David Byrne u Areni Pula: Manje je više

David Byrne je u scenskom spektaklu izveo dobro poznate skladbe iz repertoara Talking Headsa i iz solo-karijere / Foto: Filip Kovačević

David Byrne je 28. lipnja pred skoro pet tisuća ljudi održao koncert, točnije glazbeno-scenski spektakl koji, ako ćemo suditi prema komentarima ljudi iz publike, spada u ponajbolje koncerte u pulskoj Areni. Pozornica je bila potpuno prazna, osim tri velika video-zida koji su vjerno pratili svaku pjesmu i koreografiju Davida Byrnea i njegovih svirača i plesača obučenih u plavo. Minimalan i jednostavan pristup pokazao se kao idealan izbor za predstaviti pjesme s posljednjeg albuma Who Is the Sky? izmiješanih s provjerenim evergreenima iz bogatog opusa Talking Headsa i Davida Byrnea. David je između pjesama dijelio anegdote i priče iz dugogodišnje karijere, ali iz života, filozofskih pogleda na svijet i dogodovština s turneje

David Byrne dosad je nastupao samo u Zagrebu, a u Puli je priredio pravi spektakl / Foto: Filip Kovačević

Među raznolikim i bogatim glazbenim programom što ovo ljeto očekuje Pulsku arenu, jedan od najatraktivnijih ljetnih koncertnih prostora, zadnja nedjeljna večer valjda najtoplijeg lipnja ikad pripala je konceptualnom velikanu svjetske glazbene scene – Davidu Byrneu, i njegovom velikom ansamblu njujorških muzičara iz Ghost Train Orchestra. Tu sam večer, nakon Byrneove izvedbe, osvijestila dvije važne stvari. Rijetki su umjetnici, kao Byrne, pronašli nišu spasa u ovim turbulentnim vremenima u kojima djeluju, jer žive glazbu i od nje dobivaju jednako koliko i daju. A od zla, doslovnog i metaforičkog, brane se naizgled lako shvatljivim, ali već dugo zaboravljenim i cinizmom ispranim štitom – mirom, nadom i ljubavlju. Brojna su bitna imena glazbene scene u zadnje vrijeme posegla upravo za takvim, čini se, trenutno jedinim pravim umjetničkim razvojem kojim pokazuju da duboko razumiju svijet oko sebe. I neka su, jer – bi li zaista bili umjetnici da su imalo drukčiji?

Byrne nas je, nakon kratke najave nastupa u kojoj je zamolio da reduciramo snimanje (iz prve ruke priznajem kako su se rijetki mogli od toga suzdržati), u svoj sinkretički obred glazbe, vizuala i plesa uveo sugestivnim introm uz pjesmu “Heaven“ njegovih Talking Headsa, s gudačima, klavijaturama i animacijama Zemlje – jedinog, kako je rekao, raja koji imamo – što je izvirivala iz početnog mraka scene okružene prikazom Mjeseca. Odmah nakon nje slijedila je rasplesana “Everybody Laughs“, iz Byrneove najnovije faze, čime se od samog početka dalo naslutiti kako će koncept pulskog nastupa biti upravo kombinacija pjesama Talking Headsa u novim aranžmanima velikog glazbenog sastava (počevši s “And She Was“, uz anegdotu o kolegici iz razreda i LSD-u i nastavivši dalje s gotovo svim najvećim hitovima) te pjesama sa zadnjeg albuma Who Is The Sky?, objavljenog jesenas u suradnji s gore spomenutim sastavom (to su, npr., pjesme “My Appartment Is My Friend“ ili “I Met The Buddha at a Downtown Party“).

Byrneova izvedba, koju namjerno ne nazivam samo koncertom, nešto je poput Wagnerovog Gesamtkunstwercka, primijenjenog na sferu popularne glazbe. Zaista, kao predstava – s glazbom, iznimno preciznim kretnjama i koreografijom, pa i glumom, jednobojnim kostimima (ovaj put plavim, inače mijenjaju boje!), instrumentima koje muzičari sviraju stojeći, vizualima koji nas podsjećaju na kaos današnjeg društva te raskošnim harmonijama što su ih stvarali glasovi na sceni uz pomoć, naravno, proširenog zbora nas iz publike (najviše na hitovima poput “This Must Be The Place“, “Once In A Lifetime“ i nezaobilaznom “Psycho Killeru“ koji je raspametio publiku). Byrne&Co svaku su pjesmu izveli toliko precizno i kvalitetno ozvučeno, da me netko iz publike pitao nije li možda u pitanju posezanje za matricom ili playbackom, s kojima bi sve napisano izgubilo svoju jačinu. Ali ne, muzičari su zaista svirali, svaki je i najmanji instrument bio pažljivo ozvučen, a Byrne je zaista pjevao, disao, govorio i plesao lako kao nekad davno na onoj čuvenoj izvedbi “Life During Wartime“, njišući se i trčeći u mjestu. Spomenutu pjesmu izveo je i sad u Puli, sa svoje 74 godine, nešto suzdržanije, ali ne manje energično i glatko kao tada.

