Davor Doležal Quartet i Francesca Tandoi Trio u Lisinskom

Veći broj posjetitelja iz nekoliko opravdanih razloga došao je na prvi ovogodišnji dvostruki koncert sezone JazzHR u Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog, na kojem su ove srijede, 28. veljače, nastupili Davor Doležal Quartet i Francesca Tandoi Trio

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Svih osam s novog albuma

Iskusni Doležal za ovu je priliku odabrao trojicu glazbenika mlađe generacije, neizimjerno talentiranog klavirista Nikolu Šanteka, pouzdanog kontrabasista Zvonimira Šestaka i silno popularnog bubnjara Mirsada Dalipija, s kojima je pretprošle godine snimio svoj prvi samostalni album Strange Beauty. Skladbe s tog albuma, njih osam, nizale su se i u Lisinskom, no ovoga puta u izražajnijoj i definitivno intuitivnijoj međuigri kakva se s obzirom na vremenski odmak i očekivala. Poseban pristup jazz harmoniji očit je bio već u uvodnoj, baladnoj tonskoj poemi Morning Sunshine, zamišljenoj, tihoj te ispunjenoj (pre)ispitivanjima gitare i klavira. Pomno se slušala i prpošna obrada međimurske tradicionalne pjesme Ćuk sedi u kojoj je klavirist Nikola Šantek pokazao ne samo sposobnost prilagodbe bilo kojoj melodiji, nego i točno određenom Doležalovom glazbenom svijetu.

S razlogom suzdržan

Put inovacija, avantura i virtuoznosti nastavio se u skladbi She Walks In gdje je pozornost bila svraćena na gostujućeg klavirista Matiju Dedića, lirski ugođenog i u baladi Tune for Woody posvećenoj jednom od Doležalovih uzora, američkom gitaristu Haywoodu Leeju Mannu. Ponešto kontrastna u odnosu na ostatak materijala bila je slobodno orijentirana gitaristička skica Happines, kompozicija s ukrasnim silaznim kromatskim nizovima koje je, za razliku od Dedića, Šantek uspio vješto upis(iv)ati u svoje inspirativne i energične improvizacije.

Ostavši uskoro ponovo sam (bez Dedića) i prešavši se na(j)zad s orguljski intoniranog Nord Stagea na veliki koncertni klavir, prominentni je maldi klavirist skupa s Doležalom nastavio briljirati u osebujnim i krajnje melodičnim improvizacijama, primjerice, u baladi Soul Thang na početku koje je kao solist iskočio i odveć rezervirani kontrabasist Zvonimir Šestak. S razlogom pak bio je suzdržan i Mirsad Dalipi, netipični jazz bubnjar koji je planski, u sjeni, poliritmično i potiho sudjelovao (i) u aranžmanu završnog diptiha vješto komponirane naslovne skladbe s albuma Strange Beauty i funky-like kompozicije I Used To Know Her. Tu je Doležalova gitara zvučala sad već djelomice sjetno i zahvalno, podjednako osobi X iz naslova pjesme kao i oduševljenoj publici primoranoj na kratku tehničku pauzu.

Sastavnica ukusa ljubiteljima jazza

Tada se još činilo da nastup dugo najavljivanog trija talijanske pijanistice i pjevačice Francesce Tandoi neće biti (znatno) moćniji od nastupa Doležal kvarteta. Međutim, svega nekoliko trernutaka kasnije bilo je jasno da se u slučaju međunarodnog trija radilo o svojevrsnoj kvintesenciji suvremenog jazza, ili o grupi umjetnika koja je posjedovala čvrst osobni karakter i izuzetno jasno definiranu sliku vlastitog glazbenog svijeta.

Drugim riječima, nakon samo par taktova uvodnog up-tempa broja P.C.R. postalo je jasno da će Francesca Tandoi Trio biti referenca, ili sastavnica ukusa, svima onima koji su došli čuti najvrsniji jazz i odličnu glazbu. Tehnički gledano, Tandoi je u svojih tridesetak godina već uspjela usvojiti sve značajke klasičnih i jazz pijanista, stilove Fatsa Wallera, Oscara Petersona, Buda Powella, u modalnome smislu i Billa Evansa, tako da je u nastavku večeri samo bilo pitanje kako će, a ne hoće li uspjeti ostvariti željenu komunikaciju s „doktorima swinga i bluesa“, kako je od milja nazivala brazilskog kontrabasista Matheusa Nicolaiewskija i nizozemskog bubnjara Sandera Smeetsa. Riječ je dakle bila o izuzetnoj ritamskoj sekciji, neopisivo fleksibilnoj, jednako darovitoj koliko i školovanoj, koja je već časak poslije bila spremna na munjeviti skok u skladbu You And the Lake And the Moon umjerenijeg tempa i skučenijeg prostora za improvizaciju.

Gillespieu i Jobimu u čast

A u takvom okruženju talijanskoj klaviristici doista nije bilo teško razložiti svoje misli i planove povezane s virtuoznim improvizacijama, opojnim staccatima i sjajnim akcentima u idućoj, gusto sinkopiranoj uspješnici Tin Tin Deo, izvedenoj u čast autoru, poznatom američkom trubaču Dizzyju Gillespieu. U ulozi solista, spretna se Rimljanka dostojno predstavila u bogatom instrumentalnom intro kodu skladbe Bop Web, po kojoj je ime dobio najnoviji album i cjelokupna europska turneja, a još bolje i intimnije u duboko proživljenoj vokalnoj interpretaciji poznate talijanske kancone Lucija Dalla Ti Voglio Bene (Caruso). Vokalno obojen u nastavku je bio i melankolični evergreen Maybe You’ll Be There, uoči hirovite obrade velikog hita brazilskog jazz skladatelja Antonija Carlosa Jobima, Agua De Beber.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Od popa do bluesa

Međutim, još je jedna skladba na vrlo osobit način stilski definirala doista nepredvidljiv umjetnički trio, i to nakon staložene i precizno iznesene prelijepe autorske skladbe Magic Three. Radilo se naime o glazbenoj zahvali prerano preminulom kralju plesa, popa i općenito show-businessa, Michaelu Jacksonu, odnosno o izvanserijskom aranžerskom pristupu planetarno poznatoj skladbi Thriller. Takvih i bezbroj drugih glazbenih portreta moglo je biti još napretak, no vremenski okviri festivala i koncertne dvorane bili su neumoljivi. Stoga se publika morala zadovoljiti još samo s maštovitom interpretacijom Night Mist Bluesa američkog jazz pijanista Ahmeda Jamala te s neočekivanom izvedbom standarda Secret Love (Doris Day songa) u kojoj je, osim razdraganog auditorija, svoje vokalne sposobnosti pokazao i svemoćni bubnjar Sander Smeets.

Foto: Matej Grgić/JazzHR