Zamagljeno tumačenje raznolikog programa

U srijedu, 25. ožujka u maloj je dvorani Lisinski u sklopu ciklusa Guitarra viva nastupio Dejan Ivanović s programom sastavljenim od skladbi Johanna Sebastiana Bacha, Anđelka Klobučara, Ivana Padovca, Jean-Sébastiena Béreaua i Joaquína Turine.

Foto: Leo Donat/Glazba.hr

Rođen 1976. u Tuzli, Dejan Ivanović gitaru je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka, a usavršavao se na majstorskim tečajevima uglednih svjetskih gitarističkih pedagoga. Svirao je na uglednim glazbenim festivalima, a osim recitala bilježi i nastupe s komornim sastavima te solističke nastupe uz orkestar.

Dobitnik je brojnih europskih gitarističkih nagrada, među kojima se ističu prve nagrade na natjecanjima Sinaia’98 (Rumunjska), Andrés Segovia (Španjolska, 2001.), Francisco Tárrega (Španjolska, 2001.) te posebna nagrada za najbolju izvedbu španjolske glazbe na natjecanju Dona infanta Cristina u Madridu 1998. godine. Od 2007. godine djeluje kao profesor gitare na Glazbenom odjelu Sveučilišta u Evori (Portugal), gdje je 2015. i doktorirao na temu Suradnja između skladatelja i izvođača na stvaranju glazbe za gitaru: studija edicijskog procesa u Engleskoj, Hrvatskoj i Portugalu.

Visoka očekivanja

Od glazbenika s ovakvom impresivnom biografijom očekivali smo puno više nego što nam je pružio: njegov je zagrebački recital, naime, protekao u jednoličnim tonovima. Čulo se to već u izvedbi Bachove Prve sonate za violinu solo, BWV 1001 koju je za gitaru obradio Valter Dešpalj. Nesigurni Preludij, mlitava Fuga čija se tema nije uvijek jasno razaznavala, Siciliana bez plesnog karaktera i Presto koji nije bio ni blizu zadanog tempa izvedeni su u dinamičkom rasponu između piana i mezzofortea, što je rezultiralo monotonom cjelinom koja se brzo zaboravlja.

Foto: Leo Donat/Glazba.hr

Uslijedila je izvedba Sonate za gitaru Anđelka Klobučara, posvećene Istvánu Römeru, koji ju je i praizveo 1992. godine. Riječ je o trostavačnom djelu klasične cikličke strukture koja je u Ivanovićevu tumačenju bila prilično zamagljena, posebice odabirom agogičkih rješenja koja unutar partiture nisu zvučala logično. Dinamički je izvedba ostala u okvirima mezzofortea, što je prigušilo izražajnost i inventivnost Klobučarove skladbe.

Hrvatski gitaristički virtuoz i skladatelj Ivan Padovec velik je dio života proveo u Beču i na koncertnim turnejama po domovini i inozemstvu, a u rodni se Varaždin vratio kad je potpuno oslijepio. Napisao je ukupno dvjestotinjak skladbi, od kojih većinu čine gitarske fantazije i varijacije na popularne operne teme.

Foto: Leo Donat/Glazba.hr

Takve su i Varijacije na Bellinijevu temu, op. 52, u kojima je upotrijebio temu iz opere La sonnambula (Mjesečarka) Vincenza Bellinija. Padovčev je cilj bio isticanje izvođačeva virtuoziteta, no Ivanovićeva je blijeda izvedba, nažalost, bila lišena prštavosti kakvu zahtijevaju paradna djela.

Béreau i hrvatska praizvedba

U drugom se dijelu koncerta utisak nije popravio. Dejan Ivanović izveo je Ombre (Sjena) suvremenoga francuskog dirigenta i skladatelja Jean-Sébastiena Béreaua (1934.); bila je to hrvatska praizvedba ovog djela. Béreau je bio učenik Dariusa Milhauda, Oliviera Messiaena i Mauricea Martenota te suradnik vodećih dirigenata i instrumentalista prošlog stoljeća, a među njegovim je učenicima bio i Pascal Rophé, aktualni šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a.

Foto: Leo Donat/Glazba.hr

Ombre se sastoji od triju dijelova od kojih je svaki nadahnut razmišljanjem o smrti. Ovo sumorno i meditativno djelo sadrži neke dobre ideje koje je skladatelj, međutim, prerano potrošio i posljedično previše razvukao pa su se izgubile u trajanju od skoro dvadeset minuta.

Na kraju koncerta čuli smo Turininu Sonatu za gitaru, op. 61, jedno od stožernih djela gitarističke literature 20. stoljeća. U programskom listiću mogli smo pročitati da je djelo „ispunjeno impresionističkim harmonijama, kromatikom i dramatičnošću, uz naglašene kontraste između introspektivnih, lirskih dijelova i onih energičnih, uzbudljivih te protkanih elementima španjolske, naročito andaluzijske glazbe“. Ivanovićeva nam gitara nije prenijela gotovo ništa od navedenog pa je večer završena kako je i započela: monotono i neraspoloženo.

Foto: Leo Donat/Glazba.hr