Na pozornoci su se smjenjivali mnogi kadrovi / Foto: Filip Kovačević

Početkom ove dekade, kad je cijeli svijet bio u opsadnom stanju Covid pandemije, ovoj je pjesmi porastao trending zbog stihova „They say no party, they say no disco, they say no fooling around“. Ne govorim to uzalud, jer Byrne se više puta tijekom večeri osvrnuo baš na pandemijske godine, a posebnu je pažnju, neposredno pred pjesmu “Independence Day“, pridodao Talijanima, koji su na svojim balkonima u to doba pjevali prolaznicima, potpunim strancima. Poentirao je, naravno, da je snimka koju smo gledali na ekranu snimljena na njihov Independence Day, kojim slave pobjedu nad fašizmom. Pametnom dosta.

Unatoč toj gomili audiovizualnih podražaja što su nam Byrne i njegov ansambl odašiljali s pozornice, niti u jednom trenu njihova izvedba nije zašla u sferu pretjerivanja, kiča i neukusa. I upravo je ta snaga što ju postiže čistim minimalizmom jedna od najsnažnijih poruka kojom Byrne kao da nam govori: „Ima nade za ovaj svijet makar na ova skoro dva sata, i znam da ćete sa sobom ponijeti i dio toga za zauvijek“.

A poruke, suptilne ili direktne, mogle su se iščitati tijekom cijele izvedbe na ekranima što su uokviravali glazbeni sastav. Bilo je tu svega, od glava životinja (za koje nas je Byrne podsjetio da također imaju emocije!), idiličnih slika prirode do kaotičnog života velegrada, a apsolutna su kulminacija takvih poruka bili natpisi kakve često vidimo na američkim reklamama ili majicama, u koje su vješto ubačene značajne poruke, poput „Remove the bars that keep us apart“, „No kings“ ili „Make America gay again“ – poruke protiv mržnje i režima američkog ICE-a koje bi se, nažalost, lako mogle primijeniti i na cijelo današnje društvo.

Glazbenici su bili u plavim odorama / Foto: Filip Kovačević

Naravno, u cijelom tom sinkretizmu glazba je ipak zericu bitnija od ostatka podražaja. Zato, govoreći o čisto glazbenom aspektu Byrnove izvedbe, osim one zavidne uvježbanosti i preciznosti, ističem i bogate aranžmane pjesama nekadašnjih Talking Headsa, dodatno oplemenjene prije svega velikim vokalnim, a zatim i instrumentalnim sastavom. Byrne je davno izjavio kako je u Talking Headsima pokušao stvoriti zvuk u kojem će svi instrumenti biti ravnopravni. Nije to nikad do kraja moguće, neki će od instrumenata prevagnuti u našoj slušateljskoj pažnji, ali Talking Headsi su se ipak uspjeli maksimalno približiti toj zamisli. Uspio je to i Byrneov veliki glazbeni sastav, taman onoliko koliko je potrebno da se, s jedne strane, osjeti prepoznatljivost svih tih hitova, dok nam s druge ostavljaju slušateljsku mogućnost razaznavanja fragmenata neke načas glavnije instrumentalne dionice te suptilnih aranžmana s utjecajima world musica. Cijela njihova glazba kao da se polako penjala do kulminacije “Once In A Lifetime“, s produženim krajem bogato aranžiranog višeglasja, koje se moglo čuti u svakoj pjesmi, ali je tek ovdje pokazalo svoju punu raskoš.

Bisom od samo dvije pjesme – intimnom “Everybody’s Coming To My House“ uz suptilnu scenografiju samo jedne upaljene žarulje i kontrastno energičnom “Burning Down The House“, sastav je konceptualno zaokružio izvedbu, jer ne nalazi li se ta kuća u koju svi dolaze i koja gori upravo u onom raju s početne pjesme? Naivno sam i djetinjasto pomislila kako bi publici taman sjelo još par pjesama i u glavi počela nabrajati neke Talking Heads klasike koje nisu odsvirali, ali to bi ipak, shvatila sam ubrzo, posve narušilo Byrneov čvrsto utemeljen i zaokružen koncept, koji ovakav kakav jest možemo bez zadrške smjestiti u sferu genijalnosti.

„Spasit će nas ljubav, to je parola dana“, na prvu je izlizana istina iz hita grupe Film koju David Byrne vješto utjelovljuje svojom umjetnošću – iskreno i smireno nam ukazujući da je izlizana samo zato što ju već dugo suštinski ne razumijemo. I sve dok uz njega jednostavno vraćamo nadu u nadu – na dobrom je putu, na dobrom smo putu!