj dualnosti, u skladbi se nalazi čitav dinamički raspon, ali i emocionalni spektar koji Viktor uvjerljivo interpretira. Njegova interpretacija toliko je sigurna, a pristup lak i slobodan da je djelovalo kao da izvodi neku od vlastitih skladbi.

Sigurnost u interpretaciji suvremene glazbe

Kao posebnost primjetljiva je ukusna suzdržanost pri kretnjama za vrijeme sviranja: ovaj pijanist ne ‘glumi’ dok svira, svojom mimikom i gestama ne pokušava neukusno isticati emocije koje zasigurno proživljava. Nesrazmjer emocija i fizičkih gesti puno je češći u obrnutom smjeru, kada izvođači pretjeranom gestikulacijom ‘maskiraju’ inače nerijetko emocionalno isprazno sviranje. U slučaju ove izvedbe, svaka bi gestikulacija bila suvišna, jer su emocije izražane i prenešene publici isključivo glazbom.

Uslijedila je izvedba skladbe Mariposa de luz (Leptir svjetlosti) Davorina Kempfa, čija je smrt u siječnju ove godine izuzetno pogodila i osiromašila glazbenu zajednicu. Ova skladba satkanoj je od nekoliko afekata koji se pojavljuju različitim redoslijedom ili nastupaju u različitim kombinacijama. Suptilnost i smislenost glazbenog razvoja ove skladbe intuitivna je i navođena unutarnjom glazbenom logikom. I ovaj suvremeniji stil, inače vrlo blizak pijanistu, interpretiran je sa sigurnošću kakva se inače rijetko osjeti pri interpretaciji suvremene glazbe uopće.

Pri slušanju ove izvedbe bilo je jasno da pijanist poznaje suvremeni glazbeni jezik te da skladbu izvodi s predodžbom o formi, ističući spomenute afekte kao gradbene elemente, što rezultira čistom i analitičkom interpretacijom jasne i zaokružene dramaturgije.

Programska diskrepancija

Ciklus skladbi za djecu Životinje za klavir solo Zorana Novačića doživljava integralnu praizvedbu, što znači da se do sada ovaj ciklus nikada u cijelosti nije izveo ni na jednom koncertnom nastupu. To pak nije neobično, s obzirom na to da se radi o jednostavnim deskriptivnim stavcima s nazivima životinja pisanim za dječji uzrast koji se (vjerojatno) kao pojedinačni stavci izvode u osnovnim glazbenim školama. Neobičan je jedino skladateljev odabir postavljanja ovog ciklusa uz ozbiljan koncertni program.

Foto: Helena Skljarov

Odnos prema tekstu

Ciklus solo pjesama Kap po kap ima svakako veću dozu ozbiljnosti, no ukupno su skladbe nedorasle poeziji Vesne Parun na čiji su tekst pisane. Klavirska pratnja u svakoj se od dvanaest pjesama uglavnom sastojala od stiliziranih rastvorbi, a predvidljiva i jednostavna forma i harmonija ukrućivala je poetičnost tekstova.

U svakom stavku tekst je gotovo uvijek korišten u svojoj izvornoj formi ‘od početka do kraja’ bez umjetničkih skladateljskih intervencija, zbog čega je čitav ciklus više djelovao kao pjevana deklamacija tekstova no umjetnička skladba. S druge strane, očito je da se radi o stilu (ali i skladbi) koji odobrava široka publika, a upravo je ovaj stil pisanja jedan od čestih izbora današnjeg ‘suvremenog’ skladatelja. Zanimljivo bi bilo istražiti u kojem je momentu i zašto došlo do sveobuhvatnog trenda populističkog pojednostavljivanja klasične suvremene glazbe (radi populizma samoga), čime zapravo dolazi i do gubitka umjetničke vrijednosti u samim skladbama.

Zanimljivo bi bilo istražiti kada je i zašto došlo do sveobuhvatnog trenda populističkog pojednostavljivanja klasične suvremene glazbe, čime dolazi i do gubitka umjetničke vrijednosti 

No, glas i lik Darije Auguštan podigao je čitav ciklus na nekoliko planova. Prije svega, promatrajući njezin nastup, bilo je očito da se radi o pjevačici s puno opernog iskustva. Iako su određene pjesme bile kratkog trajanja, ova se glazbenica uspjela u svakoj od njih ‘preobraziti’ u zamišljenu personu i emociju koju stavak iziskuje.

Također, svojim je intuitivnim interpretacijskim slobodama obojala detalje skladbe ponekad vrlo spretnim i naglim agogičkim i dinamičkim promjenama.

Moćan glas vođen intuitivnom muzikalnošću

Bilo je doista zanimljivo razmišljati o dosezima njezina lirskog soprana kojim, s jedne strane, ona izuzetno čisto i precizno – gotovo kao koloratura – interpretira najviši registar. S druge strane, u dubljem i srednjem registru može biti toliko nježna i ‘baršunasta’ koliko i ekstremno snažna s golemim vibratom u glasu.

Dinamička sposobnost glasa Darije Auguštan posebno dolazi do izražaja u izvedbi dodatka, arije Laurette iz opere Gianni Schicchi Giacoma Puccinija, O mio babbino caro. Kao jedna od najizvođenijih i najpoznatijih pojedinačnih arija, ova je skladba bila izvanredan i efektan završetak koncertu.

Foto: Helena Skljarov

Hrabrost odabira ovako popularnog komada Darija u svakom segmentu opravdava: upravo slušajući interpretaciju ove poznate arije bilo je jasno da se radi o doista vrhunskoj sopranistici čiji glas istovremeno ima nevjerojatnu snagu i suptilnost, odnosno fleksibilnost u različitim registrima. Njezina izdržljivost dugog daha te prirodnog i diskretnog disanja tijekom pjevanja omogućivala je logično fraziranje koje je bilo navođeno njenom intuitivnom muzikalnošću.

Tijekom izvedbi ciklusa solo pjesama i dodatka, pijanist Viktor Čižić iskazao se u novoj ulozi, vrsne i nenametljive klavirske pratnje u kojoj je doista ‘disao’ zajedno s fraziranjem i umjetničkom slobodom Darije Auguštan.

Komunikacija između glazbenika i publike stvorila je ugođaj autohtonog komornog muziciranja u kojemu nestaje granica između pozornice i publike

Toplini čitavog koncerta doprinijela su i kratka obraćanja publici od strane samih izvođača, odnosno tumačenje programa publici na početku, zatim čitanje teksta poezije koja je nadahnula Davorina Kempfa, te uobičajena najava dodatka Darije Auguštan. Komunikacija između glazbenika i publike stvorila je ugodnu atmosferu u nevelikoj Koncertnoj dvorani KNAP-a te stvorila ugođaj autohtonog komornog muziciranja u kojemu nestaje granica između pozornice i publike.

Foto: Helena Skljarov